Ponedjeljak, 8 kolovoza, 2022

Redateljica filma “Tetovirane bake”: Bosna je u isto vrijeme mir i kaos

Pročitajte i ovo

Katarina Petrović rođena je u Beogradu. U Cape Town u Južnoj Africi doselila je s majkom kada je imala 13 godina gdje je završila srednju školu. S 18 godina preselila se u Novi Zeland, grad Auckland gdje je studirala filmsku režiju. Živjela je u San Francisku neko vrijeme.

Međutim, vratila se u Beograd gdje je naposljetku završila kazališnu režiju. U razgovoru za artinfo.ba Petrović govori o dokumentarcu o bosanskim katolkinjama i tradiciji tetoviranja kojeg je snimala u Središnju Bosni.

Shvatila sam kako svijet gori i da mi je od umjetnosti potrebno više, a to su bile ljudske priče, zapravo, dokumentaristika. Zato sam deset godina kasnije završila master studij u Velikoj Britaniji iz multimedijalnog novinarstva kako bih taj istraživački princip novinarstva primijenila u režiji dokumentarnih filmova. Poslije nekog vremena počela sam raditi u Vice produkciji kao Supervising producer, a potom I kao redateljica i voditeljica.

Od Novog Zelanda do Središnje Bosne

Katarina Petrović je autorica filma “Tetovirane bake” koji govori o bakama iz Središnje Bosne, katolkinjama koje i danas na svojim rukama čuvaju svjedočanstva (pre)teške povijesti i ustrajne vjere.
Kada sam imala 17 godina na Novom Zelandu sam uradila svoju prvu tetovažu. Cijelo sam djetinjstvo provela slušajući priče o mitologiji, a potom i kao tinejdžerica bila zaljubljenica u mitologiju i misticizam. Negdje se nametnulo da sam kao djevojčica od kume dobila privjesak, kopiju starog nakita s ovih područja, na kojem je bio urezan Feniks. Nosila sam ga godinama i istetovirala sa 17 godina na Novom Zelandu. Oduvijek me fasciniralo tribalno i mitološko u raznim kulturama.

U Sarajevu je bila kao djevojčica, u predjele Središnje Bosne zaljubila se kada je nastajao dokumentarac “Tetovirane bake” sniman uglavnom u Travniku, Dobretićima, Gučoj Gori…
Pročitala sam članak o tomu kako čak i na ovim područjima postoje na neki način kulturološki povezane tetovaže, da tradicija tetoviranja nije pomodarstvo u modernom smislu riječi nego nosi neku duboku predpriču, poželjela sam istražiti te predjele i tradiciju. Tada sam već uveliko režirala za Vice, platform otvorene forme. Iako nisam iz Bosne, dijete sam Jugoslavije, regiju doživljavam kao nešto sebi bliže od ostatka svijeta. U tom sam našla osjećaje ponosa što ta moja ljubav prema razotkrivanju novije mitologije postoji i da je tako blizu.

Film “Tetovirane bake” – putovanje kroz vrijeme

O Bosni nisam znala mnogo tada, osim osnovnih stvari kroz školu, i kasnije nažalost priče o ratu i dnevnu politiku.
Katarina Petrović je za potrebe filma boravila u Novom Travniku, nekropolu stećaka Maculje posjetila je u ponoć s uglednim etnologom Velimirom Bugarinom koji ju je proveo kroz mitsku priču o kamenim svatovima u tom dijelu Središnje Bosne.
Osjećala sam se kao da smo u filmu Stalker, Tarkovskog. Puno predivnih predjela, ali nažalost praznih. Ostatci rata, kuće pune rupa od metaka. Jako čudan spoj užasa i prelijepih pejzaža, u isto vrijeme mir i kaos. A osjetila sam kako nema mnogo ljudi, a i saznala kako se veliki broj ljudi iseljava.
Petrović je s Bugarinom, ustvari, kako je sama kazala, u ponoć hodala po groblju, odnosno, nekropoli stećaka Maculje koje je pod UNESCOV-om zaštitom.
Šetnja pored stećaka podsjetila me na nešto što mi je ranije bilo blisko. Anglo-saksonska zaostavština povijesti koja me je uvijek uzbuđivala. Ovdje je bilo slično, konačno sam i na nekom meni bliskom području, osjetila to nešto drveno, puno starih simbola koji polako i ponovno nalaze put i do mladih danas.

Bosna – smiraj i kaos

Iako je Petrović obilazeći Središnju Bosnu putovala kroz planine i između planinsko-brdskih tjesnaca, priča o “Tetoviranim bakama” više je putovanje kroz vrijeme.
Ljudi iz Bosne su uvijek vedri, dobri velikog srca. Tako je bilo i na ovim putovanjima. Mir i kaos, smiraj i kaos u isto vrijeme. Tužno i uzbudljivo. Takav dojam na mene Bosna ostavlja. Nadrealno, podsjeća me i na magični realizam kojeg volim u filmu i književnosti.
Petrović je razgovarala s tetoviranim bakama iz Bosne, fra Velimirom Valjanom u klaustru gučogorskog samostana, posjetila Maculje iznad Novog Travnika, drvenu Bosnu pronašla u Dobretićima.
U samoj postavci filma i razumijevanju svega ovog najviše mi je pomogla Tea Mihaljević, djevojka s Kupresa koja je jako detaljno godinama istraživala ovu tradiciju i pronašla mnoštvo žena koje ove tetovaže imaju još iz djetinjstva. Uputila me na neke bake, kao i na mjesta na kojima bih dalje sama mogla pronađe i druge bake. Tijekom snimanja to funkcionira tako da kad povučeš konac s odjeće, od njega se ustvari klupko razmota, pa od jednog sugovornika ili mjesta čuješ i dođeš do drugog. Naravno, uvjet da ne polaziš od toga da sve znaš nego da pustiš da te priča dalje vodi. Prema njenim riječima, bake u Središnjoj Bosni iznijele su ono narodsko znanje, iz prve ruke, a franjevci su iznosili jednu vrstu znanja, njima svojstvenu, gotovo pa znanstvenu.

Križ na rukama – zaštita od harema

Shvatila kako su te tetovaže za bake u Bosni ustvari bile nakit koje nisu imale, zamjena za ukrašavanje i kako je došlo do toga da nose ta obilježja koja su za njih, u tim siromašnim krajevima, bila zaista nakit. To koliko su ponosne na tetovaže, kako je to bio dio njihovih djetinjstva, kada su mi pričale kako je koja dobila prvu tetovažu, djelovale su mi kao djevojčice kakve su bile tada kada su dobivale te svoje narukvice. Kao danas kada djevojčice osjete uzbuđenje pred prvo bušenje ušiju. Slatke u stidljivosti, ponosne u pokazivanju tih tetovaža – takve su bile bake.

Katolkinje u Bosni tetovaže su, uglavnom,dobivale između 6 i 18 godine života. Petrović smatra kako je sve počelo onda kada su Turci, odnosno, Osmansko carstvo počeli dolaziti po djevojčice iz Bosne i odvoditi ih u hareme. U Srbiji je to bio slučaj s dječacima kada su majke preuzimale neke drastične mjere kako bi sačuvale sinove, pravile su im fizičke defekte i deformacije kako ne bi bili odvedeni u janjičare. U Bosni, vjerojatno iz istih razloga, i pored svih drugih mjera, djevojčice i djevojke su tetovirane kršćanskim simbolima, križevima prije svega…Nekada su ih tetovirali toliko jako i duboko, do kostiju, s ciljem da tetovaža, oznaka, bude što jača i trajnija. Sada znamo da tetovaža ulazi u najpovršinskiji sloj kože, ali to se tada nije znalo. Korišteni su majčino mlijeko, med i pepeo.
I sami su sastojci simbolični. “Kao neka čarolija, bajalica za zaštitu”.

Čarolija, bajalica za zaštitu

Petrović ističe i kako su motivi tetovaža, kao motivi na nekropoli Maculje, razvili od križeva i u neke poganske simbole. Motivi su bili mjesec, grančice, križevi različitih oblika. U filmu je to lijepo objasnio etnolog Velimir Bugarin.
Katarina Petrović nakon filma “Tetovirane bake” ponovno se vratila u Bosnu gdje snimala dokumentarac o shvaćanju nevinosti u tradicionalnim sredinama( Srbija, Crna Gora i BiH) i himenoplastici.
Tada sam upoznala malo drukčiju Bosnu i spoznala koliko se jug i sjever razlikuju.
Trenutno radi na dokumentarnom filmu u kojem, zapravo, pokušava pronaći čovjeka koji je bio na nekim mjestima u povijesnim vremenima. To je moj djed kojeg ikada nisam upoznala. Sve počinje od njegovog navodnog samoubojstva koje se pretvorilo u pravu političku misteriju 1934. godine u Londonu. Trebao bi to biti povijesni triler baziran na istraživanju obiteljske i svjetske povijesti.
Tko zna, možda se Katarina Petrović, u potrazi za djedom i po treći put vrati u Središnju Bosnu.
Tekst i slike preuzete s portala artinfo.ba.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
IZVOR:ART.info

Najčitanije zadnjih 7 dana

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Posljednje objavljeno

U Hrvatskoj više od milijun gostiju, jedan otok već je srušio rekord iz 2019. godine

Ušli smo u samo srce turističke sezone, a prema službenim brojkama HTZ-a, u Hrvatskoj trenutačno boravi 1,1 milijun turista,...
- Marketing -
- Marketing -
- Marketing -

Podcast UZOR

Pročitajte i ovo