Prošle godine u Večernjem listu smo objavili emotivan tekst fotografa Mije Lišanina koji je kao 24-godišnjak radio u ratom pogođenom Vukovaru. Ovom prilikom kaof znak sjećanja na žrtvu Vukovara objavljujemo isti tekst s njegovim fotografijama koje su obilježile važnu povijesnu etapu RH.
Te sam ‘91. imao 24 godine i studirao novinarstvo. Profesoru Goluži kazao sam da bih htio ići u Vukovar pa mi je on preko Branka Lovrića pomogao da dobijem iskaznicu Večernjeg lista. Ljeto je bilo na izmaku. Uzeo sam svoj fotoaparat, Minoltu 9000, i došao u Vinkovce, da vidim kome se od ekipe HTV-a mogu “utrpati” jer se odande svaki dan polazilo, a ja nisam imao automobil. Išli smo u Vukovar, uvečer se vraćali, ja sam odlazio kući u Nuštar, sutradan opet u Vinkovce, pa za Vukovar.
Isprva smo išli kombijem, pa Kadettom, pa Citroënom AX. Kako se sve više pucalo, auto se smanjivao. Kad sad vratim film unatrag, svjestan koliko nisam mislio na opasnost, koliko je tu bilo puno neopreznih poteza, od vrlo uočljive crvene majice u kojoj sam išao po gradu po kojem pucaju snajperisti do toga da sam, i ne znajući, dva puta prošao kroz minsko polje. Ulijetao sam u skloništa, u podrum bolnice, hodao po gradu po kojem su ljudi nakon granatiranja meli razbijene izloge, popravljali oštećenja, vjerujući da će rat stati.
U Vukovaru sam upoznao Milu Dedakovića Jastreba. Prvih nekoliko puta kad smo dolazili k njemu u podrum iz kojeg je vodio nisam ni znao kako se zove jer se njegovo ime nije smjelo znati niti ga se smjelo snimati. Imao je ručnik oko vrata, tri motorole pred sobom, kartu na stolu… Bez GPS-a i moderne vojne tehnologije navodio je branitelje kamo gađati, a oni su vrištali od sreće kad su mu javljali da gori tenk.
Jastreb je bio pravo vojno lice, za razliku od Blage Zadre za kojeg sam na prvu pomislio da mu ime baš odgovara. Zadro je bio tako smiren, a opet je znao organizirati ljude… Bio je nekako baš normalan. I ulijevao je povjerenje. Snimio sam ga u nekoliko navrata s braniteljima među kojima je bio i Vladimir Šeks.
No najbolju njegovu fotografiju napravio sam 8. rujna 1991. godine. Te nedjelje sam iz Vinkovaca s krenuo s novinarom Nedžadom Haznadarom i snimateljem Dejanom Carom. Otišli smo do kriznog stožera u Vukovaru i htjeli ići vidjeti silos u polju u kukuruzištu. Vodio nas je Zadro iako nas je mogao “prebaciti” nekom od svojih vojnika. Da bismo došli do silosa, morali smo prijeći prugu gdje su naši dečki postavili vlak koji je bio štit kod pretrčavanja jednog dijela gdje nas je neprijateljska vojska imala “na dlanu”. Prvi je pretrčao Zadro pa, tek kad se uvjerio da je sigurno, nas trojica. U povratku je bio zadnji pa sam imao vremena snimiti ga u šprintu, s puškom i motorolom.
Filmove sam slao u Zagreb jer ih nisam imao gdje razvijati. Ta Zadrina fotografija razvijena je u labosu Večernjaka, a kad su je razvijali, bilo je prašine pa je na kraju bila puna nekih crta. K tome, vagon je bacao sjenu na Zadru. Uz pomoć kolege Patrika Maceka uspio sam je srediti i na njoj se sad jasno vidi zapovjednik u akciji, bez straha i zabrinutosti. Nedaleko od te pruge gdje sam ga snimio Blago je 16. listopada pokošen rafalom. Iz svoje sam arhive izvukao tu i mnoge druge fotografije iz ratnog Vukovara. Nadam se da će se ljudi koje sam snimao prepoznati. I želim vjerovati da su svi preživjeli.
