Ponedjeljak, 25 svibnja, 2020

Preživio Bleiburg: Mama me nije prepoznala, imao sam 36 kg

Pročitajte i ovo

Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara čestitao Ramazanski bajram

U povodu islamskog blagdana Ramazanskog bajrama, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara uputio je prigodnu čestitku svim vjernicima islamske vjeroispovijesti. „Svim...

VIDEO: Gradi se biciklistička staza kroz središnju Bosnu duga više od 100 km

Staza je duga više od 100 kilometara i donijeti će brojne pozitivne promjene u životu ljudi na ovome području,...

Kinez otet s dvije godine našao roditelje 32 godine kasnije

Otmice djece su bile česte tijekom 1980. kada se provodila politika jednog djeteta po obitelji i kada je porasla...

Već dugi niz godina Zagrepčanin Vladimir Fuček svakoga svibnja odlazio je na bleiburško polje. Za njega je odavanje počasti obaveza prema svima koji su bili uz njega, a nisu se vratili, dug prema svim tim ljudima koje je poznavao, pa i onima koje nikada nije. Nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu, priznao je u razgovoru za Večernji list 2016. godine da je sjećanje na stradanje još uvijek teško i jako, jako emotivno.

– I 70 godina kasnije, kad se prisjetim Križnoga puta, stisne mi se grlo, a suze same poteku… Toliko godina poslije tih tragičnih događaja koji su obilježili moj život, sjećanja su zbog proteka vremena ponešto zamućena pa mi, kada razišljam o tim danima, svaki put u sjećanje dolazi neki drugi, novi događaj. To je zato što sam nastojao sjećanja iz tog vremena potisnuti gotovo do zaborava jer je u onom političkom sistemu o tome bilo opasno govoriti. Bleiburg, Dravograd, Maribor, zarobljenički logori iz poraća 1945. bili su tabu-teme sve dok nije poražen komunizam, dok nisu održani prvi demokratski izbori i proglašena neovisna, slobodna Republika Hrvatska – ispričao je Vladimir Fuček.

U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva “Frankopan” u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola.

Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne i u gradu se osjećala posebna atmosfera. Izbjeglice su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su zauzeli.

– Tumačili su da je upravo to razlog zbog kojeg bježe. To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o događajima koji slijede – kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je bio ponedjeljak tog 7. svibnja kada je oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće.

– Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato – prisjetio se.

Ta postrojba, bojna, bila je ustrojena početkom 1945. i sastojala se od tri satnije jačine oko 600 vojnika. U njezinu sastavu bile su dvije satnije “starih” vojnika i jedna satnija vojnika unovačenih u jesen 1943. godine. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja i doznali za kraj rata. Bio je 14. svibnja kada su stigli u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji.

– Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Ni u najcrnjim mislima nismo mogli predvidjeti strahote koje su nas čekale – kazao je Vladimir Fuček.

U Lawamundu su zatekli brojne partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored.

– Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: “Skidaj se!” Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: “Klerofašistu!” Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu…

Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. Časnike su odmah odvajali i odvodili u vojarnu zvanu Kadetnica.

– Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja i fizičkog zlostavljanja, pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku. Nisu se vraćali mnogi koji su s nama krenuli, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama – ispričao je Fuček.

Noćili su u Celju; noći u tim provizornim logorima bile su jednako strašne kao i kilometarska hodnja. U prolasku kroz Svetu Nedelju stoički su podnijeli batinanje koje su im priredili civili koji su stajali uz rub ceste. Od gladi, žeđi, bolesti i umora deseci i stotine ostali su ležati pokraj ceste; svi su nemilosrdno ubijani. Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije u Zagrebu dobio je otpusnicu.

– U kakvu sam stanju tada bio, najbolje govori činjenica da me majka nije prepoznala, a kada joj je rečeno da sam ja taj što stoji pred njom, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

- Marketing -

Posljednje objavljeno

VIDEO: Gradi se biciklistička staza kroz središnju Bosnu duga više od 100 km

Staza je duga više od 100 kilometara i donijeti će brojne pozitivne promjene u životu ljudi na ovome području,...

VIDEO: Ispiranje zlata u Bosni sve unosniji posao

Ispiranje zlata u Bosni postaje sve unosniji posao. Sve više mladih ali i starijih ljudi, hobista i nezaposlenih traže zlato u rijekama Lašvi, Vrbasu,...

Nestabilno vrijeme u narednim danima u BiH

U Bosni će danas biti sunčano prije podne. U drugoj polovici dana pretežito oblačno vrijeme kada se širom Bosne prognoziraju lokalni pljuskovi. Moguća je...

Spavate pokriveni čak i kada su vruće noći? Evo zašto

Vjerojatno ste primijetili da nakon okretanja i namještanja cijelu noć, jedina stvar koja vam pomaže kod lakšeg spavanja je vaš pokrivač. Čini se kao...

Pedesetmetarska krunica u zahvalu Gospi u Međugorju

U petak 22. svibnja 2020. oni koji su se s namjerom ili slučajno zatekli u Međugorju i Mostaru mogli su uživati u nesvakidašnjim prizorima. Naime,...
- Marketing -

Pročitajte i ovo