U povodu obilježavanja 100. godina slavljenja Velike Gospojine na Prokoscu u prostorijama OŠ Melina, bila je postavljena izložba pougarskih starina i slika s motivima pougarskog kraja, koju je tih dana pogledalo više od 2000 posjetitelja.
Ako znamo da se pougarski čovjek u svom prethodnom životu i težačkom radu, svakodnevno koristio velikim dijelom predmeta, koje je sam na sebi svojstven način prvo osmislio,potom izradio i onda svakodnevno upotrebljavao,kako bi proizveo sve što mu je bilo neophodno za život i prehranu mnogobrojnih članova obitelji i cijelih zajednica, koje su dugo i po nekoliko koljena živjele zajedno. Kao takav nije kukao, niti tražio sadaku niti išao na karitas, već zavrnuo rukave i poranio od jutra, pa sve do sutra, kako bi stigao sve planirano uraditi. Smatrao se bogatim i bio zadovoljan svojim stanjem i imanjem, iako je živio za danas u nenormalnim uvjetima i obrađivao škrtu zemlju u surovom planinskom kraju, gdje postoje samo dva godišnja doba, koja traju po pola godine, kratko ljeto i duga zima.
Koliko Pougarci i danas vole svoj rodni kraj, tradiciju i naše starine i običaje, najbolje svjedoči gospođa Mara Dražetić, koja je poslije rata, pougarske eksponate brižljivo skupljala obilazeći svako selo, kuću i prikupila vrijedne starine koji autentično svjedoče o načinu i običajima života naših predaka u Pougarju. Kaže da ljubav prema rodnom zavičaju i tradiciji nosi iz ranog djetinjstva, kada je kao i većina naših ljudi, poslije udaje sa svojim mužom Ivom morala napustiti rodni kraj i otići u tuđi svijet,kako pougarci vole reći trbuhom za kruhom.
Osim izložbe starina, posjetitelji su tih dana u Melini, imali što vidjeti, sresti drage osobe i zajednički pogledati zaista bogat kulturni programu, kojeg su organizatori u suradnji s intuzijastima postavili. Tako su u holu škole mogli razgledati slike gospođe Anđe Kokalović, s predivnim pougarskim motivima, koje nadarena slikarica, naslikala negdje daleko od rodnog zavičaja u hladnoj Švedskoj i kaže da ju motivi njenih slika vraćaju u najljepši dio života i nezaboravno djetinjstvo koje je provela u svom Pougarju.
Sakupljeni i izloženi eksponati bili su do ne davno u svakodnevnoj upotrebi stanovništva pougarskog kraja, neki sve do prije nesretnog rata, drugi skoro 50 ili 100 god, ali i pojedini prije više od 500 godina, tako da se u više detalja nije ništa stoljećima mijenjalo. Poznati i nadaleko čuveni pougarski sir, oduvijek se stavljao u drvene kace, kojih na žalost više nema, fučije i burad služila su za vodu goniti i na sebi nositi, a treba napomenuti da je najpoznatiji pougarski kačar svakako bio pokojni Nikola Kokalovića majstor iz Meline. Što i nije tako star zanat ali je kod nas potpuno izumro, jer do danas naši mladi naraštaji nisu imali priliku vidjeti, a kamoli živjeti načinom, kako se to nekad svakodnevno radilo i tako opstajalo stoljećima u Pougarju, živjeći od svoga rada i jedino se uzdajući use i u svoje kljuse.
U jednoj učionici postavljeni su izlošci starih zanata, eksponata i predmeta, tadašnjeg gospodarstva, stambene kulture, postelje i slamnatih dušeka na kojima je većina pougaraca rođeno i odrastalo.
Ognjište
Vidjelo se sve ono, što se nalazilo oko ognjišta, rekao bih središta zbivanja tog vremena. Tu se sve radilo od pripreme jela pića, vjerskog života molitve, sjela i prela kao najveće razonode. Na ognjištu se nalazi sač, sađzak, ibrik. Iznad ognjišta su verige s lancima, kotlovi, vaga i rudarska lampa karabituša. Tu je sopra, čanak, kaške-žlice sklopice, naćve za kruh, lopar , sito i drugo posuđe. Razne kačice, bukare, stap, burila, fučije za vodu, pratljače, alati za gradnju kuće, žage, tesle (posebne sjekire), svrdila, oblići. Sve ono što je vezano uz stočarstvo i seoski život, a zbog skučenosti samog prostora ne dostajala su drvena kola na kojim i stoji sam muzej, saonice , komut, orma, vagir, samar naprave za oranje, ralo, plug, zubača, motike, vodir, klepac i babica, belegije i naravno kosa ljuta pougarska kovanica, itd.
Soba za spavanje
U desnom ćošku – kutu učionice postavljena je tekstilna radinost, proces proizvodnje i stan za tkanje, sa svim nastavcima, vratilo, niti , čunak, podlošci, vitlac za pređu vune, rašak. Nedostajala je Stupa za nabijanje lana i kudilje,vidjeli smo zato čekrik, mosur, prele i vretena. Sve vrste proizvoda od vune i pamuka.
Tu je lijevom ćošku ,kao uvjek što je bila postavljena postelja, slamarica koja se po podu prostirala i tako na njoj rajetno spavalo, kao i razne pokrivke otkane ponjave,ćebad i prekrivači itd. Pored slamarice se nalazi bešika,povoj i suknene pelene,dječiji stalak i okretaljka na kojima su mnogi pougarci prodali.
Na sredini i srgu ( zidnoj vješalici) smještena je tradicionalna pougarska narodna nošnja pamučne košulje, vuneni ljetci, gaće, krpe, pleteni čarapi i kratkići, muške čakšire i šarvale, prsluci i đžoka .Tako na jednom mjestu nalazi se kompletan proces tkanja,pletenja i proizvodnje tekstila i obuće.
U trećem ćošku (kutu) smješten je sanduk-kovčeg s odjećom , koja je na daleko bila poznata i prepoznatljiva s tkanim i navezenim skutevima s puno šara, križića s posebno nakeranim rukavima. U četvrtom je sve pleteno i tkano od vune bisage za sijanje žita, torbe misarske, čobanske, čarape itd. Na sredini sobe po običaju se nalazila zidana peć (furina) da dobro zagrije kuću i okupi djecu.
Potreba za Muzejom
Ovi raznovrsni eksponati, na žalost još uvjek nisu dostupni široj javnosti , tek su prvi put ugledali svjetlo dana I bili izloženi široj javnosti. Mišljenje je većine ljudi koji su pogledali eksponate ,da je krajnje vrijeme da općina Dobretići dobro razmisli I pripremi program izgradnje I otvaranja prvog pougarskog Etno muzeja.
Koji bi mogao biti pripremljen i otvoren za širu javnost, i tako primiti organizirane posjete turista. Ni većina pougarca ,koji redovno posjećuju svoj rodni kraj još uopće ne znaju za ovako skupljene eksponate na jednom mjestu ,već samo pojedinci koji su znatiželjnici pougarskih starina.
Zahvaljujući našoj Mari, entuzijastici koja je sve ovo, kao dobru ideju dugo nosla u svom srcu. Zatim marljivo tražila i skupljala dragocjene predmete u svojoj kući ,a potom kad se rodila prava ideja i kucnuo čas,da ona sve pougarske eksponate izloži na jednom mjestu i pokaže ljudima. Danas kod nas u Pougarju već prevladava mišljenje ,da je ona, uz Milu Malića na ovaj sebi sobstven način uradila puno.
Ne zaboravimo da je Mile Malić iz Dobretića prvi krenuo i na zadovoljstvo svih uspio prikupiti dio pougarske baštine, koja više neće moći pasti u zaborav ili bili izgubljena. Sad ovako prikupljene stare unikatne eksponate, treba što prije zaštititi od daljnjeg propadanja i učiniti ih dostupnim svima . Ovo su sigurno bili zadnji momenti da se sve ovo zabilježi,jer nije bilo nimalo lako ovo sve izložiti na tako jednom skučenom mjestu.
Zaista ako naša općina želi pougarju vratiti nekadašnji stari sjaj i oteti ga od vremena zaborava ,te sačuvati ove prave vrijednosti u kojim se stoljećima u Pougarju odvijao život,a koje kao takve još uvijek svjedoče o izvornom životu i tradicionalnom bogatstvu stanovnika našeg kraja . Krajnje je vrijeme da načelnik općine Dobretići Neven Idžanović i općinske strukture, podrže ili prošire ideju i osnuju pravi Etno muzej ili bar u početku podrže otvaranje prve pougarske kuće.
Na taj način bi sačuvali bogato stvaralaštvo pougarskih ljudi i na konkretan način pokazali današnjim mladim naraštajima ,kako se,i od čega,te na koji sve način, ne tako davno živjelo u pougarju.
Još uvijek postoje ljudi ,kao što je Mile i Janja Malić, Ivo i Mara Dražetić ,te mizar Ivan Davidović naš meljanac iz Straže kod N.Mesta, koji negdje daleko od rodnog zavičaja izrađuju pougarske eksponate i pune vitrine naših ljudi.
Danas ljudi sve više uslijed agresije civilizacije,traže prostor i mjesto gdje će moći odmoriti tijelo i okrijepiti dušu, a naše rodno Pougarje kao stvoreni i netaknuti etno prostor je pravi raj na zemlji,s netaknutim prirodnim ljepotama .
Zbog svega toga neophodno je podržati ovu ideju i započeti projekt izvorne pougarske kuće i tako sve sakupljene eksponate, postaviti na jedan stručan način u muzeju, kako bi od zaborava sačuvali svoju prošlost ,okrenuti u našu budućnost.
Ovdje su sad pred Vama u fotogaleriji uslikani i izloženi alati starih zanata,predmeti nekadašnjeg obrta i gospodarstva, stambene kulture i tradicionalnog načina života. Zato ne štedite komentare i na najljepši način zahvalimo vriednom bračnom paru Mari i Ivi Dražetić,te im se na taj način, odužimo za sve što čine da se očuva naša baštona od zaborava.
