Zar je mala stvar biti Božji vojnik?

0
30

Bosanski franjevci u djelima Ive Andrića – osmi dio

 

Fra Nikola Granić, zvani Mumin, bio je isto tako talentiran mladić. Fratri su ga poslali na studij u Italiju »i u Bolonji je izišao kao najbolji bogoslov i nada bosanske provincije. Ta nada, kao i mnoge bosanske nade, nije održala obećanje. Po svršenim studijama fra Nikola je bio meštar u novicijatu. Tu je dužnost vršio ponajviše i docnije u Bosni. Za njega je zapisao da je bio ‘znalac jezika i valjan meštar mladeži’.

Bio je zaista dobar fratar i tvrd redovnik, ali je bio na svoju ruku kao svi Granići vukao odnekud tursku žicu. Bio je jak u latinskom i znao je turski kao malo koji od fratara i prije i poslije njega«. U mladosti je bio stasit i naočit, ali je zarana postao za priču nepokretan i mučaljiv. Bježao je od časti i titula »onako kao što su se drugi za njih otimali. Đaci su ga volili, a on je volio njih i svoje ćutanje«.

Imao je lijepo izbušenu mletačku čašu, zvana Mostarka, sa udubljenjem po sredini i brušenim krajevima, sa crvenim pečatom, kao okom, u svakom udubljenju. »Pio je polako i nikad nije ni dolivao ni po drugi put nalivao«. Nije pio mnogo, ali je pio tako kao da je sam na svijetu i po tome je postao poslovičan i kod svijeta i kod fratara. »Fratri k’o fratri. Kad bi fra Nikola otišao do nekog drugog manastira, što bez velike nužde nije radio, pisali bi jedni drugima: ‘Dolazi vam tamo fra Nikola Mumin. Sa sobom vodi Mostarku. Spremite doček za oboje’«. On ipak nije mijenjao svoga načina života i nije se mnogo obazirao na podrugivanja i prekore.

Fra Petar za njega kaže, da je na sebi osjetio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute i kako pod grubom tunikom i ugojenim, teškim tijelom živi i postoji snažan duh. Fra Petar je, naime, sa svoja dva druga bio odlučio da napusti Red i da bježi u inostranstvo, u Austriju. Pred polazak mu ipak dođe na misao da ode i da se ispovijedi kod fra Nikole.

Kako je fra Nikola, sa svojom čašom, sjedio u šljiviku, ustane, u jednu ruku uzme čašu, a u drugu uzme njega za rukav i povede ga u svoju sobu. Tu mu je dugo govorio o Bogu i duši, o vjeri i zavjetima koje je položio. »Davno je bilo — priča fra Petar — ali kao da ga sad gledam. Bijaše otežao. Krupne plave i bistre oči, blijedo lice, a crni gusti brkovi. Gleda mi pravo u oči i trese me, držeći me za oba ramena.
— E, moj Jusufe!
Tako je imao običaj da zove sve đake koji mu ne bi znali lekciju ili bi nešto drugo zgriješili.
— Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zendil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dra’m radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferić bez nas!

E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac sa koga se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječi kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?« (Čaša). Nakon ovih riječi mladi je fra Petar zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet.

Fotografija: Fra Miroslav Cvitković kao plehanski kapelan 24. kolovoza 1955.