Aktualno stanje u Bosni i Hercegovini jasno pokazuje da pojave islamskog fundamentalizma i terorizma nisu samo povijesna priča, nego da su realne i prisutne i danas, osobito u srednjoj Bosni. Video koji je nastao u privatnoj režiji jedne osobe, očigledno osobe arapskog porijekla pod nazivom profila Imad Al-husin , evocira uspomene na džip Nissan korišten u džihadu i predstavlja priču o ratnom iskustvu koji autor nastoji prikazati kao bezazleno, gotovo kao sjećanje na djetinjstvo.
U videu, autor nostalgično opisuje džip, kupljen 1992. uz pomoć Švicarskih donacija od strane braće muslimana, i njegovu ulogu u ratnim operacijama i bitkama diljem BiH. Vozilo je ostarilo, kvarilo se, a lokalni majstor iz Zenice ga je popravio, sve to autor prikazuje kroz prizmu osobne uspomene i nostalgije, s ciljem da publiku upozna s dijelom svoje prošlosti, ne ističući otvoreno nijednu političku ili ideološku poruku.
Ipak, postavlja se ozbiljno pitanje kako je ovaj, očigledno strani ratnik, arapskog porijekla, ostao u BiH nakon završetka rata, kada bi po svim sigurnosnim i zakonskim procedurama trebao biti protjeran ili podvrgnut nadzoru. Ako posjeduje državljanstvo BiH, tko mu je to omogućio i pod kojim uvjetima, s obzirom na njegovo sudjelovanje u džihadu kao mudžahedin? Dugo vremena u BiH se špekuliralo o tome da je Šefik Džaferović imao posebnu ulogu u omogućavanju takvog statusa i političke zaštite stranim borcima u BiH? Video, iako na prvi pogled djeluje kao osobna ispovijest i nostalgija, otvara pitanje je li riječ o fikciji ili pak o recidivima prošlih aktivnosti koje još uvijek mogu imati sigurnosni značaj.
Takva pojava potvrđuje da prisutnost islamskog fundamentalizma i ekstremizma u BiH nije potpuno prošla, te da se događaji iz rata 1990-ih mogu manifestirati i danas kroz osobne priče, medijske sadržaje ili neočekivane sigurnosne rizike. Video, u kojem autor nostalgično govori o džipu Nissan koji je sudjelovao u džihadu, postavlja pitanje autentičnosti: je li ovo samo sjetna priča ili potencijalni recidiv prošlih ekstremističkih aktivnosti? U tom kontekstu nameće se i pitanje tko zapravo laže – hrvatske sigurnosne službe koje kontinuirano prate stanje i izvještavaju o mogućim prijetnjama, ili sadržaji poput ovog videa koji sugeriraju da određeni aspekti prošlih ratnih iskustava još uvijek žive i djeluju u sadašnjosti. Potrebno je provjeriti autentičnost videa, pravni status autora, njegov boravak u BiH i eventualnu povezanost s prošlim ili sadašnjim ekstremističkim aktivnostima kako bi se razumio puni kontekst ove situacije. Tek takvom provjerom može se jasno razlikovati između stvarnih sigurnosnih prijetnji i privatnih, nostalgičnih sjećanja koja mogu izgledati benigno, ali ipak nose potencijalne implikacije za javnu sigurnost.
Hrvatske sigurnosno-obavještajne službe kontinuirano prate stanje u BiH i izvještavaju o potencijalnim rizicima. Često sugeriraju moguće prijetnje, što uključuje praćenje ekstremističkih pojava, aktivnosti odmetnutih organizacija poput tzv. PARAĐEMATA, odlaska na sirijska ratišta, te praćenje mreža i osoba uključenih u aktivnosti s elementima terorizma. Upravo takva praćenja pokazuju da su prijetnje stvarne i prisutne, a ostaje pitanje zašto se često negativno reagira kada hrvatske službe o tome javno govore, dok video poput ovog prikazuje osobnu ispovijest Arapa u sadašnjem vremenu, koji otvoreno govori o doprinosu džipa i vlastitom sudjelovanju u džihadu na raznim prostorima, bitkama i akcijama u BiH, a video je snimljen ovih dana.
U širem međunarodnom kontekstu, nedavne odluke Sjedinjenih Država dodatno pojačavaju ozbiljnost problema. Odluka Washingtona da egipatsku, jordansku i libanonsku podružnicu Muslimanske braće označi terorističkim organizacijama ponovno je otvorila pitanje političkih kontakata koje visoki bošnjački dužnosnici iz Stranke demokratske akcije godinama održavaju s ljudima i strukturama povezanim s tim pokretom. U tom kontekstu ističe se slučaj iz 2014. godine, kada je tadašnji član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović primio Waleeda Sharabija, egipatskog političkog aktivista iz krugova bliskih Muslimanskoj braći. Sharabi je egipatski državljanin, bivši sudac u egzilu i istaknuta osoba u pokretu „Suci za Egipat“ i koaliciji „Savez za podršku legitimnosti“, strukturama koje su međunarodno poznate kao pro-Morsijeve i pro-Ikhwan mreže.
Fotografije s tog sastanka, objavljene na društvenim mrežama, izazvale su burne reakcije u arapskim i regionalnim medijima zbog političke simbolike događaja. Tada je sastanak relativiziran kao dio diplomatske i vjerske komunikacije, no nakon što je Washington jasno poslao poruku da određene ogranke Muslimanske braće predstavljaju sigurnosnu prijetnju, ovaj susret dobiva sasvim drugačiju težinu. Slični primjeri uključuju i bivšu ministricu vanjskih poslova BiH Bisera Turković, koja je imala kontakte s Yusufom al-Qaradawijem, ključnom ideološkom figurom Muslimanskog bratstva, čime se pokazuje da su određeni politički kontakti unutar BiH dugoročno povezani s mrežama koje SAD danas smatra ozbiljnom prijetnjom.
U tom svjetlu, islamski terorizam i fundamentalizam, koji su početkom devedesetih godina došli na europsko tlo preko teritorija BiH, osobito srednje Bosne, i danas predstavljaju sigurnosni izazov. Postrojbe El Mudžahedin u sastavu 3. korpusa ARBiH ostavile su trag u lokalnim zajednicama, a recidivi takvih pojava još uvijek su evidentni. Hrvatska javnost o tome je često površno informirana, no jasno je da određeni oblici ekstremističkog učenja i dalje opstaju u nekim vjerskim i političkim krugovima.
Istovremeno, politička dinamika u BiH dodatno komplicira situaciju. Pokušaji hrvatskog političkog vrha i Hrvata u BiH da ostvare ravnopravnost i reformu izbornog zakona često se u sarajevskim medijima prikazuju kao destabilizacija i pokušaj razbijanja države, odnosno kao pokušaj udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Takve interpretacije dodatno zaoštravaju napetosti među narodima i otežavaju postizanje legitimnog političkog predstavljanja hrvatskog naroda u BiH. Odbijanje bošnjačkih političkih aktera da prihvate te zahtjeve samo potvrđuje koliko je kompleksno osigurati ravnotežu prava i sigurnosti unutar države koja još uvijek nosi teške nasljeđe prošlih sukoba.
U tom kontekstu, jasno je da prisutnost islamskog fundamentalizma, opasnosti od ekstremističkih pojava, politički kontakti bošnjačkih dužnosnika s mrežama pro-Muslimanske braće, kao i politički sukobi u vezi s izbornim reformama, nisu samo prošlost ili teoretski problem. Radi se o aktualnoj stvarnosti koja zahtijeva stalno praćenje, analizu i ozbiljan pristup svih relevantnih institucija, kako bi se osigurala sigurnost, stabilnost i ravnopravnost svih naroda u BiH.
Mudžahedini u BiH: Islamska politika, strani borci i rat za ummet
Tekst ispod koji je pripremljen, utemeljen je na znanstveno-istraživačkom i novinarskom radu, konzultirajući rukopise I.Mlivončić; “Al Qaida se kalila u BiH“, Evan F. Kohleman; “Al Qaidin džihad u Europi“, tjednik “Dani“, A. Izetbegović; “Islamska deklaracija“
Za unitarnu muslimansku politiku sukob sa Srbima bio je egzistencijalno pitanje jer je srpska politika od samoga početka tražila priznavanje Republike Srpske kao jedinice unutar Jugoslavije, a kompromisno kao dijela BiH. Sukob službene muslimanske politike s Hrvatima u BiH nikada nije bilo egzistencijalno pitanje, tj. pitanje fizičkog opstanka Muslimana nego pitanje legitimiteta BiH kao države u cjelini, jer je muslimanska politika odbijala sve prijedloge ustavnih rješenja koja priznaju konstitutivnim narodima PARITET u vlasti, odnosno suverenost. Svaku ustavnu formulaciju za suverenošću tri konstitutivna naroda doživljavali su kao GENOCIDNU, jer je bila u suprotnosti s načelom identifikacije Muslimana s islamom, a ne nacijom, odnosno reducirala im je pravo na unitarnu državu i osporavala pravo na “osmansko nasljeđe“. Drugim riječima, da ne bi izgubili svoj identitet, Muslimani se moraju držati osnovnih načela islama, a ta načela je i sam Izetbegović opisao u Islamskoj deklaraciji;
“Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao musliman, on mora stvarati okruženje, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen. Povijest ne poznaje niti jedan istinski islamski pokret koji istovremeno nije bio i politički, islam nije nacionalnost, ali jest nadnacionalnost ove zajednice…“
Potvrdu ovih načela o kojima je pisao u Islamskoj deklaraciji dobio je odmah na početku priznanja neovisnosti BiH. RH voli isticati da je među prvima međunarodno priznala BiH 7.4.1992. i to je točno ako se uvaži činjenica da je RH slijedila stav zemalja EZ o donošenju odluke o međunarodnom priznanju BiH početkom travnja 1992. godine. No neke islamske države su priznale BiH i prije provedenog odnosno završenog referenduma o neovisnosti; Turska – 06.02.1992., Libija – 17.03.1992., Iran – 31.03.1992. Za Izetbegovića je to bilo važno jer te države nisu čekale izjašnjavanje na referendumu već su unaprijed dali potporu stvaranju neovisne države u kojoj su muslimani bili najbrojniji narod, to je bila potvrda njegovog svjetonazora o islamskom zajedništvu tj. da islam sadrži princip ummetatj. težnju za ujedinjenjem svih muslimana u jedinstvenu zajednicu po učenju islama.
Prvi mudžahedini“sveti ratnici“ ili “islamski dragovoljci“ došli su u BiH već u veljači 1992. kako bi pomogli ugroženoj braći i sestrama muslimanima u BiH u borbi za islam kao društveni poredak. Mudžahedini su islamski fundamentalisti, profesionalni ratnici i plaćenici ali i borci u džihadu iz “najsvetijih pobuda“, kako svjedoči Abdullah Ba Awr Husejfe;
“ kao pravi musliman dužan sam da pomognem muslimanima, koji su u nevolji kad god mogu. Nama nije bitno je li to Arapin ili Bosanac. Jer to je za mene farz, vjerska zapovijed, koja se mora izvršiti i dodaje da je došao u BiH iz najsvetijih pobuda, a ne kao terorist “
Mudžahedini su u BiH dolazili iz različitih zemalja, a bili su i različite političke pripadnosti, navodno su iranski/šiitski muslimani bili među prvima u BiH, a pripadnici libanonskog Hezbollaha imali su vojnog, gerilskog iskustva, a te su bili angažirani u obučavanju vojnika, policajaca i obavještajaca u ABiH u kampu POGORELICA kraj Fojnice. No islamski ekstremisti nisu imali spoznaja o BiH niti su je poznavali. Šeik Abu Abdel Aziz koji je imenovan za prvog emira tj. vrhovnog zapovjednika arapskih mudžahedina koji su došli u BiH nakon Afganistana, otvoreno priznao;
“Nismo mogli shvatiti gdje je BiH, je li u Americi ili na južnoj polutki ili u Aziji? Nismo imali pojma gdje je. Kada smo saznali da je to dio Jugoslavije u Istočnoj Europi i dalje nismo imali pojma koliko je tamo muslimana niti kako i kada je tamo dospio islam…“
Brzina i odlučnost s kojom su mudžahedini dolazili u BiH pratila je spremnost Izetbegovićeve politike da im prizna državljanstvo i prije međunarodnog priznanja vlastite države. Prema postojećoj dokumentaciji 104 je strana državljanina “sveta ratnika“, dobilo državljanstvo BiH, putovnice i osobne iskaznice prije nego je EZ donijela odluku o priznanju BiH (16 iz Egipta, 13 iz Tunisa, 10 iz Maroka, 9 iz Jemena, 9 iz Jordana te iz ostalih zemalja od 1 do 5 Saudijska Arabija, Sudan, Albanija, Tunis, Maroko, Sirija, Kuvajt, UAE, Libanon, Alžir…) – dokument FOSS-a – bez provedene zakonske procedure su dobili državljanstvo, a pod udarima kritika 2001. godine oduzeto je 94 državljanstava ali je uručeno samo 11 rješenja jer su ostali bili nedostupni.
Dolazak mudžahedina bila je dobro organizirana pomoć muslimanskoj braći u BiH u kojoj je sudjelovalo političko, vojno i vjersko vodstvo iz Sarajeva, a sabirna središta su im bila u Travniku i Zenici, javljajući se u prostorije Merhameta. Abu Hamza svjedoči da su da su mudžahedini iz Saudijske Arabije i Afganistana na poziv reisa Cerića dolazili u BiH te da je za njih Alija Izetbegović zapovjednik svih mudžahedina. Reis Cerić u kontakt emisiji OBN-a je potvrdio u veljači 1999. godine; “Mi smo pozvali mudžahedine u BiH, pozvali smo ih da nam pomognu jer smo bili napadnuti i svi im trebamo biti zahvalni. Bili su značajna moralna i vojna potpora na strani ARBiH, posebno u širem dijelu Srednje BiH“.Sukob u BiH bila je izvanredna prilika za muslimanske fundamentaliste da naprave prodor u Europu jer je BiH bila prvo odredište gdje su imali svoje borbene postrojbe i imale su logističku podršku službene politike Alije Izetbegovića. Najveći broj mudžahedina dolazio je s motivom da BiH treba biti muslimanska država, ajatolah Hamenei, uputio je poruku BiH muslimanima u kojoj BiH naziva islamskom državom, a Bošnjake-Muslimane nacijom sa starom islamskom tradicijom u svojoj zemlji.
Takvo stajalište u Ljiljanu dobilo je svoje povijesno tumačenje o nadmoći islama i Bosne u odnosu na Europu;
Ibrahim Sensui ; “Bosna je zemlji koja je Europi donijela korist prihvaćajući. Islam kada je došao u Europu zatekao je nazadnu i nasilničku civilizaciju. Bosna je preko islama naučila Europu što su ljudske vrijednosti, što je čistoća, pismenost i prosvjetiteljstvo“
Sudanac Fatihe el Hassanein, utemeljitelj i ravnatelj TWRA (Third World Relif Agency – osnovana kao humanitarna organizacija, preko nje se vodila i nabavka oružija za ARBiH, a preko Die Erste Osterreich Bank – ocjenjena kao radikalna politička organizacija – raspolagala je s oko 350 milijuna dolara pomoći – kao prikriveni donator navodi se i Osama Bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman – osuđen na doživotni zatvor zbog planiranja terorističkog napada na WTC u New Yorku 1993.) sažeto je iznio smisao dolaska mudžahedina i rata za reislamizaciju Muslimana i obnovu islamske države; “Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ukoliko se to ne dogodi cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni zašto“
Alija Izetbegović je 1.1.1994. uputio dopis Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj; 51364476 spomenute banke, predsjednik fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000,00 dolara, a odluku za plaćanje do 500.000,00 dolara moraju potpisati najmanje 3 člana odbora (Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Husein Živalj i Derviš Đurđević), a preko 500.000,00 dolara suglasnost mora dati i Alija Izetbegović.
Procijene broja mudžahedina se razlikuju i nisu precizne. Vojni analitičari žele doći do broja mudžahedina u ARBiH, no oni nisu bili samo vojnici, gerilski borci ili teroristi u vojnim postrojbama. Glavni motiv dolaska mudžahedina bila je borba za islam i islamsko poredak, vjera je postala isključivi čimbenik identifikacije. Djelovali su i kao pripadnici humanitarnih organizacija i kao obavještajci. Prvi cilj dolaska svetih ratnika bio je širiti islam da bi uspostavili islamski poredak. No, prije dolaska mudžahedina u BiH osnovana je organizacija “Dawa“ kojoj je cilj bio; odgoj muslimana, odgoj muslimanskog društva te borba za islam u čitavom svijetu, te da će BiH biti bazenom islamizacije Balkana.
Procjene o broju mudžahedina u BiH su prilično neujednačene. Izetbegović nikada nije imao hrabrosti priznati koliki je bio njihov stvarni broj, dok vojni analitičar Charles R. Shrader smatra da je u BiH bilo između 3000 i 6000 mudžahedina, a prema izvješću posebnog povjerenstva koje je razmatralo izdavanje novih rješenje o državljanstvu stranima ratnicima utvrdilo brojku od 741 rješenje, a među kojima je bilo 70 pripadnika Al Qaide.
Sedma muslimanska brigada koju su činili domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku, osnovana je u prosincu 1992. radi “brzog djelovanja na području Zenice, Travnika, Kaknja“, a bila je najpoznatija i najbolja brigada u sastavu 3. korpusa ARBiH. Izetbegović je bio počasni zapovjednik VII. muslimanske brigade. Odgovorna je za mnoge zločine; masakr u Dusini 26.01.1993., Busovača siječanj 1993., Zenica i Travnik ljeto 1993… Njezini zapovjednici su bili Asim Kurčić, Amir Kubura i Šerif Patković, a glavni ideolog emir Mahmut ef. Karalić. U Haggu su prikazani leševi sedmorice Hrvata i jednog Srbina koji su bili masakrirani, a posebno je morbidno bilo to što je Zvonki Rajiću bilo izvađeno srce. Za koordinaciju svojih vojnih aktivnosti mudžahedini su utemeljili glavnu šuru ili vijeće, a u radu vijeća ponekad je sudjelovao i ABU IZZAT, kako su od milja zvali Aliju Izetbegovića. Zločine i etničke progone su radili radi vjerskog čišćenja, koristeći obredno ubijanje, odsijecanjem glava zarobljenicima.
Mudžahedini su željeli učvrstiti i legalizirati svoj status te su zatražili od Sarajeva da prizna EL MUDŽAHEDIN odred svetih ratnika kao neovisan odred u sastavu ARBiH., za što je general Rasim Delić zapovjedio 13.08.1993. formiranje odreda u zoni odgovornosti 3. korpusa. Vrhovni zapovjednik ARBiH u dva je navrata 1994. godine promaknuo u više činove pripadnike spomenutog odreda (43 pripadnika, a čak 11 Arapa je dobilo Zlatne ljiljane). Ideolog odreda El Mudžahid bio je šeik Anwar Shaaban koji je istovremeno bio i vođa Islamskog centra u Milanu.
Izvor: Viteški.ba