Bugojno je stoljećima bilo mjesto susreta različitih naroda, kultura i vjera. Hrvati su na području bugojanske općine živjeli kroz generacije, gradili svoje domove, crkve, škole, gospodarske objekte i kulturne ustanove te zajedno s drugim narodima sudjelovali u razvoju grada i okolnih sela. Rat 1993. godine zauvijek je promijenio tu sliku.
Bugojno je danas jedno od mjesta čija ratna sudbina ostaje duboka rana u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Za razliku od pojedinih ratnih zločina koji su vremenski i prostorno vezani uz jedan događaj ili jednu lokaciju, stradanje Hrvata u Bugojnu odvijalo se kroz dulje vremensko razdoblje, u više faza i na različitim mjestima. Posljedice tih događaja nisu bile samo vojne naravi. One su ostavile duboke ljudske, demografske, gospodarske i društvene posljedice koje su trajno promijenile izgled i strukturu bugojanskoga kraja.
Napad Armije Republike Bosne i Hercegovine na postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i hrvatsko stanovništvo Bugojna, započet 17. srpnja 1993. godine, označio je početak sustavnog progona koji je rezultirao ubojstvima, nestancima, zatočenjima, pljačkom, uništavanjem imovine i prisilnim iseljavanjem velikog dijela hrvatskog stanovništva. U svega nekoliko mjeseci nestala je zajednica koja je desetljećima bila sastavni dio političkog, gospodarskog, kulturnog i društvenog života općine Bugojno.
Simboličan početak ove tragedije predstavlja sudbina Miroslava Vučka, prvog zarobljenog i ubijenog pripadnika HVO-a u Bugojnu. Njegovo ubojstvo u Vrbanji 17. srpnja 1993. godine označilo je početak jednog od najtragičnijih poglavlja u povijesti grada. Nakon toga uslijedili su dani i mjeseci obilježeni vojnim sukobima, masovnim zarobljavanjima, uspostavom logora, nestancima ratnih zarobljenika, ubojstvima civila i progonom hrvatskog stanovništva.
Posebnu težinu bugojanskoj tragediji daje činjenica da ni više od tri desetljeća nakon rata nisu rasvijetljene sudbine svih nestalih osoba. Dvadeset hrvatskih ratnih zarobljenika odvedeno je iz logora i drugih mjesta zatočenja te se njihova sudbina ni danas ne može sa sigurnošću rekonstruirati. Njihove obitelji još uvijek tragaju za odgovorima o tome gdje su njihovi najmiliji odvedeni, kako su stradali i gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci.
Jednako tragična bila je i sudbina hrvatskih civila. U gradskim četvrtima, prigradskim naseljima i selima bugojanske općine ubijani su starci, žene, djeca i osobe koje nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima. Mnogi su ubijeni u vlastitim kućama, neki tijekom pokušaja bijega, neki nakon zarobljavanja, a pojedini su nestali bez ikakvog traga. Brojne obitelji ostale su bez svojih najmilijih, dok su čitava sela ostala bez stanovništva koje se nikada nije vratilo.
Posebnu dimenziju stradanja predstavljali su logori i mjesta zatočenja kroz koja su prošle stotine Hrvata. Stadion NK „Iskra“, salon namještaja „Slavonija“, Gimnazija, Akvarij i drugi objekti pretvoreni su u mjesta zatočenja, prisilnog rada, premlaćivanja, ponižavanja i teških kršenja temeljnih ljudskih prava. Za mnoge logoraše upravo su ta mjesta postala simbol njihove osobne tragedije, ali i stradanja hrvatske zajednice u Bugojnu.
Nakon završetka borbenih djelovanja stradanja nisu prestala. Uslijedili su mjeseci i godine nesigurnosti tijekom kojih su preostali Hrvati bili izloženi pljačkama, razbojstvima, prijetnjama, fizičkom nasilju i različitim oblicima diskriminacije. Mnogi su napustili Bugojno ne zbog ratnih operacija, nego zbog uvjerenja da u gradu u kojem su rođeni više ne mogu živjeti sigurno i dostojanstveno.
Posljedice tih događaja vidljive su i danas. Brojna hrvatska sela ostala su bez stanovništva, a u pojedinim mjestima hrvatska zajednica praktično je nestala. Gračanica, Rosulje, Jablanije, Odžak, Gorica, Glavice i druga naselja ostala su trajni simboli demografskog sloma hrvatske zajednice na području općine Bugojno. Tamo gdje su nekada živjele stotine hrvatskih obitelji ostale su prazne kuće, zapuštena imanja i groblja koja svjedoče o nekadašnjoj prisutnosti jednoga naroda.
Ovaj dossier predstavlja pokušaj dokumentiranja jednog od najtežih poglavlja novije povijesti Bugojna. Njegov cilj nije produbljivanje ratnih podjela niti donošenje konačnih povijesnih sudova, nego očuvanje činjenica, dokumenata, svjedočanstava i sjećanja na žrtve čija imena ne smiju biti zaboravljena.
Svako ime navedeno u ovom dossieru predstavlja jedan ljudski život, jednu obitelj i jednu osobnu tragediju. Iza svakog nestalog zarobljenika, ubijenog civila, logoraša ili prognanika ostala je priča koja zaslužuje biti ispričana i sačuvana od zaborava.
Zbog toga je ovaj dossier posvećen svim nestalim, ubijenim, zatočenim i prognanim Hrvatima Bugojna. Njihovo stradanje ostaje trajni dio povijesti ovoga grada, a sjećanje na njih moralna je obveza sadašnjih i budućih naraštaja.
Jer zajednica može biti prognana, njezine kuće spaljene, a njezini ljudi raseljeni diljem svijeta, ali sjećanje na njih ne može biti izbrisano.
Ubojstvo ratnog zarobljenika Marija Zrne i zločin u Vrbanji
Jedan od prvih zločina počinjenih nad pripadnicima HVO-a tijekom sukoba u Bugojnu dogodio se u selu Vrbanja 17. srpnja 1993. godine, kada je iz zasjede napadnuta skupina pripadnika Antiterorističke grupe HVO-a koja se, nenaoružana, vraćala s gradskih bazena.
Prema raspoloživim svjedočenjima, na vozilo u kojem su se nalazili Miroslav Talenta, Mijo Vučak, Dražan Miličević, Ivica Grabovac te njihov kuhar poznat pod nadimkom „Divlji“ otvorili su vatru pripadnici Armije BiH, odjeveni u vojne odore s maramama vezanim preko glave.
Miroslav Talenta poginuo je na mjestu napada. Dražan Miličević, iako ranjen, uspio je pobjeći. Ivica Grabovac je teško ranjen, zarobljen te je nakon pružene prve pomoći pušten na slobodu. Mijo Vučak nije bio ranjen, ali je zarobljen. Prema iskazima svjedoka, nakon što su se oko njega okupili pripadnici Armije BiH i lokalni muslimanski mještani uz povike „Ubij ustašu!“, usmrćen je s dva hica ispaljena iz neposredne blizine. Sudbina kuhara poznatog pod nadimkom „Divlji“ ostala je nepoznata.
Neposredni izvršitelj ubojstva Mije Vučka nikada nije službeno identificiran. U vrijeme napada postrojbom Armije BiH u Vrbanji zapovijedao je Ismet Hadžibegović zvani Dursum, koji je kasnije bio član Ratnog predsjedništva općine Bugojno i načelnik MUP-a Bugojno.
Mučenje i smrt ratnog zarobljenika Marija Zrne
Među zarobljenim pripadnicima HVO-a nalazio se i Mario Zrno, pripadnik 1. bojne brigade HVO-a Bugojno. Nakon zarobljavanja zatočen je u Klosteru časnih sestara u Bugojnu.
Dana 30. srpnja 1993. godine Mario Zrno je zajedno s devet pripadnika 1. bojne HVO-a te desetoricom zarobljenika iz logora smještenog u zgradi bugojanske gimnazije odveden u selo Vrbanja. Njihov zadatak bio je iskopavanje tijela poginulih pripadnika Armije BiH. Nakon završetka tog posla skupina je prebačena na muslimansko groblje u selu Crniče, gdje su trebali kopati grobove za ponovni ukop ekshumiranih tijela.
Tijekom rada zarobljenici su bili izloženi brutalnom fizičkom zlostavljanju. Prema svjedočenjima preživjelih, osobito su Mario Zrno i njegov rođak Vinko Zrno bili metom višesatnog premlaćivanja. Tuklo ih se lopatama, krampovima, drvenim palicama, nogama i rukama. U zlostavljanju su se, prema iskazima svjedoka, posebno isticali pojedini lokalni mještani.
Nakon sat i pol do dva sata neprekidnog premlaćivanja Mario Zrno više nije dolazio svijesti. Zarobljenici Zoran Galić i Perica Šistov prisiljeni su ga vući za noge prema kombiju kojim su bili dovezeni na groblje. Svjedoci navode kako je tom prilikom jedan od nazočnih muškaraca Maria Zrnu snažno udario nogom u potiljak, nakon čega mu više nije dolazio do svijesti.
Prema iskazima ratnih zarobljenika, stanje Marija Zrne bilo je kritično još tijekom zlostavljanja:
„Mene su prilikom tuče onesvijestili dva-tri puta i kad sam prvi put došao sebi, pored mene je ležao Mario Zrno, isto onesviješten.“
Drugi svjedok navodi:
„Izmakla snaga. Nismo mogli više kopati, ni ja nisam imao više snage. Jedva sam držao kramp u rukama.“
O posljednjim trenucima Marija Zrne jedan od zarobljenika svjedočio je:
„U jednom trenutku Zrno više nije mogao kopati, ispao mu je kramp, pa ga je Gržić snažno udario pendrekom. Udarac je bio vrlo jak. Vidio sam kako mu je potekla krv. Borio se za zrak, ne može da diše. Onda su ga izvukli. Mario Zrno preminuo je tijekom vožnje prema logoru. Njegovo tijelo naknadno je pokopano na groblju Sultanovići u Bugojnu.
Nakon određenog vremena izvršena je ekshumacija i obdukcija tijela. Međutim, službeni nalaz zaključio je da je Mario Zrno navodno preminuo od rana zadobivenih u području prsnog koša tijekom borbenih djelovanja 19. srpnja 1993. godine. Takav zaključak ostao je predmet brojnih osporavanja i kontroverzi, budući da su iskazi više ratnih zarobljenika dosljedno opisivali teško fizičko zlostavljanje kojem je bio izložen neposredno prije smrti.
Smrt Mladena Havaneka i Franje Kosaka te sudbine nestalih pripadnika HVO-a
Među brojnim zločinima počinjenim nad zarobljenim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane tijekom sukoba u Bugojnu posebno mjesto zauzimaju slučajevi Mladena Havaneka, Franje Kosaka, Vlatka Kapetanovića, Ivana Šakića i Josipa Lučića. Njihove sudbine svjedoče o sustavnom zlostavljanju, nestancima i ubojstvima ratnih zarobljenika tijekom ljeta 1993. godine.
Premlaćivanje i smrt Mladena Havaneka
Mladen Havanek, pripadnik Vojne policije HVO-a, zarobljen je 5. kolovoza 1993. godine oko pet sati ujutro. Zajedno s njim zarobljeni su i Dragan Brečić te Franjo Košak.
Nakon zarobljavanja odvedeni su u salon namještaja, koji je u to vrijeme služio kao mjesto zatočenja hrvatskih zarobljenika. Prema dostupnim svjedočenjima, tamo su ih dočekali pripadnici Armije BiH. Zarobljenicima je naređeno da skinu odjeću, nakon čega su odvedeni prema podrumskim prostorijama.
Zarobljenici su potom brutalno premlaćivani željeznim cijevima, palicama i drugim predmetima. Posljedice premlaćivanja bile su kobne za Mladena Havraneka koji je podlegao od zadobivenih ozljeda. Preostali zarobljenici bili su teško ozlijeđeni i u besvjesnom stanju prevezeni u Ratnu bolnicu Armije BiH, gdje su nekoliko dana proveli bez svijesti. Svi su imali teške tjelesne ozljede nastale tijekom premlaćivanja. Prema dostupnim podacima, dvojica osoba koje su se dovodile u vezu s ovim događajima kasnije su poginula – jedan u prometnoj nesreći, a drugi tijekom ratnih djelovanja.
Nestanak Vlatka Kapetanovića
Vlatko Kapetanović, pripadnik HVO-a, zarobljen je 23. srpnja 1993. godine od strane pripadnika Armije BiH. Nakon zarobljavanja zatočen je u garaži u naselju Donjićima, nedaleko od zapovjedništva brigade Armije BiH i logora na stadionu Iskra. Prema svjedočenjima zarobljenika koji su s njim dijelili zatočeništvo, uvjeti u garaži bili su iznimno teški. Kapetanović je već u garaži bio vezan s rukama na leđima i ležao je potrbuške u lokvi vode kojom su ga polijevali kada bi uslijed batinanja gubio svijest. Zarobljenici su bili izloženi svakodnevnim premlaćivanjima i ponižavanjima. Posebno se navodi da je tijekom srpnja 1993. godine Vlatko Kapetanović više puta teško pretučen. Nakon jednog od ispitivanja, kojem su nazočili pojedini zapovjednici Armije BiH, njegovo zdravstveno stanje bilo je izrazito teško.
„Vlatko je bio posebno premlaćen. Jednog jutra rekao mi je da ga je stražar pozvao da izađe van. Na cesti ispred samostana časnih sestara ugledao je Mercedes u čiji ga je prtljažnik ugurao Alija Osmić i još neka osoba. Nakon toga automobil je odvezen u nepoznatom pravcu.“ Od toga trenutka Vlatku Kapetanoviću gubi se svaki trag. Njegov otac tragao je za sinom sve do 20. rujna, kada je njegovo tijelo pronađeno na Garačkim podovima bačeno u šikaru.
Sudbina Ivana Šakića i Josipa Lučića
Pripadnici Vojne policije HVO-a Ivan Šakić i Josip Lučić zarobljeni su 20. srpnja 1993. godine u mjestu Zlavast. Nakon zarobljavanja zatočeni su u objektu koji je služio kao sušionica mesa. Nakon određenog vremena obojica su odvedena na nepoznatu lokaciju, nakon čega im se gubi svaki trag.
O njihovoj sudbini raspitivali su se članovi obitelji. Majka Ivice Šakića pokušala je dobiti informacije od pripadnika Armije BiH koji su se nalazili u Zlavasti. Na upite gdje su odvedeni zarobljeni pripadnici HVO-a odgovarali su da su vojnici morali biti odvojeni od civila te da su zajedno s ostalim zarobljenicima odvedeni na drugu lokaciju, ali nitko nije znao ili nije želio reći gdje. Sudbina Ivana Šakića djelomično je rasvijetljena tek 11. rujna 1993. godine. Toga dana njegova majka Milka Šakić doznala je da je njezin sin pokopan na groblju u selu Humac. Nakon otkopavanja groba izvršena je identifikacija posmrtnih ostataka, pri čemu je Milka Šakić prepoznala svoga sina. Njegovo tijelo potom je ostavljeno na mjestu ukopa.
Strijeljanja u Gračanici i masovna ubojstva zarobljenih pripadnika HVO-a
Među najtežim zločinima počinjenim nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u Bugojnu nalaze se pogubljenja skupine pripadnika HVO-a koji su nakon zarobljavanja u selima Kordići i Zlavast odvedeni u Gračanicu, gdje su, prema dostupnim svjedočenjima i izjavama članova obitelji, strijeljani 25. srpnja 1993. godine.
Sudbina Josipa Lučića
Pripadnik Vojne policije HVO-a Josip Lučić, nakon zarobljavanja u Zlavasti, odveden je u Gračanicu zajedno s Ivicom Šakićem i još nekoliko pripadnika HVO-a. Prema raspoloživim podacima, svi su strijeljani 25. srpnja 1993. godine, a njihova tijela pokopana su na groblju u selu Humac.
Iako se vjeruje da se među posmrtnim ostacima pronađenim na toj lokaciji nalaze i ostaci Josipa Lučića, njegovo tijelo do danas nije službeno identificirano, zbog čega njegova obitelj još uvijek nema konačan odgovor o sudbini svoga člana.
Zarobljavanje i ubojstvo Franje Ivandića
Franjo Ivandić zarobljen je 18. srpnja 1993. godine u Kordićima. Prema svjedočenjima članova obitelji, nakon što je vidio da su pripadnici Armije BiH zarobili njegovu majku, očuha i nećakinju, odlučio je izaći iz skloništa i predati se kako bi zaštitio svoje najbliže.
Nakon zarobljavanja odveden je zajedno s drugim pripadnicima HVO-a u Zlavast, gdje je bio zatočen u sušionici za meso u vlasništvu obitelji Soljić. Dana 25. srpnja 1993. godine odveden je zajedno s još nekoliko zarobljenika prema Gračanici i Humcu.
Nakon izvjesnog vremena njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na groblju u Humcu. Tijelo je 6. listopada 1993. godine identificirala njegova majka Delfa Toljan, prepoznavši odjeću u kojoj je bio pokopan, budući da su posmrtni ostaci zbog proteka vremena bili u poodmaklom stadiju raspadanja.
Ubojstvo Ive Gunjače i Ive Miličevića
Ivo Gunjača i Ivo Miličević također su zarobljeni u Kordićima tijekom operacija Armije BiH protiv hrvatskih položaja. Nakon zarobljavanja odvedeni su u Zlavast zajedno s Franjom Ivandićem i drugim pripadnicima HVO-a. Prema raspoloživim svjedočenjima, nakon kraćeg zatočenja prebačeni su u Gračanicu, gdje su 25. srpnja 1993. godine strijeljani zajedno s ostalim hrvatskim zarobljenicima.
Više svjedoka navodilo je kako su nakon zarobljavanja u Kordićima i Zlavasti skupine hrvatskih zarobljenika tijekom noći odvođene u pravcu Gračanice, odakle se više nisu vraćale.
U iskazima se navodi da su zarobljene pripadnike HVO-a iz Zlavasti preuzimali pojedini pripadnici Armije BiH iz tog područja te ih tijekom noći transportirali prema Gračanici. Prema svjedočenjima, nakon tih odvođenja zarobljenicima se gubi svaki trag, a naknadno su njihovi posmrtni ostaci pronađeni na području Humca. U istoj skupini nalazila se i civilna osoba Mara Jazić, koja je također ubijena.
Ubojstvo Mire Kolovrata i stradanje hrvatskih zarobljenika na prisilnom radu
Među zločinima počinjenim nad hrvatskim zarobljenicima u Bugojnu posebno mjesto zauzimaju slučaj Mire Kolovrata te stradanje pripadnika HVO-a koji su iz logora odvođeni na prvu crtu bojišta radi kopanja rovova i drugih prisilnih radova pod izravnom ratnom opasnošću.
Ubojstvo Mire Kolovrata
Miro Kolovrat, pripadnik HVO-a, zarobljen je nakon izbijanja sukoba u Bugojnu u robnoj kući IMPO. Nakon zarobljavanja odveden je u zatvor smješten u zgradi bugojanske gimnazije, koji je tijekom sukoba služio kao jedan od glavnih objekata za zatočenje hrvatskih vojnika i civila.
Prema dostupnim svjedočenjima, tijekom ispitivanja mu je zamjenik zapovjednika zatvora otvoreno prijetio ubojstvom. Nakon toga Kolovrat je izveden iz zatvora i odveden u obližnju zgradu, u stan iznad knjižare „Kultura“, gdje je, prema iskazima svjedoka, ubijen.
Svjedoci navode da je nakon ubojstva dvojici zatočenika naređeno da njegovo tijelo zamotaju u deku, iznesu iz stana i ostave ispred ulaza u Ljubljansku banku. Cilj takvog postupka, prema njihovim iskazima, bio je stvoriti privid da je stradao u okolnostima koje bi odgovornost prebacile na pripadnike HVO-a. Slučaj Mire Kolovrata predstavlja jedan od primjera ubojstava počinjenih nad hrvatskim zarobljenicima izvan bojišnice, nakon što su već bili lišeni slobode i pod kontrolom snaga Armije BiH.
Zarobljenici kao prisilna radna snaga na prvoj crti bojišta
Nakon zarobljavanja velik broj pripadnika HVO-a iz Bugojna nije zadržan samo u logorima nego je korišten za obavljanje prisilnih radova na prvim crtama bojišnice.
Iz logora na stadionu NK „Iskra“ redovito su formirane skupine zatočenika koje su odvođene na najopasnija područja sukoba radi kopanja rovova, tranšeja, zemunica i drugih vojnih objekata. Zarobljenici su često bili međusobno povezani žicom te izloženi izravnoj vatri i stalnoj opasnosti od pogibije.
Takva praksa predstavljala je grubo kršenje međunarodnog humanitarnog prava, budući da su ratni zarobljenici korišteni za radove koji su ih izravno izlagali ratnim djelovanjima i životnoj opasnosti.
Smrt Davora Jezidžića i Željka Tabakovića
Među zatočenicima koji su odvođeni na prisilni rad bili su i pripadnici HVO-a Davor Jezidžić i Željko Tabaković.
Obojica su zajedno s grupom od približno šezdeset hrvatskih zarobljenika izvođeni na prve crte bojišta radi kopanja rovova i drugih radova za potrebe Armije BiH. Tijekom obavljanja tih poslova bili su izloženi izravnim borbenim djelovanjima i neprijateljskoj vatri.
Davor Jezidžić smrtno je stradao početkom listopada 1993. godine, dok je Željko Tabaković poginuo početkom studenoga 1993. godine. Obojica su život izgubila tijekom izvršavanja prisilnih radova na bojišnici, kao ratni zarobljenici koji su se nalazili pod kontrolom Armije BiH.
Organizirano upućivanje zarobljenika na bojišnicu
Prva skupina hrvatskih ratnih zarobljenika iz Bugojna upućena je na prisilne radove na području Uskoplja već 18. kolovoza 1993. godine.
Prema dostupnoj dokumentaciji, zahtjev za upućivanje zarobljenika podnio je zapovjednik 317. brdske brigade Armije BiH Fahrudin Agić zvani Pajo, obraćajući se zapovjedniku 307. brdske brigade Armije BiH iz Bugojna Tahiru Graniću. Za takvu aktivnost postojala je i suglasnost zapovjednika Operativne grupe Zapad Selme Cikotića. Taj dokument predstavlja jedan od pokazatelja da korištenje hrvatskih ratnih zarobljenika za radove na bojišnici nije bilo izoliran incident niti samovoljna odluka pojedinaca, nego organizirana praksa koja je provođena kroz vojni sustav i zapovjednu strukturu Armije BiH.
Sudbine Mire Kolovrata, Davora Jezidžića i Željka Tabakovića samo su dio šireg obrasca zločina nad hrvatskim zarobljenicima u Bugojnu, gdje su zatočenici, umjesto zaštite koju im jamči međunarodno pravo, bili izloženi ubojstvima, zlostavljanju, prisilnom radu i sustavnom ugrožavanju života.
Ubojstva Branka Juričića, zarobljenika iz Kule i tragedija obitelji Miloš
Rat u Bugojnu obilježili su brojni zločini nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilima, a među njima posebno mjesto zauzimaju slučajevi Branka Juričića, skupine zarobljenika iz sela Kula te gotovo potpuno uništenje obitelji Miloš u Gračanici. Zajedničko svim tim slučajevima jest činjenica da su žrtve bile zarobljene, razoružane ili stavljene pod kontrolu pripadnika Armije BiH, nakon čega su ubijene ili teško zlostavljane.
Ubojstvo Branka Juričića
Branko Juričić, pripadnik 2. bojne HVO-a, tijekom napada Armije BiH na Bugojno nalazio se kod svoje obiteljske kuće. Prema dostupnim svjedočenjima, razoružao ga je Nijaz Bevrnja, nakon čega je ostao u svom domu.
Dana 21. srpnja 1993. godine po njega je došla skupina pripadnika Armije BiH. Rečeno mu je da ga vode u prostorije MUP-a radi razgovora. Umjesto toga, odveden je u podrum zgrade u kojoj je stanovao, gdje je zadržan približno petnaest minuta.
Nakon toga izveden je iz zgrade i naređeno mu je da prijeđe cestu, dok su pripadnici Armije BiH ostali kod ulaza. Čim je prešao na drugu stranu, na njega je otvorena vatra iz automatskog oružja. Iako teško ranjen, Juričić je uspio dopuzati do ulaza u susjednu zgradu, gdje je ubrzo podlegao zadobivenim ozljedama. Prema svjedočenjima, pucano je iz podruma zgrade koja se nalazila pod nadzorom pripadnika Armije BiH.
Ubojstvo zarobljenika iz sela Kula
Pripadnici HVO-a Zdravko Božić, Dominiko Jukić, Zdravko Bijader i Ivo Miljak zarobljeni su u selu Kula tijekom sukoba u Bugojnu. Nakon zarobljavanja sprovedeni su u mjesto Drvetine, udaljeno oko pet kilometara od Kule. Tamo su bili izloženi fizičkom zlostavljanju i premlaćivanju. Prema dostupnim podacima, Dominiko Jukić je nakon mučenja zaklan, dok su Zdravko Božić, Zdravko Bijader i Ivo Miljak ubijeni vatrenim oružjem. Njihova tijela privremeno su pokopana u blizini jedne kuće u Drvetinama. Nakon rata izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka, a žrtve su dostojno pokopane na grobljima u Bristovima i Ćaušlijama.
Tragedija obitelji Miloš u Gračanici
Jedan od najpotresnijih zločina počinjenih tijekom sukoba u Bugojnu dogodio se u Gračanici.
Dana 20. srpnja 1993. godine Ivica Miloš i njegova dva sina, Mladen i Draško, predali su oružje svojim susjedima Mulagi i Hasanu Čusti nakon što im je rečeno da je Gračanica pala te da daljnji otpor nema smisla. Ubrzo im se pridružio i Pavo Miloš, pripadnik HVO-a, koji je također predao naoružanje. U podrumu kuće nalazila se i Lucija Miloš sa svojim maloljetnim sinom Matom.
U ranim jutarnjim satima 22. srpnja 1993. godine u podrum je upala skupina naoružanih pripadnika Armije BiH. Prema iskazima svjedoka, ulazeći u prostoriju vrijeđali su i prijetili zarobljenima riječima:
„Ustaše, ustaše, majku vam j…., sve ćemo vas poklati!“
Muškarci su odvojeni od Lucije i njezina djeteta, nakon čega su započela višesatna premlaćivanja, ponižavanja i pljačkanje osobnih stvari. Zarobljenicima su oduzimani satovi, nakit i druge vrijednosti.
Nakon određenog vremena Pavo i Draško privremeno su izdvojeni, dok su Ivica Miloš, Mladen Miloš, Lucija Miloš i njezino dijete premješteni u podrum kuće Ferida Čuste.
Tijekom zatočeništva jedan od pripadnika Armije BiH pokušao je silovati Luciju Miloš, no ona se uspjela obraniti i spriječiti napad.
Nedugo nakon toga zarobljenici su ponovno brutalno premlaćeni. Pavo Miloš bio je izložen osobito teškom zlostavljanju – položen je preko starog akumulatora dok su mu pripadnici Armije BiH skakali po leđima govoreći kako mu treba slomiti kralježnicu.
Mladen Miloš, Pavo Miloš i Draško Miloš potom su izvedeni iz kuće. Začuo se pucanj, nakon čega su Pavo i Draško vraćeni u podrum. Rečeno im je da je Mladen pokušao pobjeći i da je vjerojatno ubijen.
Nakon toga Lucija Miloš odvedena je u Zlavast, a kasnije vraćena kako bi uzela stvari za svoje dijete. Tom prilikom saznala je da se Mladen Miloš skrivao u kući Mulage Čuste.
Međutim, ubrzo su u kuću upali pripadnici Armije RBiH. Optužili su Mulagu Čustu da skriva „ustašu“, nakon čega su njega i Mladena Miloša brutalno pretukli.
Obojica su izvučena iz kuće, a nedugo zatim začula su se dva rafala. Mulaga Čusto uspio se vratiti živ, dok je Mladen Miloš ubijen. Tijelo Mladena Miloša na brzinu je zakopano u obližnjem krumpirištu.
Prema kasnijim saznanjima, osim Mladena Miloša ubijeni su i Ivica Miloš, Niko Miloš zvani Ćibo te drugi članovi obitelji i skupine koja se prethodno predala. U Gračanici je ubijen i zarobljeni pripadnik HVO-a Nikica Lučić, za čije se ubojstvo u svjedočenjima navodi Hasan Haznadarević.
Ranjavanja zarobljenika na prisilnim radovima
Uz ubijene zarobljenike, velik broj pripadnika HVO-a pretrpio je teške ozljede tijekom zatočeništva. Najmanje jedanaest hrvatskih zarobljenika teško je ranjeno dok su pod prisilom obavljali fizičke poslove na prvim crtama bojišnice.
Posebno su opasni bili poslovi razminiranja minskih polja, kopanja rovova i izgradnje obrambenih položaja pod izravnom vatrom. Zarobljenici su na taj način korišteni kao prisilna radna snaga u uvjetima koji su ih svakodnevno izlagali ozbiljnoj opasnosti od ranjavanja i smrti, što predstavlja jedno od najtežih kršenja prava ratnih zarobljenika tijekom sukoba u Bugojnu.
Nestali ratni zarobljenici
Tijekom zatočeništva pripadnika HVO-a u bugojanskim logorima i zatočeničkim objektima nestao je 21 zarobljeni pripadnik HVO-a, čija sudbina njih još 18 do danas nije rasvijetljena. Njihov nestanak ostaje jedno od najtežih i najbolnijih neriješenih pitanja proizašlih iz ratnih događaja u Bugojnu.
Među nestalima se nalazilo šest visokih časnika brigade HVO-a Bugojno, više uglednih i akademski obrazovanih građana te pripadnici HVO-a koji su imali značajnu ulogu u organiziranju obrane grada tijekom prvih ratnih godina. Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da je veći broj nestalih bio evidentiran od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), što potvrđuje njihov status ratnih zarobljenika i postojanje službenih evidencija o njihovu zatočenju.
Obitelji nestalih, preživjeli logoraši i brojni svjedoci godinama ukazuju na okolnosti pod kojima su pojedini zarobljenici izvođeni iz zatvorskih objekata, nakon čega im se gubi svaki trag. O tim događajima postoje brojni dokumenti, evidencije Međunarodnog odbora Crvenog križa, pisma i poruke zarobljenika, kao i svjedočenja osoba koje su s njima dijelile zatočeništvo.
Prema svjedočenjima bivših zatočenika, odvođenja su se provodila po unaprijed određenoj proceduri. Kao osoba zadužena za sigurnosne poslove u Operativnoj grupi „Zapad“, kojom je zapovijedao Selmo Cikotić, često se spominje Enes Handžić, koji je pripadnicima brigade vojne policije dostavljao popise s imenima pojedinih zarobljenika. Svjedoci navode da se osobe čija su imena bila na tim popisima nakon odvođenja više nisu vraćale u zatvorske objekte.
Pitanje nestalih bugojanskih Hrvata i danas ostaje otvorena rana njihovih obitelji, ali i obveza institucija da utvrde punu istinu o njihovoj sudbini te identificiraju i procesuiraju odgovorne za njihovo odvođenje i nestanak.
Marko Bartulović
Pripadnik HVO-a Marko Bartulović zarobljen je 18. srpnja 1993. godine te je, zajedno s drugim zarobljenicima, odveden u Prusac. Prema svjedočenjima bivših zatočenika, tijekom narednih dana nalazio se u Pruscu gdje je, zajedno s ostalim zarobljenicima, bio prisiljen kopati rovove i tranšeje na crtama prema srpskim položajima.
Prema iskazima svjedoka, u Pruscu ga je prepoznao Enes Sijamija iz Poriča, tada dozapovjednik vojne policije u Bugojnu. Svjedoci navode da je Bartulović tom prilikom fizički zlostavljan te potom, u teškom stanju, odveden u nepoznatom pravcu, nakon čega mu se gubi svaki trag. Od toga dana njegova sudbina nije rasvijetljena.
Marko Bartulović nije registriran od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), što je dodatno otežalo kasnije utvrđivanje okolnosti njegova nestanka. Unatoč brojnim svjedočenjima i proteku više od tri desetljeća, njegova sudbina do danas nije razjašnjena.
Mihovil Strujić
Pripadnik HVO-a Mihovil Strujić zarobljen je u hotelu „Kalin“ 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja prošao je kroz više zatočeničkih objekata na području Bugojna. Prema raspoloživim podacima, tijekom 1993. godine bio je evidentiran u evidencijama Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC). Posljednji put viđen je u logoru na stadionu NK „Iskra“, odakle je, prema svjedočenjima, odveden krajem rujna 1993. godine. Nakon toga gubi mu se svaki trag, a njegova sudbina do danas nije razjašnjena.
Nikica Miloš
Pripadnik HVO-a Nikica Miloš, sin Joze, zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja nalazio se u logoru na stadionu NK „Iskra“, gdje je registriran. Dana 27. srpnja 1993. godine prebačen je u ratnu bolnicu. Evidentiran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), a prema dostupnim podacima posljednji je put registriran u objektu poznatom kao „BiH banka“ početkom listopada 1993. godine. Nakon toga njegov daljnji trag nije utvrđen te se vodi među nestalim osobama.
Niko Džaja
Pripadnik HVO-a Niko Džaja zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Prema svjedočenjima bivših zatočenika, tijekom zatočeništva bio je izložen fizičkom zlostavljanju u logoru na stadionu NK „Iskra“, gdje se nalazio među velikim brojem zarobljenih hrvatskih civila. Kasnije je premještan između više zatočeničkih objekata na području Bugojna.
Svjedoci navode kako je tijekom boravka u Trusini bio angažiran na prisilnim radovima, uključujući kopanje rovova. U jednom trenutku odveden je u objekt poznat kao „BiH banka“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Prema raspoloživim podacima, nije registriran od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC). Njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Nikica Miloš
Pripadnik HVO-a Nikica Miloš, sin Dragutina, zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Tijekom zatočeništva prošao je kroz sve poznate logore i zatočeničke objekte na području Bugojna. Prema svjedočenjima bivših zatočenika, tijekom boravka u logorima bio je izložen teškim fizičkim zlostavljanjima. Krajem listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Njegova sudbina do danas nije razjašnjena.
Perica Kovačević
Pripadnik HVO-a Perica Kovačević zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja prošao je kroz više zatočeničkih objekata na području Bugojna. Evidentiran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), a registracija je zabilježena 28. rujna 1993. godine. Prema dostupnim podacima, iz logora na stadionu NK „Iskra“ odveden je 15. studenoga 1993. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Njegova sudbina do danas ostaje nepoznata.
Ivo Miloš
Pripadnik HVO-a Ivo Miloš zarobljen je 24. srpnja 1993. godine. Tijekom zatočeništva prošao je kroz sve poznate logore na području Bugojna. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), pri čemu je njegova registracija evidentirana 28. rujna 1993. godine. Početkom listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Unatoč proteku više od tri desetljeća, njegova sudbina nije rasvijetljena.
Ante Markulj
Pripadnik HVO-a Ante Markulj zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja prošao je kroz više logora i zatočeničkih objekata na području Bugojna, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen fizičkom zlostavljanju. Iz logora na stadionu NK „Iskra“ odveden je 1. listopada 1993. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) evidentirao ga je 20. listopada 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije poznata.
Miroslav Dilber
Pripadnik HVO-a Miroslav Dilber zarobljen je 27. srpnja 1993. godine. Tijekom zatočeništva prošao je kroz sve poznate logore i zatočeničke objekte na području Bugojna, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen fizičkom zlostavljanju. Početkom listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Evidentiran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 20. listopada 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Zdravko Juričić
Pripadnik HVO-a Zdravko Juričić zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja prošao je kroz više logora i zatočeničkih objekata na području Bugojna, gdje je bio izložen fizičkom zlostavljanju. Unatoč činjenici da je bolovao od dijabetesa, prema dostupnim podacima nije imao odgovarajuću zdravstvenu skrb tijekom zatočeništva. Početkom listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 29. rujna 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije poznata.
Pero Crnjak
Pripadnik HVO-a Pero Crnjak zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Tijekom zatočeništva prošao je kroz sve poznate logore na području Bugojna, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen teškom fizičkom zlostavljanju. Sredinom listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 29. rujna 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije razjašnjena.
Mario Subašić
Pripadnik HVO-a Mario Subašić zarobljen je na početku napada Armije Republike Bosne i Hercegovine na položaje HVO-a u Bugojnu. Nakon zarobljavanja bio je zatočen u više objekata, uključujući salon namještaja, zgradu Osnovne škole „Vojin Paleksić“ i zgradu Gimnazije, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju.
Prema dostupnim podacima, oko 26. srpnja 1993. godine odveden je iz Osnovne škole „Vojin Paleksić“ u objekt poznat kao salon Šijamije. Od toga trenutka gubi mu se svaki trag te njegova sudbina do danas nije rasvijetljena. Nije evidentiran u registrima Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC).
Vinko Ivković
Pripadnik HVO-a Vinko Ivković zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja bio je zatočen u zgradi Osnovne škole „Vojin Paleksić“, a potom i u drugim zatočeničkim objektima na području općine Bugojno. Budući da je u ranoj fazi zatočeništva odveden iz logorskog sustava, nije evidentiran od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC).
Nakon rata pronađeni su posmrtni ostaci nepoznate osobe koju je Komisija za identifikaciju vodila pod rednim brojem 166. Na temelju raspoloživih podataka i opisa postojale su indicije da bi se moglo raditi o Vinku Ivkoviću. Okolnosti njegova nestanka i smrti predstavljaju jedno od nerazriješenih pitanja vezanih uz stradanje bugojanskih Hrvata tijekom rata.
Dragan Erkapić
Pripadnik HVO-a Dragan Erkapić zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Tijekom zatočeništva prošao je kroz više zatvora i logora na području Bugojna, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen teškim fizičkim zlostavljanjima i drugim oblicima mučenja. Krajem listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 28. rujna 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Branko Crnjak
Pripadnik HVO-a Branko Crnjak zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja prošao je kroz više bugojanskih zatvora i zatočeničkih objekata, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen premlaćivanjima i drugim oblicima zlostavljanja. Početkom listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Nije registriran od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC). Njegova sudbina do danas nije poznata.
Stipica Zelić
Pripadnik HVO-a Stipica Zelić zarobljen je 25. srpnja 1993. godine u hotelu „Kalin“. Tijekom zatočeništva prošao je kroz više zatvora i logora na području Bugojna, gdje je, prema svjedočenjima, bio izložen fizičkom zlostavljanju i drugim oblicima mučenja.
Prema iskazima bivših zatočenika, tijekom posjeta predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) često je premještan iz jednog zatočeničkog objekta u drugi. Do kraja rujna 1993. godine bio je prisilno angažiran na kopanju rovova na prvoj crti bojišnice na području Donjeg Vakufa. Prema dostupnim podacima, s tog područja odveden je u objekt poznat kao „BiH banka“ radi saslušanja, nakon čega mu se gubi svaki trag. Njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Jadranko Gvozden
Pripadnik HVO-a Jadranko Gvozden zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja prošao je kroz više zatočeničkih objekata na području Bugojna, a potom je prebačen u Prusac, gdje je zajedno s drugim zarobljenicima bio prisiljen kopati rovove na prvoj crti bojišnice.
Prema dostupnim podacima, krajem rujna 1993. godine vraćen je u objekt poznat kao „BiH banka“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Pojedini svjedoci kasnije su navodili da su Jadranka Gvozdena vidjeli u podrumskim prostorijama tog objekta. Nije registriran od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), a njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Zoran Galić
Pripadnik HVO-a Zoran Galić zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja bio je zatočen u logoru na stadionu NK „Iskra“. Prema raspoloživim podacima, iz logora je odveden 15. studenoga 1993. godine, nakon čega mu se gubi svaki trag. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 28. rujna 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije poznata.
Niko Zlatunić
Pripadnik HVO-a Niko Zlatunić zarobljen je 25. srpnja 1993. godine. Tijekom zatočeništva prošao je kroz više zatvora i logora na području Bugojna. Dana 7. listopada 1993. godine odveden je iz logora na stadionu NK „Iskra“, nakon čega mu se gubi svaki trag. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 28. rujna 1993. godine. Njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Frano Jezidžić
Pripadnik HVO-a Frano Jezidžić zarobljen je 18. srpnja 1993. godine. Nakon zarobljavanja bio je zatočen u više bugojanskih zatvora i logora, da bi potom bio prebačen u Prusac, gdje je zajedno s drugim zatočenicima prisilno angažiran na kopanju rovova.
Prema dostupnim podacima, krajem listopada 1993. godine odveden je iz Prusca u nepoznatom smjeru. Od toga trenutka gubi mu se svaki trag, a njegova sudbina do danas nije razjašnjena.
Dragan Miličević
Pripadnik HVO-a Dragan Miličević zarobljen je 25. srpnja 1993. godine te je bio zatočen u logoru na stadionu NK „Iskra“. Registriran je od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) 20. listopada 1993. godine.
Prema svjedočenjima bivših zatočenika, 15. studenoga 1993. godine iz logora ga je izveo zamjenik zapovjednika logora Fuad Kukavica radi navodnog informativnog razgovora. Nakon toga Draganu Miličeviću gubi se svaki trag. Unatoč brojnim svjedočenjima i proteku vremena, njegova sudbina do danas nije rasvijetljena.
Sudbine dvadeset i jednog nestalog pripadnika HVO-a iz Bugojna predstavljaju jedno od najtežih i najosjetljivijih pitanja proizašlih iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba na području Srednje Bosne. Zajedničko gotovo svim navedenim slučajevima jest činjenica da su osobe bile zarobljene, nalazile se pod nadzorom vojnih i civilnih struktura Armije Republike Bosne i Hercegovine te su posljednji put viđene u logorima, zatvorima ili objektima koji su služili za zatočenje na području Bugojna i Prusca.
Posebno zabrinjava obrazac koji se ponavlja u velikom broju slučajeva. Zarobljenici su evidentirani od strane drugih zatočenika, pojedini su registrirani od Međunarodnog odbora Crvenog križa, mnogi su preživjeli višemjesečna zlostavljanja, prisilni rad i kopanje rovova na prvim crtama bojišnice, da bi potom bili pojedinačno ili u manjim skupinama odvođeni iz logora NK „Iskra“, objekta poznatog kao „BiH banka“, Prusca ili drugih zatočeničkih lokacija. Nakon tih odvođenja njihov trag nepovratno nestaje.
Činjenica da se među nestalima nalaze visoki časnici HVO-a, ugledni građani, osobe od autoriteta u hrvatskoj zajednici te ljudi koji su imali važnu ulogu u organiziranju obrane Bugojna, dodatno pojačava sumnje da njihovi nestanci nisu bili posljedica pojedinačnih i stihijskih događaja, nego dio sustava koji je djelovao unutar tadašnjih vojnih i sigurnosnih struktura.
Više od tri desetljeća nakon rata obitelji nestalih još uvijek tragaju za istinom i posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Za njih rat nije završio 1995. godine. Svaki neotkriveni grob, svaki neodgovoreni upit i svaka neistražena okolnost nestanka predstavlja nastavak njihove patnje i neizvjesnosti.
Pitanje nestalih bugojanskih Hrvata nije samo pitanje prošlosti nego i pitanje pravde, ljudskog dostojanstva i odgovornosti. Bez pune istine o njihovoj sudbini i bez utvrđivanja odgovornosti za njihovo odvođenje i nestanak, teško je govoriti o potpunom suočavanju s ratnim nasljeđem i istinskom pomirenju među narodima koji dijele isti prostor.
Zbog toga je obveza institucija, pravosuđa, domaćih i međunarodnih organizacija nastaviti tragati za istinom o svakom nestalom zarobljeniku. Njihova imena ne smiju ostati samo dio statistike ratnih stradanja, nego trajni podsjetnik na ljudske sudbine koje još čekaju svoj epilog.
- Oznake:
- bugojno