Monografija “Usora 1991.-1995.“, prva cjelovita knjiga koja govori o povijesti ovog kraja, a posebno o ratnom razdoblju i ulozi 110. brigade HVO-a, predstavljena je u Zagrebu. Predstavljanje su organizirali Općina Usora i Hrvatska Matica iseljenika.
Prisutne su pozdravili domaćini okupljanja, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Zdeslav Milas i načelnik Općine Usora Zvonimir Anđelić te državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH Zvonko Milas, uz čiju je financijsku pomoć realizirano izdavanje monografije.
Monografiju su predstavili prof. dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, dr. sc. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest te prof. dr. sc. Ivica Lučić, rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti “dr. Franjo Tuđman”.
Marijan o iskrivljenoj slici rata
Dr. sc. Davor Marijan istaknuo je kako i danas mnogi u Hrvatskoj ne znaju gdje je Usora. Pojasnio je kako je izgledao “usorsko-tešanjski-žepački klin”, kako ga on naziva.
“U ljeto 1992. formira se klin, temelj tog klina je Žepče. Slijedi muslimanski dio i na vrhu je Usora. Okolo je ‘srpsko more, ispred je doboj, zapadno Teslić, desno Ozren i sve to vrijeme, kada se gledaju direktive RS-a, uvijek postoji jedan segment spajanja Teslića i Ozrena i to bi spajanje značilo smrtnu presudu za Usoru“, istaknuo je.
Dodao je da “usorski slučaj zapravo pokazuje iz današnje retrospektive ono što je istina Domovinskog rata, da danas živo političko hrvatstvo u BiH imamo samo na prostoru gdje je bio HVO”. Ističe kako, kad gledamo početak rata “u Bosanskoj Posavini pa i cijeloj BiH primijetit ćemo da nema mjesta gdje je bilo nešto više Hrvata, a da nije pružen otpor. Hrvatima se nije mogao dogoditi Doboj, Brčko, Bosanski Šamac, Donji Vakuf koji je pao bez ispaljenog metka. Kad gledamo ovaj klin najlakša obrana bila je na rijeci Usori. Međutim, ova usorska sela su gore, i ona su ostala izgubljena u moru krvi i rata, posebno kada je izbio rat Hrvata i muslimana, to je najteži dio cijelog rata. To je dio koji se u Hrvatskoj, zahvaljujući medijima vrlo iskrivljen, to nema veze s vezom“.
Napomenuo je kako Srbi i Bošnjaci tiskaju puno knjiga o ratu u BiH te da i jedni i drugi uglavnom krivotvore te događaje. Ocijenio je kako u moru neistina, poluistina ova knjiga ipak postavlja određenu osnovu i uravnotežen pristup problemu.
Nazor: Hrvati Usore opstali onda kada im nitko nije davao šanse
Ante Nazor istaknuo je da su, u moru dezinformacija o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u Bosni i Hercegovini, ovakve knjige presudne. Složio se s Marijanom da bošnjačka i srpska strana, kao i mediji, pišu svoju verziju povijesti. Dodao je kako je nametnuta medijska slika o Hrvatima u BiH te da su mnogi novinari priznavali da im je zabranjeno govoriti, posebice o žrtvama Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Istaknuo je da je posebno sramotan odnos bošnjačke politike prema Hrvatima nakon Daytona. Hrvati na usorskom području surađivali su s muslimanima i tu nije došlo do sukoba. Hrvati su se izborili za općinu, a ne neki način su obranili i Tešanj.
„To je ono što se u medijima prešućuje i čak i u Saboru ljudi nisu svjesni toga što se događalo od ’92. do ’95., a posebice o sukobu od ’93. godine između HVO-a i Armije BiH“, istaknuo je.
Dodao je da je Usora više od 270 dana bila u potpunom okruženju.
„Bilo je zaista je umijeće opstati i preživjeti. O tome govori treće poglavlje ove knjige koje je posvećeno 110. brigadi. Zaista, čovjek kad pročita i popriča s ljudima, onda ono što je u uvodu knjige navedeno: ‘za Usoru se živjelo, ratovalo i ginulo’, poprima svoj pravi značaj. Nevjerojatna priča o Hrvatima u jednom dijelu Bosne i Hercegovine koji su opstali u uvjetima kada im nitko nije davao izgleda da će to moći učiniti“, naglasio je Nazor.
Istaknuo je kako je hrvatska nacija i državnost opstajala u najtežim trenucima povijesti. To se odnosi i na Hrvate u BiH te da oni nisu samo bosanski katolici, kako se to može čuti u nekim krugovima, nego hrvatski narod. Podsjetio je kako je Hrvatima nametnuta percepciju da ih nema izvan Socijalističke Republike Hrvatske, a i Hrvati Usore i Hrvati BiH kao i ova knjiga potvrđuju da itekako ima.
„110 usorskih branitelja je dalo život, 34 civila je poginulo i njima dugujemo opstanak u tim područjima. Ono što možemo obećati je da se nikada nećemo umoriti govoriti o hrvatstvu Bosne i Hercegovine, o hrvatstvu Usore. Ova knjiga je spomenik onoj generaciji koja se uspjela izboriti za opstanak Hrvata na tom području i koja je uspjela izboriti da Usora ostane hrvatska općina u BiH“.
Lučić: S divljenjem se pratilo kako 110. uništava srpske tenkove
Jugoslavenska komunistička vlast činila je sve da u BiH ne ostane nijedno središte, kotar, u kojemu bi Hrvati bili većina kako ne bi imali nigdje većinu i politički vlast. Da taj sustav propadne, trebao je rat, istaknuo je Ivica Lučić.
Istaknuo je kako u medijima danas vlada narativ da se treba okrenuti budućnosti i zaboraviti prošlost
“To bi vam izgledalo kao budućnost čovjeka koji boluje od demencije i ne zna ništa o sebi. Tako jedan narod koji bi bio lišen svoje prošlosti, povijesti sjećanja, bio bi u sličnoj ili jednakoj poziciji. Zato je bitno da ljudi koji prošlost pretvaraju u povijest, a to se radi pisanjem ovakvih knjiga, učine to na dobar i korektna način”, naglasio je.
Lučić je istaknuo kako Srbi u BiH, osim propagande nemaju više od dvije-tri pristojne monografije iz ovog rata. Kod Bošnjaka je slično stanje, rekao je i dodao kako nisu pisali povijest nego razna sjećanja i knjige koje su trebale poslužiti ostvarenju političkih ciljeva ili neostvarenih želja. Naglasio je kako kod Hrvata postoji cijeli niz knjiga o Domovinskom ratu pa i o ratu u BiH. Također je istaknuo da u javnosti vladaju hrpe laži, dezinformacija i podvala. Zato je, naglasio je, bitno da povjesničari dobro i korektno rade svoj posao i da je ova knjiga dobar primjer.
Lučić, koji je u vrijeme rata bio pomoćnik ministra obrane, kazao kako se na Usoru gledalo s divljenjem i poštovanjem, pratilo se kako je 110. uništavala i zarobljavala srpske tenkove.
“Što je omogućilo uspjeh? Radilo se o hrabrosti ljudi, dobroj organizaciji. Nije bilo dovoljno pobijediti u ratu, trebalo je postaviti realne političke ciljeve što je u Usori napravljeno. To je ono što omogućava puninu uspjeha”, zaključio je.
Autori
Ilija Ivkić: Naši učenici su s crte dolazili na nastavu
Jedan od urednika knjige je Ilija Ivkić, profesor povijesti i sudionik Domovinskog rata pojasnio je kako je Usora “mala novonastala Općina, koja je prije rata dijelom pripadala Doboju i Tešnju”.
“Bili smo nepriznata općina, infrastruktura, gospodarstvo… sve je ostalo u Doboju i Tešnju. Imali smo jednu osmogodišnju školu i sve se događalo tu. Pokrenuli rad škola, morali smo pokrenuti razne druge sadržaje kako bi obitelji tu ostale. Sve je to nosilo ime Usora. Znali smo da smo bez političkog priznanja Usore izgubljeni“, kazao je Ivkić.
Danas se, kaže često izvrću činjenice, a “posebno naši subranitelji iz Armije koji pišu knjige ideološki, ne osvrćući se na činjenice”.
“Mi želimo spasiti od zaborava sve ono kroz što su prošli žitelji branitelji Usore. Ovom monografijom ne dozvoljavamo da istina o Domovinskom ratu nestane”, dodao je.
Naveo je i zanimljiv primjer kako se branila Usora:
“To je prostor koji je mogao biti utučen sa svih strana. Naši učenici treći, četvrti razred srednje škole išli su na crtu. Došli bi na nastavu, odložili naoružanje u uredu ravnatelja i ponovno se vraćali na crtu”.
Zubak: Usora nije počinila nijednu povredu međunarodnog ratnog prava
U ime autora obratio se Krešimir Zubak, ratni dopredsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike HB te prvi predsjednik Federacije BiH. Istaknuo je da je cilj monografije bilo ukazati na opću povijest Usore kako bi se bolje razumjelo vrijeme i značajnost borbi od 1991. do 1995. Na temelju postojećih izvora u knjizi je obuhvaćeno vrijeme od Rimskog doba do danas.
Rekao je da je poslije završetka ratnih operacija bio problem ishoditi status općine.
“Premda smo za sve imali pravne temelje, obranili prostor, dali ogromne žrtve. Hrvati su izašli na referendum kako bi BiH dobila neovisnost. Za vrijeme rata dali sve od sebe, prihvatili tisuće izbjeglica iz Doboja i Teslića. Za vrijeme rata nije počinjena nije povreda međunarodnog ratnog prava od strane 110. brigade. Učinili smo sve da to područje bude primjer i na kraju smo uspjeli u tome“, zaključio je.
General Jeleč: Išli smo s mislima u glavi i molitvom na usnama
Drugi urednik je umirovljeni general OS Bosne i Hercegovine Anto Jeleč, prvi zapovjednik 1. bojne HVO Usora te načelnik stožera 110. brigade HVO-a Usora.
„Rat nismo tražili, nismo ga započeli, nego smo uvučeni u njega te smo se grčevito branili, svoj narod, njegovu čast i slobodu, svoju djedovinu“, ističe Jeleč.
Jeleč je istaknuo kako je ova monografija svjedok teškim vremenima. Dodao je da su branitelji, koji su u obranu Usore krenuli „s mislima u glavi, molitvom na usnama“, zalog da se danas živi u miru i slobodi.
Ova monografija je svjedok kako je bilo u teškim vremenima na Usori. Temeljena je na istinitim događajima, dokumentima i fotografijama, osobnim zapisima i sjećanjima sudionika. Istaknuo je da je pisanje ovakve knjige bilo teško, a najteži posao je bio prikupiti građu koja je dosta oskudna. No, nakon godina rada uspjelo se.
„Usora je obranjena zahvaljujući dragovoljcima i braniteljima, mudrim i sposobnim vođama, zapovjednicima, njihovoj odlučnosti i hrabrosti uz svijest – ostati do kraja, boriti se, braniti i obraniti svoju Usoru. Imamo mir, slobodu i svoju Općinu Usoru koji trebamo graditi i razvijati“, naglasio je.
Tko je nazočio?
Predstavljanju su, uz domaćine, predstavljače i predstavnike Vlade, sudjelovali i generali i ratni zapovjednici HV-a i HVO-a Tihomir Blaškić, Zvonko Peternel, Ljubo Ćesić Rojs, Marko Lukić kao i prvi ratni zapovjednik 110. brigade Nikola Antunović, provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Anto Barišić i fra Tomislav Kraljević, provincijal Hrvatske dominikanske provincije te brojni drugi gosti i prijatelji.
Izvor: narod.hr
