Obitelj Babić iz Travnika enciklopedijski je primjerak snažne obitelji – ujedinjena u nevolji iz koje izlazi još jača. Ako ste ikada prošli kroz Travnik prema Jajcu, pogled vam je morao zastati na žutoj kući s prekrasnim vrtom koji se proteže u brdo ukrašeno rukotvorinama; šarenim pčelama, vjetrenjačama i cvijećem.
Eh, da. To su ti Babići.
Marinko, Tatjana i troje prekrasne djece. Nasmijani, dobronakloni i gostoljubivi Babići.
Marinko je 70% ratni vojni invalid. Stradao je u Lašvanskoj dolini; tri puta ranjavan od granate. No, to nije njegova najteža borba. Nije njegova najveća muka…
Desetljeće unatrag obitelj je stavljena na kušnju – najmlađa kći obolijeva od leukemije. Nakon dugotrajnog liječenja u Zagrebu , Monika je pobijedila zlu bolest i vratila se kući, u voljeni dom.
No, kako stari imaju običaj reći – u svakom zlu ima i neko dobro. Monikina je bolest ujedinila obitelj, poboljšala odnos Babića s Bogom. Osnažila ih.
U bijegu od loših misli, Marinko i Tatjana su mir pronalazili u radu i kreativnosti.
„Prvu vjetrenjaču napravili smo sin i ja. Ručnom pilom rezali smo ostatke brodskog poda, a zatim te komade bojali i spojili u vjetrenjaču. Bez plana, a kamoli ideje u što će se taj projekt pretvoriti kroz godine“, govori za Dnevnik.ba Tatjana Babić.
Nakon što je od obiteljskog projekta majke i sina nastalo pravo malo umjetničko djelo – obitelj je odlučila nastaviti raditi vjetrenjače, a s vremenom se razvijao dizajn.
„Bile su to teške godine za nas. Kći se borila za život, pravili smo kuću… Htjeli smo da djeci omogućimo što bolje uvjete – što prije. Mir smo pronašli točno tu – pred vlastitim vratima“, nastavlja Tatjana.
Prva prodana vjetrenjača otputovala je u Vitez, a nakon nje prodano je nekoliko stotina takvih. Ima ih čak i u Omanu. S vremenom je dizajn unaprijeđen, a Babići su počeli raditi i manje verzije vjetrenjače, pčele, mace, kućice za ptice te druge vrtne ukrase.
Cijena vrtnih ukrasa je simbolična. Od prodaje zarade tek toliko da pokriju troškove odlaska u Zagreb na redovite kontrole svakih 6 mjeseci.
„Radimo za svoju dušu. Turisti dolaze iz svih krajeva svijeta, kupuju, slikaju se. Uglavnom se svi dive, a ne znaju za gorku pozadinu šarenila vrta“, govori Marinko Babić.
U sezoni obitelj izradi i proda 200 vjetrenjača.
„Nakon svega, hvala Bogu da je sve uredu, vjetrenjače su postale brend”, kroz smijeh zaključuje Tatjana.
Ovaj obiteljski projekt prerastao je u svojevrstan posao. Ne onaj koji plača račune, ali svakako onaj koji se voli i radi s puno ljubavi i nježnosti. U izradi vrtnih ukrasa sudjeluju svi. To ih je, osim vjere, kako sami navode, i održalo zdrave glave. Ali i ono najbitnije – zajedno.
J. Brnada / Dnevnik.ba
