Kad se u 17. stoljeću vojska Sulejmana Veličanstvenog povukla iz Beča koji je kratko bio pod opsadom, u šatorima je ostalo nekoliko vreća bombajki ispunjenih nepoznatim zrnom i blagom…kava je u Europi bila dotad nepoznata…
nekoliko godina kasnije u Beču otvaraju prvu kavanu, a danas je lanac bečkih lokala i kultura ispijanje kave u fino urešenim lokalima, dostigla neprikosnoven brend, užitak i simbol nacionalnog ponosa…kod nas u Bosni je raskrižje i prisuće raznih kultura i običaja, kuhinja i naroda…za moj ukus i nepce, moja zemlja predstavlja i pruža bogatstvo izmješano od mediterana, orijenta i središta kontinenta, pa tako i u običaju kavenisanja…meni je kava užitak, čast i riječ koju upisujem u rubriku ljepote poroka kroz život…ujutro pijem domaću, popržim je sama i meljem ručnim mlincem, sa šećerom u kocki i s tacne na koju stavljam heklani tabletić…kasnije volim talijanski recept i dobar espreso, nalazim najbolji u restoranu “Venecija”, caffeu “Planet” i malo dalje u pizzeriji Libertas u Novoj Biloj…na putu uzimam putnu na Petrolovim pumpama, a u stankama na ruskim pumpama Gazprom…nedam svoj ćeif i ganjam ga po svijetu, kao svaki Vlah u postu uzimam volju da kavu ostavim i u dane posta o kruhu i vodi…najtužniji su mi prizori ljudi koji zbog robovanja kući, mirisu zidova i zavjesa, izlaze vani da piju kavu i zapale…nosaju šalice i mrznu se oko kuće za koju su prolili krv, pojeli ponos i žderali pasjaluke arogantnog šefa, vraćali kredit austrougarskim lopovima…sjetim se dana iz rata, ljudi u skloništima koji gledaju kako im kuće guta plamen i njihovih obećanja da će ako prežive samo imati mali stan i uživati u životu…sad piju kavu kraj plota na avliji da ne usmrde kuću, vani sjede u magazama koje zovu “kela”, na zapadu trče i piju je ulicom iz papirne čaše…ja se još nedam, otimam svoj merak, častim nepce i blagosiljam žurbu turske vojske koja ne stiže na svoje deve natovariti jutane vreće kave na njihovim pohodima gospoji Europi…
