20. prosinca ratne 1993. godine pred crkvu Duha Svetoga u Novoj Biloj, u to vrijeme pretvorenu u bolnicu u kojoj su liječnici nadljudskim naporima spašavali živote na stotine ranjenika u okupiranoj Lašvanskoj dolini, stiglo je više od stotinu kamiona s toliko potrebnim lijekovima i hranom.
Iako ono što su dovezli nije moglo ni približno zadovoljiti potrebe oko 70 tisuća stanovnika, Hrvata Lašvanske doline koji su bili u potpunom okruženju daleko brojnije i nadmoćnije Armije RBiH, tek poslužiti golom preživljavanju neko vrijeme, ono što se nije nalazilo u kamionima već u srcima onih koji su došli i onih koji su im to i omogućili bilo je daleko vrjednije. Bila je to snaga zajedništva kakva u hrvatskom narodu više nikad nije viđena i doživljena, snaga koja je Hrvatima Lašvanske doline dala snagu i motiv ustrajati. Povodom 31. obljetnice “Bijelog put” Damir Zorić, u to vrijeme potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske, a zbog dužnosti koju je obnašao, i jednim od organizatora konvoja podijelio je sjećanje o tome periodu.
“Sad je to jedna velika emocija, pogotovo kada vidim ovu crkvu u Biloj, sad mi se čini puno manja, ljepša i uređenija. Te 1993. ući u ivu crkvu bilo je strašno, vidjeti sve te ranjenike koje su nam pokazivali franjevci, liječnike koji su se borili spasiti ih bez ikakvih uvjeta i opreme. Posebno mi je u sjećanju ostao fra Franjo Grebenar koji je sve vrijeme bio tu”, kazao je Zorić.
Njegova sjećanja na prikupljanje pomoći koja je dopremljena u Novu Bilu, sjećanja su na snagu zajedništva hrvatskog naroda kojoj je svjedočio jednom u svome životu.
“Akciju su pokrenuli dr. Slobodan Lang, Branko Čulo, Ante Damjanović i ta skupina ljudi. Ja sam tada bio potpredsjednik Sabora RH, prije toga sam tri godine bio glavni tajnik Ureda za prognane i izbjeglice Vlade RH tako da sam imao iskustva u radu s tim ljudima. Dakle bio sam na poziciji da mogu pomoći i ja sam to iskoristio, nije to bio nikakav herojski čin. I ranije sam dolazio u ove krajeve, ne pitajte kako, ali sam dolazio i u Vitez i okolna mjesta u koja smo se uspijevali probiti s manjim konvojima. Znao sam da su potrebe ljudi ovdje ogromne i da to što dr. Lang i ljudi okupljeni oko njega rade itekako ima smisla”, prisjetio se Damir Zorić koji je ovih dana u Novoj Biloj u Vitezu boravio kao prijatelj, ali i predsjednik Matice hrvatske. S nama je podijelio emotivna sjećanja na sve ljude koji su napunili kamione, dali ih kao i one koji su krenuli u opasnu misiju u kojoj je jedan od vozača Ante Vlaić, smrtno stradao.
“Kada se po Hrvatskoj proširila vijest o organizaciji konvoja i upućen poziv ljudima da pomognu koliko mogu, to je bila takva mobilizacija kakvu mi u svojim životima više nećemo doživjeti, takvu snagu, međusobnu povezanost i solidarnost koja se očitovala u tomu da gdje god zaiskali, dobili ste. Počevši od običnih ljudi, od žena koje su znale donijeti dvije skuhane sarme, da ih ponesemo sa sobom. Bio je to novčić siromašne udovice iz jedne od priča iz Evanđelja. Kako se još nije ni znalo kada ćemo krenuti, znao sam Langu reći pomalo u šali, Premudri, tako smo ga zvali mi njegovi prijatelji mi njegovi prijatelji, pa što ćemo mi s time, navući ćemo samo miševe. A on bi zagrmio “Rušiš jedinstvo hrvatskog naroda, u svakoj toj šniti je snaga hrvatskog naroda koja povezuje Hrvatsku u središnju Bosnu!” I bio je u pravu, poslije mi je bilo žao zbog mojih riječi iako su one bile dobronamjerne i upućene iz čisto praktičnih razloga”, kazao je Zorić.
Podijelio je također, priču o ulozi jednog čovjeka, u medijima dosad neispričanu.
“Kamione koji su bili u konvoju dobili smo od jednog čovjeka s kojim se kasnije u Hrvatskoj sve nije najsretnije završilo, pa on sada živi u BiH. U pitanju je Miroslav. On je bio vlasnik firme Zagrebački transport. Pitali smo ravnatelja za kamione, a on nam je rekao uzmite koliko vam treba. Hvala mu na tome. To je činjenica o kojoj on nije nikad govorio niti tražio da ga se spominje. Ali svatko će od nas jednom povući crtu, refu kako se kaže ovdje u Bosni. Pa eto i Miroslav će imati tu crticu koja će biti u njegovoj životnoj bilanci”, podijelio je Damir Zorić.
Kamione koje je organizatorima velikodušno ustupio Miroslav vozili su ljudi koji s BiH i središnjom Bosnom uglavnom nisu imali nikakve veze.
“Sve što se tiče organiziranja konvoja bilo je isključivo na dobrovoljnoj bazi. I kamion i gorivo koje je nasuto i sva pomoć prikupljena je od dobrovoljnih priloga, a na kraju sve su dovezli ljudi koji su se dobrovoljno javili iako su vrlo dobro znali kamo idu i zašto. Većina vozača nikad toga nije bila u BiH, osim onih koji su podrijetlom s ovih prostora ali dosta njih nije bilo čak ni zavičajno vezano uz ovaj prostor. Ante Vlaić koji je poginuo je Dalmatinac. To je bila jedina eksplozija hrvatskog jedinstva koja se događa u vrijeme kada se Hrvatskom širila propaganda o središnjoj Bosni kao domovini Bosanaca kao i priče da su te ljude ostavili Hercegovci, da nisu važni ni Hrvatskoj. Tada kreće i priča o gradnji bolnice u Biloj, priča koja je u konačnici realizirana i kojom je Republika Hrvatska konkretno pokazala koliko su joj ljudi ovdje važni”, crtice su iz sjećanja Damira Zorića, u to vrijeme potpredsjednika Sabora RH.
Poruke poslane organiziranjem konvoja “Bijeli put” dale su, ističe Zorić, dodatnu snagu i motiv ljudima u Lašvanskoj dolini da izdrže. Onima koji su se zaputili u ovu humanu, ali i opasnu misiju bilo je puno teže vratiti se.
“Ja sam ih na to upozorio jer koliko god je bilo teško doći i ispregovarati prolazak konvoja, najteže je bilo vratiti se i ostaviti te ljude. Ipak ono što su im ostavili je ta doza toliko potrebne snage jer čovjek ne živi samo o kruhu. Svima nama koji smo bili uključeni na bilo koji način u organizaciji konvoja ostalo je sjećanje na kojem mogu živjeti i budući naraštaji. Ima tu naravno i zaborava, ali mi koji smo bili dio te priče trebamo na jedan pristojan način, bez hvalisanja i propagande, činjenicama ispričati istinu o Bijelom putu, istinu koja ostaje onima koji dolaze, a oni ne smiju naći prazan list”, zaključio je priču o organiziranju “Bijelog puta” Damir Zorić, jedan od organizatora ovog pothvata čiji su detalji i nakon više od tri desetljeća vrijedni pažnje i istraživanja kao bi u konačnici istina o “Bijelom putu” ostala zapisana kao projekt realiziran snagom hrvatskog zajedništva koja je Hrvatima Lašvanske doline pomogla preživjeti najteža stradanja u novijoj povijesti, piše Notra.ba.
