“Najradije bih zatvorila oči i da se više nikada ne probudim. Bolje da me nema nego što se, evo, i ovih dana moram prisjećati i prolaziti sve ono što smo doživjeli i propatila.
Žalosno je što ni dan-danas nitko ne spominje, a kamoli da kazni odgovorne za strašne zločine nad Hrvatima Kaknja i Kraljeve Sutjeske, ali i cijele središnje Bosne.
Ne mogu zaboraviti taj dan
Ma, jednostavno mi mrak padne na oči kada uključim TV i počnem gledati suđenje šestorici Hrvata u Haagu. Ne mogu… Ubija me sve to jer me sve vraća na one dane u lipnju 1993. godine kada su mi pred vlastitim očima ubili trojicu sinova i supruga, a mene i ostale članove rodbine ranili. Pa držala sam malu unuku u rukama i opet su pucali po nama i, eto, samo nas je Bog spasio pa i mi nismo poginuli tog kobnog 13. lipnja 1993….Unuci koju sam držala u rukama ubili su oca i stričeve, djeda i još brojne Hrvate iz našeg sela i, eto, do danas nitko nije odgovarao za taj zločin. A, evo, gledam suđenje haaškoj ‘šestorci’ i srce mi želi iskočiti od muke. Sve nas ovo vraća na te dane strave i užasa za Hrvate Kraljeve Sutjeske i Kaknja, ali i cijele središnje Bosne. Sudi se ljudima koji su branili svoj narod u cijeloj BiH, a to je, nažalost, i suđenje cijelom hrvatskom narodu. A što se događa sa zločinima nad nama Hrvatima. Moji unuci i dan-danas ne znaju tko je i zašto ubio njihove očeve i djeda i skupa svi patimo već dulje vrijeme. Zato se samo molim Bogu da meni i mojim unucima da snage da sve ovo izdržimo i nadam se kako će dok sam živa konačno biti istraženi i kažnjeni svi odgovorni za te strašne zločine nad Hrvatima Bosne. Moramo svaki dan slušati kako su, eto, Hrvati nekakvi fašisti i zločinci, a namjerno se to radi samo kako bi se prikrilo sve zločine baš nad tim hrvatskim narodom…”, uzbuđeno, a onda i kroz plač nam govori Anica Jurić, prognanica iz Kaknja
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH…
