FOTO: Na današnji dan prije 27 godina u Lašvansku Dolinu stigao humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”

„Svatko od nas, naše obitelji, zajednica, svako narod, država i njezina politika…, imaju dva puta i mogućnost izbora kojim će krenuti, ići – crnim ili bijelim. Crni put je usko usmjeren na sebičnost, oholost, materijalizam, trošenje, na sadašnjost…, a bijeli put pak iskazuje hrabrost činjenja dobra, vjere, učenja iz prošlosti za gradnju budućnosti“, kazao je jednom prilikom u Novoj Biloj, poznati i priznati hrvatski dobrotvor, humanist, dr. Slobodan Lang.

Naravno, bila je riječ o znamenitom humanitarnom konvoju „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, koji je iz Hrvatske stigao u Lašvansku dolinu na današnji dan prije 27 godina, 20. prosinca 1993. godine i imao je i ima životnu i povijesnu  vrijednost i značenje za tisuće Hrvata, više od osam mjeseci potpuno opkoljenih i stalno napadanih od daleko brojnijih i nadmoćnijih snaga Armije BiH, u kojima su bile i mudžahedinske postrojbe.

Taj povijesni konvoj, konvoj spasa, kako su ga Hrvati  Lašvanske doline označavali i još uvijek se tako označava, 20. prosinca 1993. godine, nakon prave dvanaestodnevne putešestvije, od polaska iz Zagreba s Zapadnog kolodvora, stigao je u Novu Bilu. Donio je zračak svjetlosti koja se mogla vidjeti na kraju Lašvanskog tunela u kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo, umiralo od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova i nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je nadu da će oko 70 tisuća Hrvata iz tog smrtonosnog obruča, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi. Znali su to i opkoljeni Hrvati, znali su da samo svojom hrabrošću, odlučnošću, nadčovječanskim  naporima, prolivenom krvlju, moraju braniti svoje najmilije, svoj dom, svoju rodnu grudu. A skupa s domicilnim Hrvatima to su istim žarom, hrabrošću i odlučnošću činili i  prognani i opljačkani Hrvati iz Zenice, Travnika, Jajca, Kotor Varoši, Kaknja…, njih desetak i više tisuća, koji su nakon progona utočište našli u Lašvanskoj dolini. A pušku je nosio svatko tko je to fizički mogao, od 15 pa do 70 i više godina, među njima i više stotina hrabrih i odlučnih žena.

No, nada i silan poticaj borbi za goli život, za ostanak i opstanak, dala im je pristigla vijest krajem studenog kako nekolicina hrvatskih humanitaraca, dobrih, hrabrih i uglednih ljudi (dr. Slobodan Lang, Herman Vukušić, Branko Čulo, Anto Damjanović, dr. Ivan Bagarić, fra Velimir Valjan…), uz podršku Vlade Republike Hrvatske, priprema humanitarni konvoj za izmućene, pred potpunim slomom opkoljene Hrvate u Lašvanskoj dolini. I, zaista, digla se cijela Hrvatska, poznati i nepoznati, tisuće njih, skupljali su, darivali što su mogli i što su imali. Uključile su se i tvrtke, bolnice, ljekarne, privatni poduzetnici…, pa je života Hrvata Lašvanske doline vrijedan konvoj pripreman i organiziran. I danima se čekala vijest  kada će konvoj konačno krenuti, hoće li dobiti dozvolu, hoće li uspjeti probiti blokadu i stići u Lašvansku dolinu? A vijesti su, različite, često i neprovjerene, stizale tek na kapaljku. No, saznalo se, ipak, da će konvoj nositi ime puno simbolike i ohrabrujućih poruka – Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. I prije nego što je konvoj iz Zagreba , na relativno (kilometarski i vremenski) kratak put, a koji je trajao čak 12 dana (od 8. do 20. prosinca), u Lašvanskoj dolini je doživljen kao paradigma svehrvatskog jedinstva u vremenu Došašća. I bio je. Jer stižu naši sunarodnjaci, naša brača i sestre, naši fratri…, stiže nam pomoć, probit će se blokada koja, potpuna i neprobojna za sve dosadašnje pokušaje svake vrste, traje još od 16. travnja…, govorili su, s velikom nadom ohrabreni, čak ushićeni opkoljeni Hrvati. A ta nezaustavljiva rijeka – Bijeli put – bujala je iz dana u dan, u tih 12 dana teškog, mukotrpnog, punog opasnosti i velikih, činilo se nepremostivih prepreka (od Tomislavgrada do Nove Bile, tih stotinjak kilometara, trajalo je 7- 8 dana, punila se ljubavlju, humanošću, s ljudskošću, dobrotom…, žitelja, nakon Zagreba, Rijeke, Zadra, Splita, Dubrovnika, Livna, Tomislava, Rame…, cijele Hrvatske!

Kada je u kasno poslijepodne, 20. prosinca 1993. godine, u Lašvansku dolinu stigla vijest da je  željno čekani „Bijeli pu“ na ulasku u Novi Travnik, nastalo je neopisivo veselje i rijeka sretnih i razdraganih ljudi, slila se, tisuće njih, u Novu Bilu, pred crkvu – bolnicu, kako bi se uvjerili da je blokada probijena, da su hrabra subraća stigla. Da se uvjere da ipak nisu sami, da nisu ostavljeni i zaboravljeni od svoje Hrvatske i hrvatskog puka u Hrvatskoj a i u južnim dijelovima BiH. Da zahvale tim hrabrim, časnim ljudima na njihovoj, moglo bi se slobodno reći suludoj odluci, krenuti u pakao Bosne, u pakao Lašvanske doline, kako bi dovezli pomoć, kako bi ohrabrili te napaćene, napadane, potpuno opkoljene Hrvate u toj maleno Lašvanskoj enklavi. A bilo ih je, vođeni, odreda, dobrotom, ljudskošću, željom i odlukom ići „bijelim putom“ i s konvojem „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, uz tisuće života vrijedne pomoći, ukupno 167, znanih i neznanih, franjevaca, desetak hrvatskih i inozemnih novinara, radnika, vozača…, dobrih ljudi i prijatelja čiju hrabrost i spremnost pomoći subraći  u nevolji, Hrvati Lašvanske doline nikada neće i ne smiju zaboraviti. A da se to ipak ne dogodi, viteški novinari i kroničari, uradili su vrijednu foto – monografiju koja nosi naziv „Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put“, a dr. Slobodan Lang je već pokrenuo i inicijativu da se tiska i posebna knjiga posvećena „Bijelom putu“ po uzoru na konvoj „Libertas“ i knjigu koja nosi naziv „Ranjeni grad“ – Dubrovnik 1991.