Očajnički se jučer u unitarističkoj javnosti mišljenje Venecijanske komisije pokušalo podvaliti kao dokaz kako je nedavno imenovani sudac Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine prijeporan te da ova savjetodavna institucija Vijeća Europe zapravo sugerira vlastima ove zemlje drukčije ponašanje.
Dapače. Sve što su venecijanci naveli, čak i unatoč tome što njihov stav nije ni za koga pravno obvezujući, ide apsolutno u korist nedavnoj odluci vlasti da popuni nedostajuću poziciju u Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine, koji kronično pati upravo zbog opstrukcija imenovanja dijela politike, koja je i zatražila preispitivanje načina biranja članova Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine. U javnim interpretacijama gebelsovskom se propagandom pokušalo osporiti i da je imenovanje sudaca Ustavnoga suda, što je svugdje na svijetu, prije svega, politička odluka, piše Večernji.ba.
Hladan tuš
Ovakav pokušaj podvale zapravo je nastavak prakse koju su iz SDFA politike prakticirali u slučaju Slavena Kovačevića pred Europskim sudom za ljudska prava, kada se na posve pogrešan način interpretirala u javnosti u Bosni i Hercegovini. Identični autori za potrebe identičnog političara Željka Komšića, poznatog kao uzurpatora pozicije hrvatskog člana Predsjedništva. Upravo je on uputio apelaciju kako bi pokušao osporiti imenovanje Marina Vukoje za suca Ustavnoga suda BiH, no kada je ta politika doživjela poraz, javnost se pokušalo uvjeriti u posve suprotno onome što stoji u mišljenju Venecijanske komisije. Zapravo, ovaj je odgovor teško osramotio i porazio njegov ured. Najprije je postavljeno pitanje kakvo iskustvo, uključujući sudačko, treba posjedovati kandidat za suca ustavnoga suda. Konkretni odgovor je kompletan hladan tuš za unitarističke sljedbenike.
“Minimalni kriteriji i kvalifikacije za kandidate za suce ustavnog suda značajno variraju između država članica Vijeća Europe. Dok nekoliko zemalja zahtijeva da je dio članova ustavnog suda ranije obavljao dužnost suca, to nije uobičajeno. Umjesto toga, češće je da zemlje zahtijevaju pravno obrazovanje i neko profesionalno iskustvo u bilo kojoj pravnoj oblasti (dakle, uključujući i pravosuđe) ili navedeno prethodno profesionalno iskustvo kao suca, kao jedan od nekoliko načina da se postane ustavni sudac”, stoji u objašnjenju Venecijanske komisije. Iako su trabanti te sarajevske unitarističke političke misli ovo protumačili kao poraz onih koji su podržali Vukoju, čak i poluinteligentnim osobama jasno je iz ovoga odgovora kakve stručne kvalifikacije treba imati sudac Ustavnoga suda BiH. Dapače, dio komentara glasio je i kako Vukoja ne bi mogao postati član Ustavnoga suda BiH jer nema iskustva u pravosuđu (sudac), na što je krajnje minucioznim komentarom na profilu X reagirao američki odvjetnik hrvatskih korijena, navodeći primjer iz ove države.
Mišetićeva lekcija iz SAD-a
– Po ovome je sadašnja sutkinja Vrhovnog suda SAD-a Elena Kagan nedostojna dužnosti jer nikada nije bila sutkinja prije nego ju je predsjednik Obama imenovao u Vrhovni sud SAD-a. Smiješno – napisao je Mišetić na svome X profilu. Sljedeća točka na kojoj su se osramotili podnositelji zahtjeva, te je pravu lekciju održala Venecijanska komisija, je i ona oko nacionalnog kriterija za imenovanje sudaca Ustavnog suda. – Nacionalni kriteriji, osim rodnih, jezičnih, vjerskih ili drugih kriterija, mogli bi biti dio općeg razmatranja svakog izbornog tijela u cilju postizanja pluralističkog i izbalansiranog sastava Ustavnog suda. Međutim, strogi nacionalni zahtjevi ili kvote nisu u skladu s posebnom ulogom i odgovornošću Ustavnog suda kao državne institucije koja odražava i služi vladavini prava – stoji u mišljenju Venecijanske komisije.
Što se uopće nije primijenilo u slučaju izbora Marina Vukoje, ali odražava duh federalizma BiH, države koja upravo stoga slijedi ta načela jer je sastavljena od različitih naroda, a ne isključivo od dvaju entiteta. Koliko je, međutim, sklisko i stajalište Venecijanske komisije, najbolje se može primijetiti na slučaju Belgije, zemlje nacionalnih različitosti koje su pak većinu svojih političkih posebnosti i prava ostvarile na temelju jezične pripadnosti koje nitko ne može zanijekati. Naime, u Ustavnome sudu Kraljevine Belgije šest je sudaca valonskog govornog područja (de facto Valonaca), a šest pak onih koji odgovaraju flamanskoj jezičnoj zajednici. Teško je osporiti tezu da se radi o nacionalnoj formuli zadovoljenoj kroz jezičnu političku formulu.
