Najviše volim ona prohladna, zimska jutra kada se probudim i znam da ne moram nigdje, pa promolim nos ispod jorgana i osluškujem čuje li se zveckanje šalica u kuhinji. Da, čuje se. Mati je budna i pravi kavu.
Sačekam još malo, ušuškana ispod jorgana, dok se miris kave ne proširi kućom, onda skačem i onako u pidžami prelazim u kuhinju. Kuća je topla. Mati je rano ustala, naložila vatru, kava je na stolu. Mati sretna što sam tu, dočeka me lijepim riječima. Zatepa mi kao malom djetetu, a meni srce kao planeta. Shvatim koliko sam sretna i bogata. Shvatim da imam ono što mnogi nemaju. Majku.
Topli dom u koji se uvijek mogu vratiti. Ruke koje me uvijek čekaju raširene. Shvatim da kada moja duša ozebe u hladnom sivilu svijeta, ima gdje doći da se ogrije. Ima nepresušni izvor ljubavi koji uvijek čeka da je napoji. Bogata sam. Sretna sam.
Sve je dobro dok imaš majku, rekla mi je jedna prijateljica koja je tek ostala bez svoje.
Sve je dobro dok imam majku – znam i sama, dok u toploj sobi, u prohladno, zimsko jutro ispijam prvu jutarnju kavu. Kavu, koja nigdje na svijetu nema tako dobar ukus. I ne prija tako dobro duši.
Amazonke
