Nekad, ne tako davno, svako je imanje i dvorište imalo i po nekoliko stabala dudova ili murve…siromašni narod je od svega gledao neku korist i zaradu, a dud je nosio mnogu nafaku…
..drvo je u visinu raslo i do dvadeset metara, isto toliko je pružalo i korijen, vezao zemlju i vukao vodu pa je tlo bilo zaštićeno od klizišta…u vrijeme vladavine Marije Terezije, bilo je naređeno da svi zasade dud, njime se hranila svilena buba i prozvodila svilen konac, od dudova drveta su se pravile bačve, najkvalitetnija rakija je bila dudovača…ja se najbolje sjećam ogromnog stabla u Buseljima, ispred kuće mog strica Joze, umirovljenog poštara i lovca, nekad vrsnog violiniste, njemačkog vojnika, brata mog dida Pere…išla sam u Buselje bar jednom u mjesecu, preko Kadića strane i kroz mali Pušića potok…baba Anka i ja…ona je uz put pričala cijeli svoj život, nekad lijepo, o didi kad je došao na odsustvo iz vojske, nekad kroz suze, o vremenu dok ga je čekala te tri godine koliko je tad trebalo guliti u JNA…u Buseljima nikad nismo ni amidžu ni ostalu čeljad zatekli u kući, uvijek su nešto radili, na polju, na njivi, u štali, na pojati, s traktorom, oko drva…strina bi poljubila babu i mene, krenula prema kući i poslala me da kažem ostalim da idu u kuću i da je došla nevista. U kući je uvijek bilo toplo, kuvala se varenika u plitkim tepsijama, kajmak se hvatao, žut i sjajan ko dukat…na zidu iznad kauča jedna serdžada, slike djece i uspomena od Prve Pričesti i jedna amidžina kad je svirao na derneku za Ilindan, ispred hotela u Kiseljaku…strina je kuhala najbolju juhu, zasula bi domaći pilav,a odozgo su se kroz kokošinu probijali masni kolutovi zdravlja i mrsnog života…patišpanja joj nije bila zaljevena kao kod nas, uzela bih komad u ruku i izišla vani, da njima ne brojim svaku…avlija je bila ogromna, hodale su svakakve kokoši i puhali se debeli čurani, fleke od crnog duda prošarale su cijeli krug oko kuće i sve do šaloša i prema šljiviku…nekad davno, u mojim Buseljima!
