Želja je tek došao iz Švedske kad smo se upoznali, bio je stariji od mene par godina, svirao je klavir, lijepo pričao o Mostaru kakav je nekad bio i kakvog ga pamte samo još rijetki u gradu…
vozio je sportski Alfa Romeo i obišli smo cijelu zemlju tražeći rezervne dijelove za krš, moj prvi auto koji sam vozila nakon položenog vozačkog ispita…ne znam točan datum kad sam primjetila da moj prijatelj uzima kokain, ne znam ni put koji je prethodio toj teškoj drogi, šta je sve uzimao prije toga i otkad…počeo je često posuđivati novac od svih koje smo poznavali, majka ga je izbacila iz stana i ja sam ga primila da ne završi na ulici…mislila sam da mi ne vrijedi ići na misu, postiti i pisati se vjernicom ako nisam u stanju pomoći svom najboljem drugu…ispred očiju su mi igrale slike uspomena iz dana kad je bio čist i svoj, vodio me u Dubrovnik na espreso, u šetnje po splitskom Marijanu, bio je galantan, ona Alfa je preticala sve na cesti a mi smo bili snažniji i veći od svega što diše i postoji na tom vrelom suncu magistrale…jednom mi je ukrao pazar iz kafića u kojemu sam radila, a znak da ga moram otjerati dao mi je prizor koji sam zatekla jednom kad sam došla s predavanja, prodao je moj akvarij ,a zlatna ribica koju mi je sam darovao se naguravala u čaši od eurokrema…jedva sam se riješila narkomana, dolazio je na posao, na faks…dok nije posudio od nekog opakog i morao pobjeći iz zemlje, mobitel koji mi je prodao je valjda bio ukraden iz bolnice na Bijelom Brijegu pa su me godinama pozivali neki ljudi i tražili nekog Milu Soču iz Širokog…voljela bih da poslije hapšenja dilera naša policija i mediji ne mašu s tim vijestima kao da ištu muštuluk, da se netko nekad u zemlji spomene i silnih konzumenata tih opasnih droga, zašto je takve djece toliko i sve više, kako im pomoći i ostati dobar vjernik, čovjek i drug…
