Na raskrižju prošlosti i sadašnjosti, između Travnika, Viteza i Novog Travnika, ovih dana osvanuo je mural koji ne prikazuje slavnog političara ili sportaša – već ženu čije je ime sinonim za nesebičnost i hrabrost. Kate Kesten, danas 88-godišnjakinja, nedavno je proslavila rođendan, a mural u njezinu čast svakodnevno gleda desetke tisuća prolaznika.
Tijekom ratnih godina, Kate je postala simbol nade i izdržljivosti. Svaki dan, bez iznimke, donosila je barem 200 litara vode za ranjenike u crkvi bolnici u Novoj Biloj. Nerijetko bi ta brojka dosezala i 300 litara.
“Bilo je dana kada sam donosila i 300 litara, ali 200 najmanje. Samo jedan bunar nije presušio,” prisjeća se Kate, majka osmero djece, čiji je život u tim danima bio potpuno posvećen pomaganju drugima.
Njezina pomoć nije završavala s vodom – pekla je kruh, muzla krave, donosila mlijeko, pripremala čajeve i bila uz žene tijekom poroda. U trenucima kada su mnogi posustajali, Kate je nalazila snagu da nastavi.
Skromna, a velika
Na prvi pogled na svoj mural, Kate nije krila ponos, ali ni karakterističnu skromnost.
“Pravi ljudi su primijetili moj rad i moju pomoć svima, posebno ranjenima,” kazala je, gledajući svoju sliku na betonskom zidu.
Pomagala je i bolnici u Travniku, noseći sir, mlijeko, jaja, deterdžent, pa čak i meso – sve što je mogla prikupiti. Pozivi upućeni preko Radio Travnika bili su joj dodatni motiv.
Majka koja je pomagala svima – jednako
Jedan od najsnažnijih trenutaka njezine priče je onaj kada je njezin vlastiti sin bio među ranjenicima.
“Kod mene nitko nije mogao dobiti vodu ‘preko reda’, čak ni on,” kaže Kate, sjećajući se crkvenih klupa gdje su ležali ranjenici i bolesnici.
U crkvi bolnici u Novoj Biloj tijekom rata liječeno je više od 11.000 ljudi. To je bilo mjesto gdje su se liječili ne samo tjelesni, već i duhovni ožiljci.
Naslijeđe koje traje
Danas, mural Kate Kesten nije samo slika na zidu – on je podsjetnik na ljudskost, nesebičnost i snagu jedne žene iz naroda. Njena priča nije zapisana u povijesnim udžbenicima, ali je duboko urezana u kolektivno sjećanje Novog Travnika i šire.
I kao što bunar iz kojeg je crpila vodu nikada nije presušio – tako ni njezino srce.
Više o ovoj temi pogledajte u videouratku Srećka Stipovića:
