spot_img
spot_img
Petak, 14 veljače, 2025

Sjećanje na omiljenog fratra – fra Vicu Tomasa

Sol zemlje
Neki ljudi ostave poseban trag u svome životu i životu drugih. Takav je bio naš Vice. Koliko je bio poseban znaju svi koji su ga poznavali.

Fra Vinko Tomas – Vice (1937. – 2018.)

Vice je bio rođeni Bugojanac, fratar, teolog, vrhunski intelektualac, duhovnik, lingvista, čovjek koji je govorio pet stranih jezika (njemački, sa kojeg je prevodio knjige, francuski, talijanski, španjolski, engleski, a znanje latinskog i ne računam). Bio je samozatajan, pa i neki koji su ga poznavali nisu sve to znali, kao ni za sve njegove završene Studije.

Teološki studij završio je 1964. u Sarajevu, 1966. diplomirao pastoralnu Teologiju u Zagrebu, a 1970. također  u Zagrebu stekao magisterij Pedagogije.

Blizak je bio svakom čovjeku, od djeteta do starice, od radnika do profesora. Uvijek je nosio habit, brz, okretan, pun neke izuzetne energije i vedrine. Svakog bi razveselio lijepom riječju,  komplimentom. Bio je svagdje omiljen. Srdačan, duhovit (uvijek na svoj račun), otvoren, direktan, mudar,… neponovljiv.

Bio je jedno od desetero djece Stipana i Sofije Tomas, iz Luga, stare katoličke, bogobojazne obitelji i moj bliži rođak. Njegova baka i moja prabaka bile su sestre. Kao dijete bio je vrlo živ i nestašan. Izuzetno talentiran za nogomet, koji je trenirao, ali taj san da postane nogometaš mu se nije ostvario.

U Franjevačku klasičnu gimnaziju, u Visokom odlazi, kako je u šali znao reći, da pravi „malo“ društvo bratu Augustinu, koji je bio mlađi dvije godine, a zanimljivo, kasnije je i Augustin govorio da je bio tamo da pravi „malo“ društvo Vinku.

Ali Bog je imao svoj plan. Oba postaju fratri, do smrti. Fra Augustin-Gušta (nesvakidašnji glas i tenor), služi, kao i brat, na mnogim župama u BiH, a zadnjih  godina na otoku Hvaru.

Mnogo mi je pomogao da nabavim knjige za moj studij Teologije, dao mi i svoje, ali u ratu sve su stradale, nažalost.

Vraćam se Vici, sa kojim sam od ranog djetinjstva bila bliska. Bio je tri godine stariji od moga oca, ali mogli smo uvijek o svemu razgovarati. Sa osam godina od njega dobivam na dar knjigu sa posvetom, koju je preveo sa njemačkog  „Tišina u sred buke“, od  Georga Mosera, kada sam imala Prvu pričest, kod njega, u Gučoj Gori, pored Travnika, 1980. (a ne u Bugojnu zbog tatinog položaja), gdje je bio župnik, tada. Mislim da je on zaslužan dobrim dijelom za moju ljubav prema knjigama, ali i duhovnosti.

Fra Vice čini čuda za župu Gornji Vakuf, mali bosansko-hercegovački gradić, sadašnje Uskoplje, krajem osamdesetih godina, gdje uspijeva, kao tamošnji župnik organizirati višednevne duhovne seminare i dovesti iz Zagreba dva puta poznatog patera Zvjezdana Linića i jedan put čuvenog vlč. prof. Tomislava Ivančića. Tisuće vjernika toga kraja su se tamo tada slile (iz Skopaljske i Lašvanske doline, Livanjskog kraja i šire). Posijano duhovno sjeme tad, a i kasnije diljem Središnje Bosne, gdje je bio na mnogim župama i danas cvjeta i daje obilne plodove. Na jednom od Linićevih seminara fra Vice je želio da mu ja budem duhovna kuma, kada smo svi obnavljali svoje svete Sakramente. Tako da smo imali i tu povezanost, postala sam i njegova Kuma, kako me je kasnije uvijek zvao.

Mnogo je dragih uspomena. Jedna od njih je kada me je upoznao sa Prvakinjom zagrebačke opere pok. Ljiljanom Molnar Talajić, izuzetnom umjetnicom i ženom, daleke 1990. godine, nakon njenog koncerta u Franjevačkom samostanu u Jajcu i druženje na svečanoj gala večeri.

Njegove izjave, šale, citati i danas se rado spominju. Pamte se propovijedi (nekad i britke), savjeti. Pravio je dobar štimung gdje god bi se pojavio. Mnogima je slao čestike i karte sa mudrim i jakim životnim porukama. Volio je darivati i obradovati svakoga, bilo duhovnim knjižicama, sličicama ili je imao koji slatkiš u svome džepu. Pomagao je sirotinju i bolesne. Imao je vrijeme, razumijevanje i srce za svakog čovjeka.

Njegove dvije strasti su bile skijanje i vožnja automobila, u čemu je bio uspješan, gotovo do svojih zadnjih godina. Imao je i dvije želje za života, da nekad bude župnik u svome Bugojnu i da bude tamo i sahranjen. Prva mu se nije ostvarila.

Uspijeva doći da me vjenča, ratne 1992. Godine. Također, moga supruga je jako volio, a kasnije i našu djecu.

U vihoru rata, te iste godine, svijet su obišli TV snimci iz G.V.Uskoplja, gdje naš Vice na engleskom jeziku protestira ispred UNPROFOR-ovih vojnika i brine se za sav narod. Mirotvorac, odvažan i hrabar je bio. Poznat po svojoj ljubavi prema svim nacijama, širio je svjetlo.

Imao je tu neku savršenu ravnotežu: Bio je sav Božji, bio je svoj, bio je svih nas…

Takvi su  ,,Sol zemlje”.

Počivaj u miru dobri naš Vice. Sretna i zahvalna sam što si bio dio naših života. / Tvoja Kuma Brankica /

Fra Vinko Vice Tomas sahranjen je na današnji dan 3.12.2018.u rodnom Bugojnu. Na posljednjem ispraćaju bilo je preko 70 svećenika, brojne redovnice, mnogobrojna rodbina i prijatelji, iz BiH, Hrvatske i šire, pripadnici svih naroda, svi koji su ga voljeli i koje je on nesebično volio.

Bili smo svi njegovi i on je bio naš, NAŠ VICE. / Iz albuma: Sjećanja, autor: Branka Subašić  (Izvor: Župa Bugojno.ba)

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti