Sarajevska Olimpijske igre koje su održane 1984. godine iza sebe su ostavile nebrojeno puno priča koje prepričavamo i danas.
Volimo Jureka više od bureka, Kirk Douglas platio najskuplje ćevape na svijetu, Vučko je bio posebna bajka…ali jedna od najljepših priča ove olimpijade dogodila se u Zetri, točno na današnji dan, prije 35 godina.
Na tom ledu ispisana je povijest umjetničkog klizanja, koju su u taktu slavnog Ravelovog Bolera, otplesali slavni Britanci Jayne Torvill i Christopher Dean.
Ovo je najbolje ocijenjeni nastup u povijesti te discipline, nastup koji vjerojatno nikada neće biti nadmašen, no vječna je misterija zbog čega je baš taj magični ples na ledu postao simbol, zaštitni znak i prepoznatljiva olimpijska razglednica čitavih Igara u Sarajevu.
Ples Torvill i Deana nije bio običan ples, puno toga u njemu bilo je mistično, zavodljivo, potpuno drugačije od svega do tada viđenog. Događaj koji je prestao biti klasičan sportski nastup istog trenutka kad su Britanci završili svoj ples. Njihovih 4 i kusur minuta imaginacije su u trenutku stvorili kolektivni trans.
Bilo je Valentinovo, godine 1984., kad su na led u prepunoj Zetri izašli Christopher i Jayne. Čim su kleknuli i zanjihali se, čim su dvoranom odjeknuli prvi taktovi Ravelovog klasika, svijet sporta je mogao biti siguran da se pred njegovim očima događa nešto čudesno, nešto što će se pamtiti vječno.
Dean i Torvill su bili svjesni da ovakvim nastupom krše brojna, inače jako stroga pravila umjetničkog klizanja. Svaki plesni nastup nikako nije mogao trajati duže od 4 minute i 10 sekundi, a Bolero je trajao nešto duže. Unatoč svim naporima i pokušajima, varkama i trikovima skladbu Ravela nisu mogli nikako skratiti. Zapravo, nisu htjeli. Što god da su pokušali, vrijeme im je bilo neprijatelj. Nekoliko sekundi viška ih je uništavalo.
Ipak, pronašli su rupu u pravilima. Kako sat počinje otkucavati onog trenutka kad prvi od plesača dotakne oštricom klizaljke led, njih dvoje su prvih 18 sekundi ležali na ledu senzualno gibajući se uz ritam, kažu mnogi, najerotičnije glazbe ikad skladane, ne dodirujući klizaljkama površinu leda. Tako su ukrali potrebnih 18 sekundi. I tehnički, sve je bilo po pravilima. Tehnički su na ledu bili 4 minute i 10 sekundi. Točno onoliko koliko su smjeli.
Taj naš potez, ta ideja, ta varka ako hoćete, bilo je nešto do tada nikad viđeno u klizanju. Jednostavno, morali smo pronaći način da pustimo točku do kraja,da traje, da klizi, bez ikakvih prekidanja. Jedino je tako naš nastup imao smisla, poslije je pričao Dean.
Za svoj nastup Dean i Torvill su dobili do tada, nestvarnih 12 ocjena 6.0 od 18 mogućih, a za umjetničkih dojam, ono što se u umjetničkom klizanju najviše cijeni, dobili su svih devet maksimalnih šestica.
Naši najveći rivali i sportski protivnici bili su naravno klizači iz Sovjetskog saveza. I kad sam vidio da nam je njihov trener dao ocjenu 6.0, dakle ne 5.8 ili 5.9, nego čistih 6.0, nisam mogao vjerovati. Bio je to čaroban trenutak, prisjećao se Christopher Dean.
Jayne i Cristopher vratili su se u Sarajevo 1998. i 2014, kada su u Zetri ponovili čaroliju.
