Vukovar i Škabrnja, dvi tužne priče,
kao brat i sestra, jedno drugom liče,
oboje slomljeni od preteške boli,
Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!
I oboje plaču, najmilije oplakuju svoje,
kao jedno sada njih su dvoje,
ni vrijeme ne liječi im rane
a jesen ih vraća u krvave dane!
Kad je smrt stalni gost im bila,
ulice bi krvlju obojila
a nečiste i paklene duše
ne prestaju da ubijaju i ruše!
Osamdeset i četri tih je teških dana
u Škabrnji otvoreno rana,
osamdeset i četri zapaljene svijeće,
pravi Hrvat nikad zaboraviti neće!
A Vukovar, ni sam ne znam broja,
niti može reći ova pjesma moja,
koliko boli u jednu suzu stade
kad Vukovar u ruke im pade!
Palili su i rušili, čupali mu dušu,
svakim danom tukli ga sve jače
i dan danas kad lišće požuti
svaki križ na Ovčari plače!
Vukovar i Škabrnja, dvi tužne priče,
zaboraviti nikad, glas sa neba viče
i uvijek na sve spreman biti
ili će se priča opet ponoviti!!!
Velimir Raspudić / Kamenjar.com
