Plava boja ovdje je samo simbol. Simbol priče u kojoj se slijepi glumci pitaju što vide. Vide li crno? Bijelo? Gledaju li ramenom? Ili samo vide veliko ništa?
“Jučer sam se sjetio plave”, nova predstava Kazališta slijepih i slabovidnih osoba Novi život, izvedena u petak, 27. veljače u Vidri, govori upravo o problemima s kojima se sami akteri susreću u životu, o strašnim predrasudama nas ostalih.
Autorica teksta i redateljica Petra Radin naglasak stavlja na posvemašnju iskrenost. O svom životu govore ljudi koji nikada nisu vidjeli i oni koji su zbog bolesti izgubili vid. Govore o svom djetinjstvu, o teškim odvajanjima od obitelji kako bi krenuli u školu za slijepe, o nužnim prilagodbama i o svemu što su u njima izgubili zbog nerazumijevanja onih koji vide. Govore o svakodnevici, ženskim grudima, seksu, govore o psima vodičima, tuguju za onima koje su izgubili, uvjeravaju publiku i sebe kako novog psa neće voljeti tako snažno kao onog prethodnog…
Duboko sjetna predstava u svojoj je mnogoznačnosti svojevrsna oda životu, onoj običnosti koju olako prihvaćamo zdravo za gotovo. Scene u kojima se Vojin Perić obraća dječaku koji glumi njega samog dok je još bio videći zaigrani nogometaš, tekst u kojem mu obećava da ima života i bez vida, da će voljeti i biti voljen, da će se ljubiti, pisati pjesme, živjeti… na samom je vrhu najiskrenijih (i najemocionalnijih) tekstova suvremenog hrvatskog teatra. Zbog njega i cijele predstave publika treba biti zahvalna glumcima: Dajani Biondić, Suzani Bliznec, Milenku Zeki, Vojinu Periću i Lorisu Pilavu što su ih uveli u svijet s one strane vida.
A teatarski svijet trebao bi podržati njihov višestruko dokazani stav da je Kazalište slijepih jednostavno – kazalište. Novi dokaz je baš ova predstava za koju je koreografiju i scenski pokret radio Staša Zurovac. Novi život sanja o tome da se za njihove predstave traži karta više, da postanu mjesto za izlazak za Valentinovo “jer igraju nešto ljubavno”. Za te snove imaju sve argumente. Ne čekajte do Valentinova.
