To su simboličke geste koje se uvijek pokušavaju opravdati kao „sloboda izražavanja“, „kulturna razmjena“ ili „razbijanje predrasuda“. No stvarnost je jednostavnija i neugodnija: radi se o namjernom zadiranju u prostor identiteta druge zajednice, bez poštovanja konteksta, povijesti i osjećaja ljudi koji tu žive.
Postoji trenutak kada prestaje biti važno kako se netko sam naziva, a postaje ključno što zapravo radi. Upravo taj trenutak odavno je pređen u javnim istupima Emira Medanhodžića i platforme koja se predstavlja kao „Čuvari baštine – Bassania“. Jer ono što se nudi javnosti pod krinkom zaštite kulturnog nasljeđa nije znanost, nije stručna rasprava i nije briga za baštinu. To je politički aktivizam s jasnom nacionalnom agendom, upakiran u arheološko – istraživački rječnik.
Slučaj Malog Mošunja paradigmatski je primjer takvog djelovanja. Lokalitet se namjerno etiketira kao „Vatikan u Malom Mošunju“ (iako za lokalno katoličko stanovništvo ima takvu simboliku) koristi se terminologija „otimanja“, „prekrštavanja“ i „skrnavljenja“, a sve s jednim ciljem: stvoriti percepciju da je katolička i hrvatska prisutnost u Lašvanskoj dolini povijesna anomalija. To nije interpretacija, to je politička konstrukcija.
Već viđena retorika
I nemojmo se zavaravati, njegova teza nije nespretno formuliran tekst, niti neinformirana objava. Ovo je svjesno izgrađen narativ. Narativ koji se oslanja na selektivno čitanje povijesti, proizvoljno tumačenje međunarodnih dokumenata i stalno sugeriranje da „netko izvana“ rije svega Vatikan, katoličke institucije, hrvatska zajednica, ima skrivene planove nad „bosanskom baštinom“. Takva retorika nije nova. Ona je već viđena, prepoznatljiva i potrošena. I uvijek ima isti učinak, potkopavanje povjerenja, plansko raspirivanje nepovjerenja i sustavno stvaranje osjećaja da je netko trajno nelegitiman u prostoru u kojem živi, pamti, moli i stradava. Riječ je o diskursu koji ne traži dijalog, nego dominaciju; ne suživot, nego preodgoj.
U tom smislu, događaj na Pješčari kod Nove Bile nije nikakav izolirani incident. Oni pripadaju istom narativnom krugu. Isti jezik, ista poruka, ista logika. Kao i nedavni poziv na molitvu u Širokom Brijegu – gradu koji nikada nije bio muslimanska sredina, niti je takav čin imao ikakvo vjersko uporište u lokalnoj zajednici. Nije riječ o pobožnosti, nego o demonstraciji. Ne o vjeri, nego o poruci: možemo, hoćemo i testiramo koliko daleko ćemo ići. To su simboličke geste koje se uvijek pokušavaju opravdati kao „sloboda izražavanja“, „kulturna razmjena“ ili „razbijanje predrasuda“.
No stvarnost je jednostavnija i neugodnija: radi se o namjernom zadiranju u prostor identiteta druge zajednice, bez poštovanja konteksta, povijesti i osjećaja ljudi koji tu žive. Pješčara je mjesto stradanja. To nije metafora, nego činjenica. Tamo se ne raspravlja. Tamo se ne šalju poruke. Tamo se šuti. Svjesno kršenje tog nepisanog, ali civilizacijskog pravila nije slučajnost, to je poruka. A poruka je jasna i hladna: hrvatska bol u središnjoj Bosni može se relativizirati, testirati, pa i provocirati bez ozbiljnih posljedica.
I upravo tu dolazimo do ključne točke: dvostrukih standarda. Jer zamislimo obrnuti scenarij. Zamislimo da se na bošnjačkom memorijalnom mjestu, šehidskom mezarju ili mjestu masovnog stradanja pojavi netko s „porukom“, simbolom ili demonstracijom koja ignorira pijetet i šalje poruke nepoštovanja. Bi li to bilo shvaćeno kao sloboda izražavanja? Bi li se pozivalo na kontekst, razumijevanje i smirivanje tenzija? Naravno da ne bi. Reakcije bi bile brze, oštre i jednoglasne. Emir Medanhodžić i njemu slični aktivisti vrlo su glasni kada govore o „vrijeđanju baštine“. No gdje je ta osjetljivost kada se vrijeđaju osjećaji hrvatske zajednice? Gdje je ta briga za „dostojanstvo prostora“ kada je riječ o hrvatskim, katoličkim mjestima? Nema je. Jer nije univerzalna. Ona je selektivna. Još je veća ironija u tome što se praksa gradnje sakralnih objekata na temeljima starijih koristi kao ključni argument protiv katoličke prisutnosti, dok se identična povijesna praksa u islamskom kontekstu sustavno prešućuje ili relativizira. Kao da kontinuitet prostora vrijedi samo onda kada odgovara jednom narativu. A povijest, naravno, ne funkcionira tako.
Džamije izgrađene na mjestima ranijih crkava
Brojne džamije u Bosni i Hercegovini izgrađene su na temeljima crkava i samostana i od materijala nastalih rušenjem kršćanskih objekata. To nije polemička tvrdnja, nego povijesna činjenica, dokumentirana u osmanskim dokumentima, putopisima i kasnijim historiografskim radovima. Najpoznatiji primjer je Fethija džamija u Bihaću, nekadašnja crkva sv. Antuna Padovanskog, koja je nakon osmanskog osvajanja prenamijenjena u džamiju. Taj je slučaj jasan, vidljiv i arhitektonski prepoznatljiv – i nikada ozbiljno osporavan. Slično vrijedi i za Carevu džamiju u Sarajevu, koja je, prema nizu povijesnih izvora, podignuta na prostoru ranijeg kršćanskog sakralnog objekta. Isto tako, niz ranih osmanskih džamija podizan je na mjestima koja su već imala sakralni karakter, upravo zato što su ta mjesta već bila prepoznata kao duhovna i društvena središta zajednice.
U Banja Luci, Ferhadija džamija izgrađena je u neposrednoj blizini starijih kršćanskih sakralnih struktura, na prostoru koji je i prije osmanskog dolaska imao vjersku funkciju. U Jajcu, Travniku, Foči i drugim gradovima postoje brojni primjeri gdje se kontinuitet svetog prostora nastavlja promjenom religijskog izraza, a ne njegovim „brisanje“. I tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto se ta praksa nikada ne naziva „otimanjem baštine“ kada je riječ o islamskom sloju? Zašto se tada govori o „povijesnom razvoju“, „smjeni civilizacija“ ili „prirodnom tijeku povijesti“, dok se identičan proces u slučaju katoličkih objekata proglašava uzurpacijom, otimanjem? Ali u diskursu „Bassanie“ znanost nikada nije bila cilj. Cilj je poruka. Poruka da su jedni „izvorni“, a drugi „došljaci“.
Udar na Hrvate-katolike srednje Bosne
Da su jedni „čuvari“, a drugi „uzurpatori“. Da jedni imaju pravo tumačiti prostor, povijest i baštinu, dok su drugi u najboljem slučaju tolerirani, a u lošijem osporeni. To nije zaštita baštine. To je nacionalna ideologija s arheološkim alibijem, svjesno konstruirana da proizvede politički učinak. U tom kontekstu treba promatrati i ponavljanje teze da su katolici u Lašvansku dolinu, „došli tek 1604. godine“. Ta tvrdnja nije slučajna pogreška. Ona je laž. Ne slučajna, nego funkcionalna. Jer ako se katoličko stanovništvo prikaže kao kasni doseljenik, kao povijesna iznimka, tada se lakše relativizira njegovo pravo na prostor, sjećanje i identitet. Povijesni izvori, međutim, govore suprotno.
Katolička prisutnost u Lašvanskoj dolini dokumentirana je stoljećima prije 17. stoljeća: kroz srednjovjekovne župe, franjevačku prisutnost, arheološke nalaze, stećke, pa i same osmanske deftere u kojima se jasno bilježe kršćanske zajednice. Franjevci nisu „došli“ u središnju Bosnu nakon 1604. – oni su ondje preživljavali, često na rubu biološkog opstanka, pod osmanskom vlašću, upravo zato što su bili autohtoni dio prostora. Tvrdnja o „dolasku 1604.“ nije historiografski promašaj, nego namjerno brisanje kontinuiteta. Ona služi istoj svrsi kao i priče o „otimanju baštine“: stvoriti dojam da je hrvatska i katolička prisutnost u središnjoj Bosni naknadna, nametnuta i stoga upitna. To nije znanost. To je politička konstrukcija. I zato je krajnje vrijeme da se stvari nazovu pravim imenom. Ovdje nije riječ o dobronamjernoj zabrinutosti za kulturnu baštinu. Nije riječ o akademskoj raspravi, niti o pluralizmu interpretacija. Riječ je o političkom djelovanju koje sustavno udara na legitimitet hrvatske prisutnosti u središnjoj Bosni, koristeći povijest kao oružje, a baštinu kao paravan.
Tko god svjesno proizvodi takav diskurs, snosi odgovornost za posljedice. A te posljedice nisu apstraktne. One nisu ograničene na tekstove, priopćenja i društvene mreže. One se pretaču u nepovjerenje, u napetosti, u incidente. One stvaraju ozračje u kojem se provokacija na Pješčari doživljava kao dopuštena, u kojem se tuđa bol relativizira, a tuđe sjećanje testira. Ako netko doista želi biti „čuvar baštine“, tada mora poći od elementarne pretpostavke: poštovanja. Poštovanja tuđe povijesti, tuđe boli i tuđeg prava na prostor. Baština se ne čuva brisanjem slojeva koji nam se ne sviđaju. Ona se ne štiti proglašavanjem drugih „došljacima“. Ona se ne brani lažima. Sve dok se baština koristi kao sredstvo političkog pritiska, oni koji se nazivaju „čuvarima“ nisu ništa drugo nego – falsifikatori povijesti. Ljudi koji svjesno zamjenjuju znanost narativom, a odgovornost ideologijom.
I to je činjenica koju više ne treba ublažavati, umotavati ili relativizirati. Jer svako daljnje ublažavanje nije znak razboritosti, nego prešutnog pristanka.
Viteški.ba