DJEVOJČICA SA DRVENOM NOGOM
Pamtim tu godinu kao nijednu do tada. Snijeg je pao toliko, da smo mi djeca, pravili tunele, u kojima smo se skrivali. Noći su bile hladne, blještave pod mjesečinom, kakav prizor !
Ovo je priča o djevojčici Natali, koja je željela vidjeti snijeg. Njen otac, Jakob, pilot, mnogo je putovao. Pričao je svojoj djevojčici, malenoj Natali o mnogim zemljama, ljudima i običajima. Ali njoj se najviše dopala priča o snijegu. Život u toplijim krajevima nema te radosti snijega. Natali je maštala, zamišljala, pravila u mislima grudve i kuće od snijega. Željela je da osjeti tu radost kada ti pahulje padaju na lice..
Onda su se jedne jeseni doselili u naš grad. Mali crveni kamion se parkirao u našoj ulici i počeli su iznositi kartonske kutije. Sve vrijeme je hodala za tatom, držeći ga ponekad za ruku. Natali..djevojčica sa štakom, drvenom nogom i osmijehom poput sunca. Gledali smo je sa svojih prozora, mi, djeca hladnijih krajeva. Tada nismo ni slutili, da će nam ta djevojčica ostati doživotno urezana u život, poput ožiljka na licu.
Te godine , jesen se, kao nikada prije, odužila. Kiše su padale danima, činilo se kao da nikada neće prestati. Nije bilo dječije igre, trčanja, vriske. Sve je utihnulo. Grad je obasjan munjama klizio u bezdan. S prozora smo gledali kako bujice odnose sve pred sobom. Natali bi se ponekad pojavila na prozoru, malo gledala na ulicu, navukla zavjesu i otišla. Noći su postajale sve hladnije. A onda je jednog poslijepodneva kiša prestala padati. Otvorili smo prozore i mahali jedni drugima. Čekali smo jutro. Novi dan.
Ali te noći je počeo padati snijeg kao nikada prije. Nastao je kolaps. Grad je bio blokiran. Škole zatvorene. Opet smo gledali kroz prozore, opet smo jedni drugima mahali, željni igre i druženja.
Natali je satima gledala kako snijeg pada, crtala po prozoru kojekakve stvari, čekala prvi susret, prvi dodir. Noću bi gasila svjetlo, sjedila pored prozora, nadajući se, da će se baš sutra, na njenim dlanovima topiti prve pahulje.
A onda su je jednog dana izveli u šetnju. Oslanjala se pažljivo, učila svaki korak, gledala prema nebu, uživala u pahuljama na licu. Otac Jakob se smješkao, pridržavao je, pravio joj grudve..Natali, djevojčica sa drvenog nogom i osmijehom poput sunca, topila je snijeg pogledom.
Idemo u kuću, već je hladno Natali..govorio je otac.
Pusti me još malo, vidi ! skupljala je snijeg u šaku i bacala ga u vis. Dodaj mi štaku, želim sama napraviti grudvu ! Krenula je uz cestu, uzimajući sa ograde nagomilan snijeg. Štaka joj je proklizala i pala je licem na zaleđenu cestu. Jakob je problijedio. Natali !!! Snijeg sa drveća se stresao, ptice su prhnule sa grana, komšije su izašle na prozore. Natali je gledala nepomično. Iz usta joj je potekla krv, malo se stresla i uzdahnula..Tata, daj mi ruku, hladno mi je..hladno..i zatim je utihnula.
Jakob više nije letio. Iste zime su odselili. Niko ne zna gdje. Mi smo čekali novo proljeće na prozorima, gledali na ulicu..ponekad bi nam se učinilo da vidimo nekoga, kako gasi svjetlo i odmiče zavjesu..crta kojekakve stvari po staklu i nestaje..kao što je to činila Natali, djevojčica sa štakom, drvenom nogom i osmijehom poput sunca..
Ajdin Alibabic
