Prošlo je dvanaest godina od onog lipanjskog dana 2014. godine kada je Dario Kordić, nakon gotovo sedamnaest godina provedenih iza rešetaka austrijskog zatvora Karlau, ponovno stupio na tlo Republike Hrvatske, a nešto kasnije i rodne Središnje Bosne, Busovače. Za nas koji ovdje živimo, koji svakodnevno dijelimo sudbinu i udišemo zrak Lašvanske doline, to vrijeme nije donijelo zaborav niti je utišalo rasprave. Dapače, ovih dvanaest godina slobode samo je potvrdilo ono što potiho svi znamo, da su naši životi i dalje duboko zapleteni u niti prošlosti i sjećanja koja se odbijaju pokoriti pukim pravnim formulacijama.
Za domaće ljude, branitelje i njihovu djecu koja danas ponosno grade obitelji i na ovim prostorima, ime Darija Kordića nije tek pojam iz dalekih haških spisa. Ono je simbol vremena u kojem se doslovno odlučivalo o opstanku i biti ili ne biti našeg naroda. Kada se Središnja Bosna u vihoru rata našla u potpunom obruču, odsječena od svijeta, netko je morao preuzeti teret organizacije. Kordićev rani politički angažman koji je započeo u rujnu 1990. godine, njegova uloga u osnivanju i jačanju HDZ-a u Bosni i Hercegovini, odnosno Središnjoj Bosni, te rano organiziranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO), ovdje se pamte kao povijesni bedemi koji su spriječili najgori scenarij -potpuni nestanak Hrvata s djedovine. Ne zaboravlja se ni njegova uloga u trenucima kada je trebalo pomoći obrani same Republike Hrvatske, kao ni rani, često prešućeni napori da se očuva mir i izbjegne krvoproliće dok god je postojala i najmanja diplomatska šansa.
Jedan od najupečatljivijih, a u široj javnosti namjerno gurnutih u stranu, trenutaka te rane faze dogodio se 21. rujna 1991. godine na Kaoniku kraj Busovače. Nekoliko desetaka slabo naoružanih domaćih ljudi, uglavnom s lovačkim puškama i čistim prkosom, predvođeni Kordićem, hrabro je stalo pred konvoj JNA od nekoliko desetaka kamiona punih granata namijenjenih za opsadu Sarajeva. I dok je tadašnji vrh u Sarajevu slao specijalce da osiguraju prolazak tog ubojitog tereta, uz poruke kako “to nije naš rat”, lokalni Hrvati u Busovači prepoznali su opasnost i pokušali je zaustaviti. Taj čin hrabrog otpora agresorskom stroju, u trenucima kada su drugi zatvarali oči, ostaje trajan izvor ponosa u kolektivnoj memoriji našeg naroda.
Kroz cijeli taj vihor rata, njegova politička uloga u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i HDZ-u BiH bila je mnogo više od puke funkcije. U trenucima kada je očaj kucao na vrata svake kuće u dolini, Kordić je bio taj koji je okupljao ljude, držao ih na okupu, ulijevao im nadu i ohrabrivao ih da izdrže u nemogućim uvjetima enklave. Bio je glas naroda koji je odbijao pokleknuti. No, možda najizrazitiji čin njegova karaktera i dubokog povjerenja u pravdu dogodio se u jesen 1997. godine. Kada je stigao poziv iz Haaga, on se nije skrivao niti bjezao. Vjerujući u pravne mehanizme, u konačnu pobjedu istine, pravde i s čistom savješću, u listopadu 1997. godine dobrovoljno se predao kao dio tzv. “viteške skupine” i otišao pred Međunarodni sud. Otišao je s dubokim uvjerenjem da će institucije prava prepoznati istinu o obrani njegova naroda, ne sluteći koliko će taj put dokazivanja nevinosti biti dug, trnovit i bolan.
Život u Središnjoj Bosni naučio nas je da povijest rijetko piše jednostavne i crno-bijele priče. Pravni epilog koji je uslijedio pred Haaškim tribunalom u veljači 2001. godine, a potom potvrđen pravomoćnom presudom u prosincu 2004., donio je Kordiću kaznu od 25 godina zatvora. No, ta se presuda za zločin u selu Ahmići, koja i danas izaziva ozbiljne polemike među pravnim stručnjacima, uvelike oslanjala na iskaz zaštićenog svjedoka. Za ljude u Lašvanskoj dolini, bolna je spoznaja da je Kordić, kao politička ličnost koja nikada nije obnašala konkretnu vojnu dužnost niti izdavala zapovijedi na terenu, osuđen na temelju konstrukcije o političkoj odgovornosti i navodnom zapovijedanju, dok je sam ustrajno tvrdio da s tim činom nema nikakve veze i da nikada nije bio na mjestu zločina.
Sate, dane i godine u austrijskom zatvoru Karlau Kordić je nosio na način koji je zadivio i one koji se s njim politički nisu slagali. Odbijao je sve prljave nagodbe, ponuđene kompromise koji bi mu skratili kaznu u zamjenu za lažna priznanja i moralno posrnuće.
Odabrao je teži put – put tišine, dostojanstva i duboke, nepokolebljive kršćanske vjere. Kroz molitvu i duhovni rast, zatvorske su zidine prestale biti samo mjesto kazne, a postale su svjedočanstvo nesalomljivog duha koji se pred rodnu Busovaču vratio bez gorčine i želje za osvetom.
Najbolji dokaz te duhovne preobrazbe i zrelosti naroda bio je sam doček u lipnju 2014. godine. Tisuće ljudi – branitelji, njihove obitelji, suborci i njihova djeca, okupile su se u Busovači kako bi poželjele dobrodošlicu čovjeku koji je za njih podnio žrtvu. Unatoč silnim medijskim najavama incidenata i podgrijavanju međunacionalnih napetosti, taj je dan u Busovači prošao u miru, bez ijedne značajne provokacije, bez trijumfalizma i teških riječi prema susjedima. S govornice su poslane isključivo poruke obiteljskog zajedništva, vjere i suživota, a Kordićeva rečenica: “Blagoslivljam i one koji su me nepravedno optužili” ostala je upisana kao putokaz kako se osobna patnja pretvara u oprost, a ne u novu mržnju.
Ipak, trideset godina nakon rata, mi u Središnjoj Bosni i dalje živimo u tom neobičnom procjepu, između onoga što je ostalo zapisano u hladnim sudskim arhivima i onoga što nosimo u vlastitim srcima. Može li se jedna tragedija, jedna teška borba za goli život cijelog jednog naroda u okruženju, ikada u potpunosti objasniti pravnim paragrafima? Jesu li sve žrtve i sve nepravde dobile jednaku težinu u javnom prostoru? Može li ijedan sudski proces donijeti konačnu točku na sjećanja onih koji su rat proživjeli na prvoj crti, braneći svoje domove?
Povijest, na koncu, ne pišu samo sudci. Pišu je sjećanja ljudi koji su preživjeli zbijeni jedni uz druge u hladnim rovovima i skloništima.
Upravo zato, dvanaest godina nakon izlaska na slobodu, ime Darija Kordića u Lašvanskoj dolini ne ostavlja nikoga ravnodušnim.
Ono ostaje živi podsjetnik na vrijeme najvećih iskušenja, na dostojanstvo podnesene žrtve i na složenu istinu koja na ovim prostorima nastavlja živjeti kroz naša tiha sjećanja…
Kolumna predstavlja osobni osvrt autora. Izneseni stavovi ne moraju nužno odražavati stavove redakcije portala grad-busovaca.com.
Autor: ML