„Siječanj traje vječno, veljača prođe za dan, stiže ožujak i eto proljeća.“
Ova šaljiva dosjetka koja kruži društvenim mrežama savršeno oslikava osjećaj koji mnogi dijele u prvom mjesecu godine.
Iako zvuči kao šala, većina ljudi siječanj doživljava kao najduži, pa čak i najdepresivniji mjesec, koji nikako da prođe. Dani su hladni, tmurni i često slični jedan drugome, a razloge za takav osjećaj objašnjava psiholog Marko Romić.
Psihološki kontrast s prosincem
„U narodu uglavnom vlada takvo mišljenje o siječnju i postoje zdravorazumni razlozi zbog kojih se tako osjećamo. Jedan od najvažnijih je psihološki kontrast u odnosu na prosinac, mjesec pun prazničnog raspoloženja i euforije. U prosincu smo poput napuhanog balona – ukrašeni i veseli, dok smo u siječnju ispuhani jer svakog čuda tri dana dosta“, pojašnjava Romić.
Prema njegovim riječima, nakon blagdana dolazi do pada raspoloženja, jer su ljudi često emocionalno i materijalno iscrpljeni, vraćaju se svakodnevnim obvezama i realnosti, a kod nekih se javlja i osjećaj depresije.
Manjak svjetla i zimska sivila
Dodatni razlog leži u kratkim i tmurnim zimskim danima. „Siječanj je siv mjesec s vrlo malo dnevnog svjetla. Znanstvena istraživanja pokazuju da količina svjetla izravno utječe na raspoloženje, a njegov manjak može pojačati osjećaj tromosti i težine dana“, ističe Romić.
On dodaje da se razlike primjećuju i geografski. Ljudi u sjevernijim krajevima, gdje su dani kraći i hladniji, često su emocionalno distanciraniji, dok su stanovnici južnijih područja u pravilu energičniji i otvoreniji, čak i tijekom zime.
Povratak u realnost
Ipak, osjećaj da siječanj traje beskonačno nije isključivo povezan s vremenom. Veliku ulogu igra i psihološki „reset“ nakon blagdana.
„Prosinac je mjesec velikih očekivanja, slavlja i pojačane potrošnje – i emocionalne i materijalne. Kada dođe siječanj, vraćaju se radni ritam i obveze. Subjektivno, dani tada djeluju duže, a cijeli mjesec se čini beskonačnim“, zaključuje Romić.