Rat u Bosni i Hercegovini prepun je datuma koji su promijenili tijek povijesti. No, malo ih ima tako jasan simbolički naboj kao 20. listopada 1992. godine – dan kada je ubijen Ivica Stojak, zapovjednik HVO-a Travnik. Tog dana, kod Travničke medrese, prekinut je život časnika koji je nosio odoru s ciljem obrane, a ne napada; čovjeka koji je išao spriječiti sukob, a ne ga poticati.
Prema svjedočenjima preživjelih i dostupnim dokumentima, Stojak se službenim vozilom HVO-a kretao prema Novom Travniku kako bi posredovao u smirivanju sve napetijih odnosa između HVO-a i Armije R BiH. Na kontrolnoj točki koju su držali pripadnici Armije BiH, njegovo vozilo je zaustavljeno. Nakon kratkog razgovora i povišenih tonova, ubijen je hicima kroz vjetrobransko staklo. Njegov suradnik Zvonko Gašo, teško je ranjen, ali je preživio i posvjedočio o događaju.
Kao izravni počinitelj ranije je, u većini svjedočenja dostupnih javnosti, navođen se Semir Terzić, tadašnji zapovjednik jedne od postrojbi Armije BiH u Travniku. Unatoč tome niti je ijedno pravosudno tijelo ikada pokrenulo postupak. Događaj je jednostavno gurnut pod tepih, kao da se nije dogodio.
Ubojstvo Ivice Stojaka nije bilo samo tragičan incident, nego početak otvorenog raspada savezništva između HVO-a i Armije BiH. Do tada su Hrvati i Bošnjaci u Srednjoj Bosni formalno bili saveznici protiv srpskih snaga, ali su odnosi već bili napeti – zbog kontrole teritorija, zapovjednih struktura i političkih ambicija. Stojakova smrt bila je iskra koja je zapalila nagomilano nepovjerenje.
Već u studenome i prosincu 1992. dolazi do prvih oružanih incidenata između HVO-a i Armije BiH na prostoru Novog Travnika, Busovače i Viteza. Siječanj 1993. donosi otvorene sukobe, a do travnja rat između dotadašnjih saveznika postaje činjenica.
U hrvatskim postrojbama Stojakova smrt doživljena je kao udarac u leđa, doslovno i simbolično. U narodu se govorilo da su “pucali na ruku koja im je pomagala”, jer je Stojak bio čovjek dijaloga – onaj koji je s lokalnim bošnjačkim zapovjednicima održavao kontakte i vjerovao da se ratni sukobi mogu izbjeći. Njegova smrt označila je kraj tog povjerenja.
Stojakovo ubojstvo nije bio izoliran slučaj. Tijekom jeseni 1992. zabilježeno je više sličnih incidenata u kojima su pripadnici Armije BiH napadali ili zarobljavali pripadnike HVO-a, oduzimali oružje, blokirali ceste i kontrolne točke. Ti su se napadi uglavnom događali na bošnjački većinskim područjima, gdje je političko vodstvo u Sarajevu već tada počelo graditi vlastite strukture moći, često mimo dogovora s hrvatskom stranom.
Dok su Hrvati na terenu i dalje pokušavali održati suradnju, stvarni odnosi su se urušavali. Zločin nad Ivicom Stojakom bio je prva otvorena poruka da zajednička borba više nema smisla i da prednost preuzima logika podjela i nadmoći.
Trideset tri godine kasnije, pravda i dalje šuti. Nitko nije odgovarao, nitko nije proglašen krivim. Za obitelj, suborce i hrvatsku zajednicu u Travniku i Središnjoj Bosni, to je rana koja ne zarasta. Nepravda ne stari ona ostaje, kao podsjetnik na to koliko se istina može potisnuti, ali ne i izbrisati, piše Viteški.ba.
Svake godine u listopadu Hrvati Travnika se okupljaju i spominju njegovo ime, svijeće gore, ali država šuti. Ni domaće ni međunarodne institucije nisu pokazale volju da rasvijetle taj slučaj, premda bi upravo on mogao biti ključ za razumijevanje tragične spirale hrvatsko-bošnjačkog sukoba koja je uslijedila.
Ubijen je čovjek koji je išao spriječiti rat, i to od onih s kojima je do jučer bio saveznik. Ubijen je simbol dijaloga i razuma. Njegova smrt pokazuje koliko su tadašnje političke i vojne strukture bile nespremne na kompromis, koliko je uloga terenskih zapovjednika i lokalnih inicijativa često bila jača od zapovjednih lanaca i zdravog razuma.
Ubojstvo Ivice Stojaka ostaje moralni i povijesni izazov za obje strane: za hrvatsku, da ga ne zaboravi; za bošnjačku, da ga napokon prizna. Jer samo istina, koliko god bolna bila, može biti temelj budućih odnosa.
Sve dok se o njemu govori samo u obljetnicama, a ne u istražnim spisima, Ivica Stojak neće biti samo ime iz prošlosti, nego simbol tišine koja traje predugo.
