spot_img
spot_imgspot_img
Subota, 24 veljače, 2024

Bijeli šal: Avangardni trener inovator, nacionalni heroj i trn u oku političkih moćnika

– Da se Šajbera pitalo, završio bih u zatvoru! Čuo sam jednom kako je za mene kazao – Ćiro je ustaški gad! Mi ćemo zbog njega morati tenkove na ulicu poslati – govorio je Ćiro

Nakon što je u ljeto 1980. godine Dinamo osvojio Kup Jugoslavije, ali istodobno ostao i bez trenera Vlatka Markovića (tog se ljeta, navodno, umorio i abdicirao), za modro je kormilo sjeo drugi Marković, Ivan, poznatiji kao Đalma. Nije imao lošu momčad, dobro je i krenuo, da bi, kako je polusezona odmicala, brod počeo tonuti. Svlačionica nije prihvatila osebujne Đalmine metode, a ni on se nije najbolje snalazio u seniorskom sastavu. Inače je bio ekspert za rad s mladima, i Dinamo se našao čak i u zoni ispadanja.

Kulminacija je bila u Sarajevu, kad se poslije poraza na Koševu Đalma čak potukao u svlačionici s Cicom Kranjčarom. Razlaz je bio neizbježan, privremeno je momčad vodio Rudi Cvek, no perspektiva nije bila nimalo blistava. Hitno se tražilo pravo rješenje. Tadašnji novinar SN-a Milivoj Nikolić, zajedno s pokojnim radijskim reporterom i nogometnim pjesnikom Ivom Tomićem, sudjelovao je u dovođenju Miroslava Blaževića, tadašnjeg trenera Rijeke, u Dinamo. Nikolić govori:

– Inicijalni poziv dogodio se u listopadu 1980., dan uoči sraza Rijeke i Dinama na Kantridi. Tada se igrao tradicionalni susret riječkih i zagrebačkih novinara na Krimeji, a obje momčadi mogle su pozvati dva pojačanja. Mi, Zagrepčani, imali smo samo Rudija Belina, a Riječani su Srđana Čebinca i Vladimira Lukarića pretpostavili svome vlastitom treneru Ćiri, koji je želio igrati, došao je s kopačkama na Krimeju, ali jednostavno je ispao – višak. I kad sam ga vidio kako stoji tako razočaran, pokisao, predložio sam mu: “Ćiro, pa igrajte za nas.” Bio je presretan, oduševljen, a u igri je grizao kao terijer, pa smo razbili riječke novinare 5:0.

Te večeri Ćiro je nekoliko zagrebačkih novinara ugostio u svome riječkome stanu, cijelu noć svirao im je gitaru, zabavljali su se do jutra, kada ih je u svome Mini-Morisu odvezao na željezničku postaju. Nikolić se prisjeća kako je, impresioniran Ćirinim duhom, ali i nogometnim znanjem, tada treneru Rijeke kazao:

– Vi ste predodređeni da preuzmete Dinamo!

A dan nakon spomenute utakmice novinara na Krimeji, Ćiro je s Rijekom na Kantridi razbio Dinamo 3:0 i praktički si kupio ulaznicu za Maksimir. Tadašnji Dinamov predsjednik Vid Ročić i članovi Izvršnoga odbora prihvatili su novinarsku sugestiju o Ćiri kao Đalminu nasljedniku, potaknuti i Blaževićevom optimističnom porukom s Kantride: “Ja bih uspio s Dinamom, borio bih se za naslov prvaka!” U prosincu 1980. ostavio je Rijeku na osmom mjestu, a Dinamo je u proljeće 1981. doveo s 14. na peto mjesto.

Došao je u Maksimir potkraj 1980. godine, a već početkom siječnja krenulo se na turneju u Australiju i na Daleki istok, koju je organizirao Predrag Naletilić. Ćiro se nije stigao ni upoznati s igračima, na put je otišao i bez pomoćnika.

– Pokojni Ico Kerhin i ja bili smo jedini izvjestitelji – prepričava Nikolić i nastavlja: – Tijekom beskrajnog putovanja (25 sati leta) do Sydneya uglavnom je sjedio uz mene i punio se informacijama o igračima kojima raspolaže. Još jedan zanimljiv detalj: izravno na aerodrom tadašnji tehniko Zorislav Srebrić doveo je Zvjezdana Cvetkovića, koji je dotad bio u petom planu. Na njegovu preporuku Ćiro ga je i poveo i od njega napravio reprezentativca. Nakon što smo pretresli igračke teme, upitao sam Ćiru zašto nema pomoćnika. Njegov je tipičan odgovor bio: “Pa ti ćeš ga odrediti.” Kad sam predložio da zadrži Rudija Belina, namrštio se i promrmljao: “Jedini uvjet koji su mi postavili pri potpisivanju ugovora bio je da to ne može biti Belin.” Moj je odgovor Ćiri bio: “Pa kakav si ti onda autoritet?!” Skočio je kao oparen, pojurio avionom i zaurlao predsjedniku: “Ročiću, hoću Belina!” Vječno staloženi dobri čovjek Vid odvratio je: “Pa, Ćirek, zemite si ga…”

Upoznavanje s momčadi, koja će godinu i pol poslije, nakon 24 sušne godine, vratiti naslov prvaka Jugoslavije u Maksimir, počelo je na travnjaku uz hotel u Sydneyu. Dotad već otpisani vratar Marijan Vlak, opterećen suvišnim kilogramima i potpuno bez kondicije, jedva je izdržao koju minutu. Dovoljno da Ćiro procijeni: Ovo je sjajan vratar! Vlak se vratio s desetak kilograma manje (morao je kupiti novu garderobu) i postao prvi vratar. Prvi testovi Zvjezdana Cvetkovića rezultirali su konstatacijom: To je novi Facchetti! Marku Mlinariću podario je dres s brojem deset uz napomenu: “Sine, taj broj nose samo najveći.” Velimir Zajec zauvijek je za Ćiru ostao “kapiten Zajc”, a već na toj turneji složena je momčad koja će godinu potom promarširati jugoligom i trijumfirati. U tom je razdoblju zabilježen i najveći broj članova kluba u povijesti, Dinamo je imao više od 42 tisuće pretplatnika!

Niz je rotacija napravio Ćiro, lansirani su novi asovi: Vlak, Bračun, Z. Cvetković, uz već renomirane Zajeca, Bručića, Mustedanagića, sve bolje Mlinarića i Deverića, Cerina… Velik posao obavili su Dragan Bošnjak i Hadžić te nakon povratka iz vojske Cico Kranjčar. Uspješno su uskakali Arnautović, Hohnjec, Panić, D. Braun…

Proljetni pohod plavih na naslov prvaka nije počeo sjajno. Na Valentinovo, 14. veljače 1982. godine, beogradska Karaburma dočekala je jesenskoga doprvaka – Dinamo. Osmoplasirani OFK Beograd odolijevao je favoritu iz Zagreba i osvojio dragocjen bod (0:0) istodobno napravivši uslugu Crvenoj zvezdi – već u prvom proljetnom kolu zaustavljen je izravni konkurent za naslov prvaka Jugoslavije. Tko je tada uopće mogao slutiti da je taj mršavi bod protiv beogradskih “romantičara” samo fitilj za nevjerojatnu eksploziju – Dinamovu čudesnu, neponovljivu seriju pobjeda. Bilo je to proljeće bijeloga šala, nezaobilaznoga modnoga detalja karizmatičnoga trenera.

Ćiro ga je “skinuo” sa svoga dječačkoga idola, glumca Charlesa Boyera, kojega je prvi put vidio s 14 godina. Odlučio je bijeli Cardinov šal nositi kada odraste, čak mu ga je posvetio Sveti Otac, kojemu ga je ponio jedan Ćirin švicarski prijatelj. Bila su to tri mjeseca nezapamćene navijačke histerije u Zagrebu, tri mjeseca u kojima je Ćiro odjahao u besmrtnost. Uvijek se rado prisjeća tih dana…

– Bilo je to najljepše razdoblje moje karijere, hrvatski pokret. I danas se sjećam kako su moji Slavonci, Osječani, Vinkovčani, Brođani… hrlili u Maksimir, osjećao sam se kao hrvatski sportski vitez. I kada sam izašao na igralište, spontano sam uvijek stisnuo šaku, uz poruku: “J…t ćemo im majku!” Jednom sam novinaru Topiću iz SN-a dao jednu izjavu, molio me da je ubaci navečer, kad nije bilo urednika u redakciji:

“Ovu pobjedu poklanjam hrvatskom narodu za sve ono što mu je sve ove godine bilo uskraćeno!” – kaže Blažević.

Prvo kolo 0:0 na Karaburmi, a onda uragan protiv Zvezde, 21. veljače – 3:0 u Maksimiru.

– Dan uoči utakmice bila je Dinamova skupština, a na njoj, kao gosti, Zvezdina delegacija, Džajić, Vladimir Cvetković i ostali… Ja im se obratim i kažem: “Hvala što ste došli, dragi ste nam gosti. Znate, u nogometu samo budale prognoziraju, a ovo će biti iznimka – sutra vam ni Bog neće pomoći!” Bio sam tako uvjeren da ćemo ih pregaziti. I mi vodimo 3:0 na poluvremenu, a ja ulazim u svlačionicu i u strahu od opuštanja, zagrmim: “Ne date li im još tri komada, izdali ste me!” Samo sam ih tako mogao držati našpananima cijelu utakmicu…

Nisu baš svi bili uvjereni da ćete biti prvaci, počevši od vašega predsjednika Đuke Prilike…

– Volio sam tog dobrog čovjeka jer me totalno podržavao, ali se i bojao za svoju političku karijeru zbog uzburkane hrvatske atmosfere. Malo smo se razišli kad sam čuo da je izjavio da ne moramo biti prvaci! I samo sam ja sve vrijeme tupio da ćemo biti prvaci, čak ni moj kapetan “Zajc” nije to vjerovao. Upozorio sam ga: “Sine, hoću da govoriš isto što i ja.” Pa ja sam u prethodnoj sezoni doveo Dinamo s 14. na 5. mjesto, zamalo se plasirao u Europu…

Zeznuo vas je Josip Skoblar s Rijekom?

– Ne Skoblar, nego Hajduk u Splitu, gdje smo pobijeđeni 3:1. Delegat je bio glasoviti Gugulović, moj prijatelj, a sudio je Papec. Kažem Guguloviću: “Molim te da bude pošteno”, a on mi uzvrati: “Izvini, bata Ćiro, mi smo već angažovani!” Zaista nismo imali nikakve šanse…

Koliko ste zaradili kao tvorac plavoga čuda 1982. godine?

– Evo sad ćeš čuti – ni dinara! Kad sam dolazio, predsjednik je bio Ročić. Nisam imao ugovor, a tražio sam 100.000 maraka za naslov prvaka, na što on nije pristao. O.K., onda smo dogovorili mjesečnu plaću 3000 DEM, što opet nisam dobivao, čak četiri mjeseca. I kako je svatko u klubu imao uvid u platne liste, tadašnji sekretar partijske ćelije za Dinamo Mirko Bazić bio je šokiran kad je vidio da trebam dobiti 12.000 maraka. Mislio je da je to moja mjesečna plaća pa je išao cinkati u komitet. Nastao je kaos, a samo zato što meni nisu davali plaću…

Nije vas volio i zbog sedmice njegovu Zagrebu u jesen 1981.

– Oni, kumovi Draža i Vlatko, tražili su da im pustim tu utakmicu, na što nisam pristao. Tada je puklo između nas i preko Šajbera su činili sve da me strpaju u zatvor. Inače, moj odnos s Jerkovićem kad sam došao u Dinamo bio je prijateljski. Draža mi je znao reći: “Nećeš uspjeti, Ćiro, s tim igračima”, a kad sam počeo nizati uspjehe, to mu nije leglo. Pa zar ja da pustim utakmicu, ja koji sam vodio tisuće igrača i utakmica i ni u jednoj nisam povrijedio sport?

Kakva je bila reakcija Beograda na vaš šampionski pohod?

– Ma u Beogradu su me obožavali, Miljanić i Bulatović veselili su se svakoj mojoj pobjedi, jer su im dojadile priče o navodnoj beogradskoj kuhinji, koja je navodno radila za Crvenu zvezdu i Partizan. I ne samo ljudi iz vodstva Saveza, voljela me i većina beogradskih novinara, ondje je uvijek nastajao šou kad sam se ja pojavio. A s druge strane, Bakarić je u Zagrebu govorio: “Dinamo je dobar kada je – četvrti.”

Koja vam je bila najteža utakmica kada ste shvatili da ćete biti prvaci?

– Ma ja sam to shvatio još godinu prije, na pripremama u Australiji, kada sam stvorio Bračuna, braću Cvetković… Već tada sam bio avangarda, jer sam patentirao sustav 3-5-2, ali, pazite, ja sam igrao čak s pet napadača: Deverić, Cvetković, Cerin, Mlinarić i Kranjčar. Najteža utakmica? – U Osijeku, kada se na stadionu koji još nije imao uporabnu dozvolu nakrcalo 40 tisuća ljudi. Pregaziše policiju, sve pred sobom! Pobijedili smo 2:1 – prisjeća se Blažević.

Kapetan Velimir Zajec bio je igrač sa svim ovlastima?

– Zajec je igrao što je htio, međutim, imao je trojicu genijalaca koji su mu čuvali leđa, Bručića, Mustedanagića i Hadžića…
Glasovita je bila i skopska utakmica u 30. kolu, kada ste svladali Vardar 3:0. Tamo se Ćiro čak – potukao!

– Ondje je bila takva atmosfera da su vikali: “Hapsi ovoga!”, pa kad je jedan krenuo na mene, odgurnuo sam mu glavu rukom. Prije utakmice priđe mi naš tadašnji direktor Srebrić i kaže: “Šefe, ovi nam žele pustiti utakmicu!?” Nisam vjerovao, nisam bio toliko naivan, to je, uvjeren sam, bila poruka da se opustimo. A onda mi priđe jedan dečko, rezervni igrač Vardara, čijega sam oca zaposlio u Švicarskoj, i šapne mi: “Šefe, ovi moji će vas pobiti!” A ja skupim igrače i naredim – nema povlačenja i ne nasjedajte na provokacije! Primajte šamare, dajte im golove! Poslije je Džemo rekao Cici: “Toliko šamara nisi dobio ni od mame…!”

Kakav je bio ispraćaj iz Skoplja?

– Veličanstvena scena! Ja izlazim s travnjaka, a kamenje mi leti oko glave, puca na sve strane! A ja marširam, ne obazirem se, i kada je publika to vidjela, svi su odjednom ustali i zapljeskali! Cijeli stadion! To je detalj kojega se rado sjećam…

Niste se bojali, pa mogli ste poginuti tamo u Skoplju?

– Ma ja sam se u životu bojao samo duhova, to mi je moja baka priuštila! Napričala mi je priče o duhovima pa sam u 14. godini uzeo deku i otišao spavati na travničko groblje. Tako sam svladao i taj strah…
U proljeće 1982. godine bilo je trzavica između vas i Zlatka Kranjčara?

– To su patentirali neki koji su htjeli izazvati trzavice. Ničega nije bilo, jer da jest, onda Kranjčar ne bi bio naš najbolji igrač toga proljeća kad se vratio iz vojske. Bez njega ne bismo bili prvaci.

Zašto tadašnji izbornik Miljan Miljanić nije vodio Mlinarića i Kranjčara na SP ‘82. u Španjolsku, je li to bila nepravda prema njima i Dinamu?

– Bio sam vrlo blizak s Miljanom i, vjerujte mi, nikada nisam posumnjao u njegovo poštenje. On je bio savršeni teoretičar, međutim, nije imao kuražu, a i u procjeni igrača nije bio baš najbolji. To je jedini razlog zašto ovu dvojicu nije vodio na SP, a ne zato što je imao nešto protiv njih ili Dinama.

Zašto ste 1983. godine otišli iz Dinama?

– Bilo je nekoliko razloga. Najprije Mostar, neugodna epizoda s Veležom u proljeće ‘83. Tadašnji predsjednik Mraz kazao mi je uoči utakmice kako je s Mostarcima dogovoren bod, jer im je potreban u borbi za ostanak, a nama taj bod donosi novi naslov prvaka. Naravno da sam bio zgranut, zar da se dozna da smo dogovorili utakmicu pa da kompromitiramo naslov iz 1982., da se pomisli da smo i do njega došli mešetarenjem! Izašao sam pred igrače, opuštene, jer su čuli za dogovor, i kažem im: “Prvi put vas molim, dajte sve od sebe, izložio sam sebe samo da spriječim lakrdiju!” I što se dogodi kad vjeruješ igračima – potop, katastrofa, izgubili smo 0:3 i utrku za naslov prvaka. Čarli Braun jako mi je to zamjerio, gotovo smo se potukli na 17. katu “Interkontija” zato što sam ostao odlučan – želio čistu, a ne prljavu titulu!

Drugi razlog vašega odlaska iz Maksimira?

– Igrali smo prijateljsku utakmicu protiv GOŠK Juga u Dubrovniku, a razbija nas Predrag Jurić, gubimo, a ja lud od bijesa. I tada sam shvatio poražavajuću činjenicu – Boro Cvetković i Deverić više me ne slušaju slijepo, izmiču mi iz ruku. To je prvi pokazatelj da klima više nije kakva je bila. Iz Dubrovnika je momčad odmah putovala na Trofej Marjan u Split gdje i pala konačna odluka o Ćirinu odlasku. – Moj prijatelj Jure Bilić prišao mi je uoči utakmice s Hajdukom na Trofeju Marjan i prišapnuo: “Moraš otići, jer ja te više ne mogu braniti – Šajber će te zaista zatvoriti!” Istodobno, u Split je došao predsjednik Grasshoppera Oberholzer tražeći da im budem trener jer im je iznenada umro dotadašnji šef, glasoviti Nijemac Weissweiler. A ja, kako nemam ugovor, kako mislim na obitelj, shvatim da ne želim više davati povod “onome” da me zatvori kao “prijetnju za revoluciju”. I prihvatio sam ponudu iz Švicarske, te u prvoj sezoni s Grasshopperom osvojio naslov prvaka – zaključio je Blažević.

Autor: Tomislav Dasović, Večernji list 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM