KRONOLOGIJA DOKUMENATA IZMEĐU DRŽAVNOG VRHA BiH i RH (TUĐMAN-IZETBEGOVIĆ) JE ONO ŠTO UZP-NARATIV NE MOŽE IZDRŽATI
Drugostupanjskom presudom od 29. studenoga 2017. Žalbeno vijeće ICTY okončalo je predmet IT-04-74 protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Time je završen najdulji kazneni postupak u povijesti Tribunala, ali su otvorena pitanja koja daleko nadilaze sudbinu šestorice optuženih.
Presuda je rezultat procesa započetog još 2004., tijekom kojeg je Sudu predočeno gotovo deset tisuća dokaza, saslušano 320 svjedoka i održano 465 sudskih dana. Formalno gledano, riječ je o jednom od najopsežnijih sudskih postupaka u suvremenoj pravnoj povijesti. Suštinski, međutim, ostaje pitanje je li količina procesa nadomjestila manjak ravnoteže u interpretaciji činjenica.
UZP kao središnji narativ
Temelj optužnice i presude čini konstrukcija tzv. udruženog zločinačkog pothvata (UZP). Prema Pretresnom vijeću, sredinom siječnja 1993. započeo je zajednički plan s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, a kao sredstvo tog cilja navodi se etničko čišćenje muslimanskog stanovništva.
Žalbeno vijeće u cijelosti prihvaća takav zaključak, iako se on sudara s nizom povijesnih, demografskih i vojnih činjenica. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je 1991. u kontekstu raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije, kao oblik političke i teritorijalne samoorganizacije u općinama u kojima su Hrvati činili većinu i u kojima su na izborima ostvarili legitimnu političku vlast. Redukcija tog konteksta na isključivo kriminalni projekt ne proizlazi iz nedvojbenih dokaza o unaprijed osmišljenom planu etničkog čišćenja, već iz naknadne interpretacije političkih i vojnih odluka u ratnim okolnostima.
Neravnoteža snaga i logika rata
Presuda zanemaruje ključnu vojnu činjenicu: disproporciju snaga između HVO-a i Armije BiH. HVO je 1993. raspolagao s približno 36.000 vojnika, od kojih je značajan dio bio muslimanske nacionalnosti (oko 6000). Armija BiH je u istom razdoblju imala više od 261.000 pripadnika, čime je bila višestruko nadmoćna.
U takvom odnosu snaga, tvrdnja da je HVO imao kapacitet za sustavni osvajački ili okupacijski pothvat gubi vojnu logiku, osobito na prostorima Srednje Bosne. Objektivno, HVO je mogao djelovati pretežno obrambeno, štiteći područja s hrvatskim stanovništvom, dok je inicijativa, na terenu često bila u rukama znatno jače Armije BiH. Unatoč tome, sudski narativ pretpostavlja agresivnu namjeru, dok se obrambeni karakter djelovanja HVO-a marginalizira ili tumači kao paravan.
Okupacija kao elastičan pojam
Jedan od ključnih elemenata presude jest zaključak da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila “stvarnu vlast” u određenim općinama, čime je navodno postojalo stanje okupacije. Istodobno, Žalbeno vijeće priznaje da je pitanje okupacije “činjenično pitanje koje se mora rješavati od slučaja do slučaja”. Upravo ta formulacija otvara prostor za proizvoljnost. Ako je okupacija činjenično pitanje, tada bi se morali jednako vrednovati svi relevantni dokazi, uključujući one koji ukazuju na lokalnu autonomiju, političku legitimnost i složenost savezništava na terenu. Međutim, u praksi se prihvaćaju argumenti koji idu u prilog optužnici, dok se suprotni dokazi odbacuju kao nerelevantni ili nedovoljni. Time se stvara paradoks: okupacija je proglašena bez jasnih, dosljednih kriterija, a odgovornost se širi s konkretnih počinitelja na čitav politički i vojni vrh.
Selektivna pravda i prešućeni zločini
Presuda također zanemaruje razmjere zločina počinjenih nad Hrvatima i Srbima na područjima pod kontrolom Armije BiH. S tih je područja protjerano ili izbjeglo više od 527.000 ljudi, dok je samo u Srednjoj Bosni protjerano oko 153.000 Hrvata, a ubijeno oko 1.700 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. Ti podaci ne služe relativizaciji zločina, nego ukazivanju na nedosljednost u njihovoj pravnoj valorizaciji. Kada se jedni zločini tretiraju kao dio “zajedničkog plana”, a drugi kao izolirani incidenti ili se uopće ne problematiziraju, tada se ne radi o potrazi za cjelovitom istinom, nego o selektivnoj pravdi.
Vladavina jezika umjesto vladavine prava
Presuda u predmetu IT-04-74 pokazuje kako pravni jezik može postati sredstvo oblikovanja politički prihvatljivog narativa. Pojmovi poput “UZP-a”, “okupacije” i “kontrole” dobivaju proširena značenja koja nadilaze njihovu izvornu pravnu svrhu. Na taj način ne dokazuje se samo individualna krivnja, nego se konstruira povijesna interpretacija rata. Upravo tu dolazi do izražaja Leisserova misao: pravna država ne vlada kroz pravo, nego kroz jezik kojim pravo tumači. U tom jeziku postaje moguće ono što ranije nije bilo moguće – osuditi cijeli politički projekt ili čak narod bez jasnog dokaza o njegovoj inherentnoj kriminalnosti, i ratnu kompleksnost svesti na jednostavnu priču o agresoru i žrtvi. Ako je svrha međunarodne pravde pomirenje i istina, tada presuda koja ignorira cjelinu činjenica ne može ispuniti tu ulogu. Ona ostaje dokument vremena, ali i upozorenje koliko je tanka granica između pravde i njezine jezične konstrukcije.
Kontrapunkt presudi i UZP-narativu – dokumenati pokazuju da se politička dinamika 1992.–1993. ne može svesti na linearni narativ o agresiji i UZP-u
Za razliku od interpretacije prihvaćene u drugostupanjskoj presudi u predmetu IT-04-74, prema kojoj se od siječnja 1993. može govoriti o postojanju jedinstvenog političko-vojnog plana Republike Hrvatske i struktura Herceg-Bosne usmjerenog na razbijanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, dokumenti koji slijede ukazuju na bitno drukčiju političku i pravnu stvarnost razdoblja 1992.–1993. Riječ je o primarnim izvorima nastalim u realnom vremenu, u okolnostima eskalacije rata, raspada savezništava i dramatične promjene odnosa snaga na terenu.
Ti dokumenti ne svjedoče o unaprijed osmišljenom “zajedničkom zločinačkom pothvatu”, nego o kontinuiranoj komunikaciji između legitimnih državnih i političkih aktera, usmjerenoj na sprječavanje daljnje destabilizacije, reguliranje savezništava i traženje političkih rješenja unutar međunarodno priznatih granica Bosne i Hercegovine. Posebno je važno naglasiti da se u više navrata predsjednik Predsjedništva BiH izravno obraća predsjedniku Republike Hrvatske, što je teško pomirljivo s tezom o jednostranom agresorskom djelovanju Hrvatske ili o njezinoj stvarnoj kontroli nad političkim procesima u BiH.
Kronološka analiza ovih dokumenata pokazuje da se politička dinamika 1993. ne može svesti na linearni narativ o agresiji i UZP-u. Naprotiv, riječ je o razdoblju u kojem se savezništva mijenjaju, u kojem se istodobno vode obrambene operacije protiv JNA i VRS-a, ali i pokušaji očuvanja bošnjačko-hrvatske suradnje, često upravo uz posredovanje Zagreba. U tom kontekstu, kasnija sudska konstrukcija jedinstvene kriminalne namjere djeluje kao naknadna interpretacija ratnih odluka, a ne kao zaključak koji proizlazi iz tadašnje političke prakse i dokumentirane komunikacije.
U nastavku slijedi pojedinačni opis svakog dokumenta, s posebnim naglaskom na datume i njihovo smještanje u kontekst teze o agresiji, odnosno udruženom zločinačkom pothvatu, pri čemu se osobita pozornost posvećuje činjenici da se predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine obraća predsjedniku Republike Hrvatske. Analiza je vođena kronološki, budući da je upravo vremenski slijed ključan za razumijevanje političke dinamike u razdoblju 1993., koje je u sudskoj praksi označeno kao razdoblje navodnog postojanja udruženog zločinačkog pothvata.
1) Otvoreno pismo Franje Tuđmana Aliji Izetbegoviću
Zagreb, 27. siječnja 1993.
Pošiljatelj: Franjo Tuđman
Primatelj: Alija Izetbegović
Sadržaj
Tuđman optužuje muslimanske (bošnjačke) snage za napade na Hrvate u središnjoj Bosni (Busovača, HVO). Govori o ubijenim vojnicima HVO-a, spaljenim hrvatskim selima i ugroženim civilima. Izričito upozorava da se time razaraju odnosi Hrvata i Muslimana u BiH.
Podsjeća Izetbegovića na: prihvat izbjeglica u RH, humanitarnu pomoć, logističku i političku potporu BiH, zajedničku borbu protiv srpske agresije. Traži hitnu zapovijed muslimanskim snagama da zaustave napade na Hrvate.
Kontekst (UZP / agresija) – ovaj dokument je izuzetno važan, jer: dolazi prije formalnog hrvatsko-bošnjačkog rata, pokazuje da RH službeno pokušava očuvati savez s Bošnjacima, ne pokazuje plan podjele BiH, nego strah od raspada savezništva.
U kontekstu tvrdnji o UZP-u – ovakav ton (apel, upozorenje, pozivanje na zajedničku obranu) ne odgovara logici unaprijed planirane agresije.
2) Pismo Alije Izetbegovića Franji Tuđmanu (telekom oprema)
1. veljače 1993.
Pošiljatelj: Izetbegović
Primatelj: Tuđman
Sadržaj
Izetbegović moli RH za pomoć u transportu telekomunikacijske opreme (Bundespost Telekom) do Zenice.
Naglašava da BiH bez Hrvatske ne može uspostaviti veze sa svijetom.
Navodi osobu zaduženu za logistiku (Fikret Kasumagić).
Kontekst; Samo 5 dana nakon Tuđmanova vrlo oštrog pisma, Izetbegović: normalno surađuje, traži logističku pomoć, priznaje ovisnost BiH o RH.
Da je RH u toj fazi agresor s planom razbijanja BiH, ovakav odnos: ne bi bio moguć, ne bi postojao ovakav stupanj institucionalne suradnje.
3) Pismo Tuđmana Izetbegoviću – gospodarska i politička suradnja
Zagreb, 12. veljače 1993.
Sadržaj
Tuđman zahvaljuje na prethodnoj korespondenciji.
Predlaže: zajedničke odbore, bilateralnu i multilateralnu suradnju, širi alpsko-jadransko-karpatsko-dunavski okvir.
Predlaže sastanak na Brijunima.
Kontekst; Ovo je klasična diplomatska inicijativa, ne ratna. Pokazuje da RH: vidi BiH kao partnera, pokušava stabilizirati odnose u trenutku rastućih napetosti. Ovo je izravno suprotno tezi da je u tijeku provedba UZP-a.
4) Kratko pismo Alije Izetbegovića (zahvala pri boravku u Zagrebu)
26. veljače 1993.
Sadržaj; Izetbegović zahvaljuje Vladi RH na pomoći tijekom boravka u Zagrebu.
Izražava uvjerenje u prijateljske odnose RH i BiH.
Kontekst; Ovo dolazi usred eskalacije sukoba na terenu, ali: retorika je i dalje prijateljska, nema govora o agresiji RH.
5) Zajednička izjava Tuđman – Izetbegović
Zagreb, 27. ožujka 1993.
Sadržaj; Podrška Vance-Owenovom planu. Zajednički zahtjev međunarodnoj zajednici. Osuda srpske agresije. Poziv na suradnju Hrvata i Muslimana u BiH.
Kontekst
Ovo je ključni dokument:
potpisan usred hrvatsko-bošnjačkih sukoba, pokazuje da vrhovi država još pokušavaju održati zajedničku politiku. Da postoji jasan i jedinstven UZP s ciljem razbijanja BiH, ovakav dokument ne bi bio moguć.
6) Izjava Alije Izetbegovića i Mate Bobana
Zagreb, 18. travnja 1993.
Potpisnici:
Alija Izetbegović
Mate Boban
Sadržaj
Tvrde da: nema razloga za sukob Armije BiH i HVO-a, sukobi se moraju zaustaviti, zarobljenici osloboditi, odgovorni procesuirati.
Kontekst; Ovo je iznimno važno: pokazuje da ni bošnjački vrh u tom trenutku ne tretira HVO kao agresorsku vojsku, govori se o incidentima, ne o planiranoj agresiji.
7) Pismo Izetbegovića Tuđmanu – Sarajevo pod opsadom
Sarajevo, 5. travnja 1993.
Sadržaj
Izetbegović opisuje humanitarnu katastrofu.
Poziva Tuđmana da učini sve kako bi se zaustavila agresija (jasno se misli na Srbe).
Kontekst
RH se i dalje vidi kao: saveznik, kanal prema svijetu, politički i humanitarni oslonac.
Pismo Izetbegovića Tuđmanu – Posavina / konvoj
Sarajevo, 23. svibnja 1993.
Sadržaj
Izetbegović: provjerava navode o uhićenjima u Zenici, predlaže zajedničku pratnju konvoja Armija BiH – HVO, upozorava na kolaps zbog nedostatka municije.
Kontekst
U svibnju 1993., kada se u Haagu kasnije tvrdi da traje UZP: Izetbegović traži vojnu koordinaciju s HVO-om, ne govori o agresiji RH, vidi HVO kao nužnog saveznika na terenu.
Čitanjem svih dokumenata u njihovu kronološkom slijedu razotkriva se obrazac koji bitno odstupa od kasnije konstruiranog sudskog narativa. Dokumenti upućuju na kontinuiranu političku komunikaciju i suradnju između predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bez uporabe jezika koji bi s bošnjačke strane sugerirao percepciju Republike Hrvatske kao agresora u ključnim razdobljima sukoba. Naprotiv, sadržaj korespondencije ukazuje na ponovljene pokušaje sprječavanja eskalacije i očuvanja savezništva, a ne na planiranje podjele Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, sukob između HVO-a i Armije BiH u promatranom razdoblju pojavljuje se kao posljedica kaotičnog ratnog raspada dotadašnjeg političko-vojnog savezništva, a ne kao provedba dugoročno osmišljenog državnog projekta Republike Hrvatske.
Haška presuda i povijesni dokumenti u raspravi o UZP-u
Ovo je tekst koji povezuje hašku presudu, njezin jezik i konstrukciju UZP-a s konkretnim povijesnim dokumentima i to s jasnom namjerom osporavanja teza o agresiji RH i postojanju udruženog zločinačkog pothvata. Pisano je strogo utemeljeno u izvorima, s naglaskom na kronologiju, jer je upravo kronologija ono što UZP-narativ ne može izdržati.
Kad kronologija postane subverzivna
Drugostupanjskom presudom suda u Haggu zaključen je najdulji kazneni postupak u povijesti Tribunala, ali su otvorena pitanja koja daleko nadilaze sudbine šestorice optuženih. Ta pitanja zadiru u samo srce međunarodne pravde: kako se gradi krivnja, gdje prestaje pravo, a gdje počinje jezik – i što se događa kada jezik nadvlada činjenice. Središnji narativ presude počiva na konstrukciji udruženog zločinačkog pothvata (UZP), prema kojoj je sredinom siječnja 1993. započeo zajednički plan s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, kao koraka prema „ponovnom ujedinjenju hrvatskog naroda“, pri čemu se etničko čišćenje muslimanskog stanovništva navodi kao sredstvo tog cilja. Žalbeno vijeće takav zaključak prihvaća u cijelosti.
Problem s tom konstrukcijom nije samo pravni, nego duboko povijesni. Ona se, naime, raspada onog trenutka kada se u analizu uvede kronologija stvarnih političkih odnosa, komunikacije i odluka, osobito na razini najviših državnih vrhova. Dokumenti – službena pisma, zajedničke izjave i diplomatska korespondencija iz razdoblja 1993. – nisu rubni izvori. Oni su izravni, autentični zapisi političke volje i percepcije aktera u realnom vremenu. I upravo zato predstavljaju ozbiljan problem za tezu o unaprijed osmišljenom i koordiniranom zločinačkom planu.
Siječanj 1993.: trenutak u kojem navodno počinje UZP
Prema presudi, zajednički zločinački pothvat započinje sredinom siječnja 1993. No već 27. siječnja 1993. (Dusina) predsjednik Hrvatske upućuje otvoreno pismo predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine. To pismo nije trijumfalno, nije imperijalno i nije plansko. Ono je alarmantno, zabrinuto i defenzivno. U tom se pismu izravno govori o napadima muslimanskih snaga na hrvatska sela u središnjoj Bosni, o poginulim pripadnicima HVO-a, o spaljenim naseljima i o prijetnji potpunog raspada hrvatsko-muslimanskih odnosa. Ton pisma nije ton agresora koji provodi plan, nego saveznika koji upozorava da se savez raspada. Još važnije, autor pisma poziva na hitno zaustavljanje sukoba, naglašavajući da su Hrvati i Muslimani u BiH do tada bili povezani zajedničkom borbom protiv srpske agresije. Ako je UZP već započeo, zašto tada hrvatski predsjednik apelira na očuvanje savezništva? Zašto upozorava da će nastavak sukoba onemogućiti humanitarne koridore i pogoršati odnose dviju država? U logici udruženog zločinačkog pothvata, ovakvo pismo nema smisla. U logici kaotičnog rata, ima ga itekako.
Veljača 1993.: suradnja, ne agresija
Još je teže uklopiti u UZP-narativ ono što slijedi neposredno nakon toga. Već 1. veljače 1993. predsjednik BiH obraća se predsjedniku RH s molbom za pomoć u transportu telekomunikacijske opreme u Zenicu. Riječ je o ključnoj infrastrukturi za povezivanje Bosne i Hercegovine sa svijetom. U pismu se izrijekom traži pomoć Republike Hrvatske, uz navođenje konkretnih logističkih detalja. Ovo nije marginalna epizoda. Ovo je priznanje stvarne ovisnosti BiH o hrvatskoj logistici, teritoriju i političkoj dobroj volji. Teško je zamisliti da bi se predsjednik države obraćao navodnom agresoru s ovakvim zahtjevom u trenutku kada taj agresor, prema sudskoj konstrukciji, već provodi plan etničkog čišćenja.
Dvadesetak dana kasnije, 12. veljače 1993., slijedi pismo iz Zagreba koje ide još dalje: prijedlog institucionalne suradnje, osnivanja zajedničkih odbora, multilateralnog povezivanja i čak zajedničkog sastanka na najvišoj razini. Ovo nije diplomatska mimikrija; ovo je politički projekt suradnje. U narativu presude, međutim, upravo se u tom razdoblju već odvija kriminalni pothvat.
Jezik presude protiv jezika dokumenata
Dokumenti iz veljače i ožujka 1993. ne samo da ne potvrđuju zločinačku namjeru, nego je aktivno demantiraju.
Kratko pismo od 26. veljače 1993., u kojem predsjednik BiH zahvaljuje hrvatskoj vladi na pomoći tijekom boravka u Zagrebu i izražava uvjerenje u prijateljske odnose dviju država, dodatno potvrđuje kontinuitet političke komunikacije. Ni traga jeziku agresije, okupacije ili neprijateljstva.
Vrhunac tog kontinuiteta dolazi 27. ožujka 1993., zajedničkom izjavom dvojice predsjednika, u kojoj se podržava Vance-Owenov plan, osuđuje srpska agresija i naglašava nužnost suradnje Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Ta je izjava potpisana u trenutku kada su sukobi na terenu već ozbiljni. Upravo zato je njezina težina veća, ne manja.
Ako je postojala jasna i neupitna agresivna politika Hrvatske prema BiH, zašto tada bošnjački državni vrh sudjeluje u zajedničkim izjavama koje afirmiraju suradnju i zajedničke ciljeve? Odgovor koji nudi presuda – da je riječ o taktičkom manevru – ostaje nedokazan i spekulativan.
Travanj i svibanj 1993.: rat, ali ne agresija
Izjava Alije Izetbegovića i Mate Bobana od 18. travnja 1993. posebno je nezgodna za UZP-narativ. U njoj se izrijekom navodi da nema razloga za sukobe između Armije BiH i HVO-a, da se sukobi moraju odmah zaustaviti, a odgovorni procesuirati. To nije jezik rata dvaju suverenih entiteta, nego jezik unutarnjeg sukoba saveznika.
Još važnija su pisma iz travnja i svibnja 1993., u kojima predsjednik BiH moli predsjednika RH za pomoć u zaustavljanju humanitarne katastrofe i predlaže zajedničku vojnu koordinaciju, uključujući pratnju konvoja Armije BiH i HVO-a. U svibnju 1993., u trenutku kada presuda već čvrsto locira postojanje UZP-a, bošnjački predsjednik predlaže zajedničke vojne operacije.
To nije sitnica. To je frontalni udar na tezu da je HVO bio instrument okupacije, a Hrvatska agresor. Saveznička koordinacija nije obilježje okupacije.
Okupacija kao jezična konstrukcija
Jedan od ključnih pojmova presude jest „okupacija“. No Žalbeno vijeće istodobno priznaje da je okupacija činjenično pitanje koje se mora rješavati od slučaja do slučaja. Upravo tu dolazimo do problema jezika: pojam se rasteže do granice gubitka značenja.
Ako je HVO okupacijska sila, kako onda objasniti činjenicu da predsjednik BiH pregovara s njegovim političkim i vojnim vodstvom, traži zajedničke operacije i priznaje lokalnu autonomiju? Ako je Hrvatska vršila stvarnu vlast, zašto bošnjački državni vrh to ne tretira kao agresiju u realnom vremenu, nego tek retrospektivno, kroz sudsku naraciju? Odgovor presude je – opet – jezični. Okupacija se definira široko, fleksibilno i selektivno, kako bi se uklopila u unaprijed zadani narativ.
Kad dokumenti postanu smetnja
Ovi dokumenti ne dokazuju da zločina nije bilo. Oni ne aboliraju odgovornost za konkretna kaznena djela. Ali oni razaraju temeljnu pretpostavku UZP-a: postojanje jedinstvenog, unaprijed osmišljenog, koordiniranog političko-vojnog plana agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.
Ono što iz njih proizlazi jest slika kaotičnog rata, raspada savezništava, lokalnih sukoba, pogrešnih odluka i tragičnih posljedica – ali ne i slika konzistentnog zločinačkog projekta. Presuda je prije svega dokument jezika, a ne cjelovite istine.
I upravo zato kronologija postaje subverzivna. Jer kada se dokumenti čitaju redom, a ne selektivno, postaje moguće ono što u jeziku presude nije dopušteno: vidjeti rat u njegovoj proturječnosti, a ne u jednoj, unaprijed zadanoj priči o agresoru i žrtvi.
Autor: Stjepan Alilović (tekst prenosimo u cijelosti)