15. svibnja 1992., prije točno 25 godina, dogodio se prvi masovni zločin koji su počinile srpske paravojne snage u Središnjoj Bosni. Na mjestu zvanom Galica u Općini Travnik srpska je vojska zarobila, mučila i okrutno ubila četrnaestoricu pripadnika HVO-a Travnik.
Osvajanje većinski hrvatske Galice bilo je od velikog značaja za Hrvate u Travniku.
„Prostor Galice , ali i cijelog Vlašića vršio je konstantan pritisak na rubna sela naseljena većinom Hrvatima, i na prostor cjelokupnog grada Travnika; granatiranjem, snajperskim djelovanjem..“, govori umirovljeni general HVO-a , Ilija Nakić.
Nakon uspostavljanja crte – stvari su krenule nizbrdo.
„Uspostavili smo crtu, međutim, došlo je do zaokruženja protuudara s prostora Skender Vakufa i Kotor Varoši, jakih neprijateljskih snaga, gdje je u potpuno okruženje dovedena postrojba od 18 pripadnika HVO-a koji su masakrirani, pobijeni, mučeni na najsvirepiji način…“ nastavlja.
Četrnaestorica su mučki likvidirana, a preživjeli se prisjećaju detalja tog kobnog dana kojeg nikada neće zaboraviti.
Devetorica su odvedena u zatočeništvo gdje su bili mučeni, a ranjenici – smaknuti.
„Razmijenjeni smo 24. 5… Bilo smo na nosilima. Nismo mogli hodati. Ranjenici su ubijeni, a nakon razmjene je utvrđeno da su i masakrirani“, prisjeća se Niko Marjanović, preživjeli.
„Nakon što sam se oporavio, ponovno su me poslali u rov. Branio sam svoje do posljednjeg dana rata. 70% sam invalid, a nedavno su mi postotak snizili na 60%. Nikada nisam dobio nikakvo odličje, nikakvo priznanje…“ dodaje Marjanović.
Unatoč manjku naoružanja hrabri pripadnici HVO-a Travnik, u akciju oslobađanja krenuli su – bez razmišljanja. Za svoje voljene.
„Nismo bili kvalitetno opremljeni, ali imali smo srce i želju da uđemo u ono što je bilo naše, i to smo i napravili“, govori Nakić.
Stradali vojnici 15. 5. 1992., nisu samo ubijeni. Toga dana oduzeta im je svaka humanost i svaki oblik poštovanja; masakrirani su i unakaženi.
„Nakon što su ubijeni – bačeni su u jamu, a nakon odlaska s područja Galice u jamu su bačene još dvije ručne bombe. Tijela su u jami ostala još sedam dana…“, govori Žarko Jandrić, predsjednik HVIDR-a Travnik.
Dvadesetpet godina nakon – za zločin nitko nije odgovarao, čak se nikada nije vodio niti istražni postupak!
„Imali smo legitimno pravo i obvezu da prostor Galice stavimo pod nazor, jer mi nismo s ovog prostora ugrožavali niti jedno srpsko selo“, tvrdi Nakić.
Godinama nakon tragedije jedan od preživjelih počinio je suicid. A obitelji i dan danas žive s posljedicama ove tragedije koja je zauvijek ostavila neizbrisiv trag na živote preživjelih…
Dnevnik.ba
