NAPRETKOV ZBOR: Pjevali su sudionicima „Bijelog puta“, kulturom se suprotstavljali užasima rata u okupiranoj Lašvanskoj dolini
Večer sjećanja, događaj koji je upriličen sinoć u Busovači na inicijativu Davorke Dujmušić, glazbenice i ravnateljice zbora HKD „Napredak“, u povodu tri desetljeća od početka rada zbora, bio je događaj na kojem nije nedostajalo ni pjesme ni smjeha ni suza.
Sjećajući se početka okupljanja u starom Domu kulture u Busovači 1991. godine, ali još više na rata koji je uslijedio dvije godine poslije okupljeni nisu mogli sakriti emocije.
„Mene je nešto jednostavno tjeralo da vas okupim večeras, da se prisjetimo 91., rata, naših zlatnih godina i ljudi koji su ih obilježili. Jer ono što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo, a ono što smo mi imali prevažno je da bismo dopustili da ga pokrije veo zaborava“, kazala je Dujmušić vraćajući ratnim fotografijama i videozapisima sjećanje na kulturni život okupirane Lašvanske doline kojemu su članovi zbora dali ogroman doprinos.
Upravo zahvaljujući njima čak i u vremenu potpune blokade nije se klonulo duhom, bilo je kulturnih događaja kakvih čak i danas nedostaje Busovači.
Koncert u Ratnoj bolnici u Novoj Biloj u povodu dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put“, Valentinovo 94., samo su neki od njih, prisjetili su se sinoć neki od sudionika ovih događaja među kojima je bila i tadašnja predsjednika HKD Napredak u Busovači Snježana Šušnjara.
Nažalost, mnogi sudionici ovih događaja su otišli s ovim prostora, nekoliko ih je poginulo ili preminulo u međuvremenu. Oni koji su otišli, potvrdila je okupljenima Dujmušić već se raspituju za nova druženja, a održavanje prve Večeri sjećanja pozdravio je s dalekog Haitija Stanislav Vuleta, jedan od članova Zbora koji je trenutačno u ovoj dalekoj zemlji kao član misije UN-a. Među pojedincima kojih su se prisjetili su i braća Igor i Davor Mravak.
„Njih bi dvojica išli na crtu, a odmah bi poslije dolazili na probe zbora. To se jednostavno nije propuštalo“, prisjetila se ravnateljica zbora Davorka Dujmušić.
A kako su izgledali koncerti napretkovog zbora 93.? U svojoj knjizi „Druga strana rata“ jedan od njih opisao je Velimir Bugarin. Dio njegove knjige o dolasku članova zbora s transporterima UNPROFOR-a u Ratnu bolnicu u Biloj kako bi s pjesmom dočekali sudionike konvoja pročitao je Željko Kocaj, novinar i publicist iz Viteza.
Njegov kolega po peru Zvonimir Čilić prisjetio se pak svojeg povratka s književne večeri u Busovači, nekoliko dana uoči dolaska Konvoja, ratne 93.
„Vraćajući se iz Busovače u Vitez, onako s ugašenim svjetlima noću, na putu smo uočili velikog bijelog labuda. Stali smo i vidjeli da je ranjen. Povezli smo ga sa sobom u Vitez. Imao je slomljeno krilo, veterinar ga je izliječio i par dana poslije, zbog simbolike ova dva događaja, darovali smo bijelog labuda sudionicima Bijelog puta koji su odvezli za Zagreb u smjestili u Zoološki vrt“, podijelio je svoju ratnu priču s članovima napretkovog zbora Zvonimir Čilić.
Redale se tako priče o ratu, čitali se stihovi i ulomci iz knjiga, ukratko svjedočilo o nesalomljivom duhu Hrvata Lašvanske doline koji je im je bez sumnje pomogao preživjeti opsadu i sve ratne strahote. A bilo ih je i previše. Događaj je kako i dolikuje onima koje je okupio, završio pjesmom „Zlatne godine“ koja kao da je napisana upravo za zlatne ljude Busovače i Lašvanske doline koji su kulturom i duhom prkosili vremenu zla u kojemu je ne klonuti duhom bilo itekako važno, u vremenu opsade, možda i najvažnije.
