Predsjednica Bradara poručila: Buhine Kuće ne traže osvetu, nego istinu i odgovornost

U Buhinim Kućama kod Viteza danas je dostojanstveno obilježena 32. obljetnica stradanja i ratnog zločina nad Hrvatima, koji su 9. siječnja 1994. godine počinile postrojbe Armije Bosne i Hercegovine, tijekom jednog od najtežih dana u obrani Lašvanske doline.

Program obilježavanja započeo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na spomen-obilježju, nakon čega je uslijedio mimohod Kolone sjećanja, u kojoj je sudjelovalo oko stotinu sudionika. Središnji dio obilježavanja bila je sveta misa na mjesnom groblju Topala, koju je predvodio fra Zoran Mandić, župnik župe sv. Juraja u Vitezu, uz koncelebraciju župnih vikara fra Mislava Jozića i fra Zorana Livančića. Na početku misnog slavlja pročitana su imena svih žrtava, među kojima i najmlađe – dvogodišnjeg djeteta, što je snažno podsjetilo na razmjere i brutalnost počinjenog zločina.

U izjavi za medije predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Lidija Bradara istaknula je kako je riječ o jednom od najtežih ratnih zločina u Središnjoj Bosni, koji ni nakon 32 godine još uvijek nije procesuiran. Naglasila je kako nekažnjavanje zločina predstavlja najveću bol za obitelji žrtava, ali i za cijelu zajednicu, ističući da ovakva okupljanja imaju dvostruku svrhu – odati počast nevinim stradalnicima te uputiti jasan i javni apel nadležnim institucijama da konačno pokrenu kazneni progon odgovornih.

„Buhine Kuće ne traže osvetu, nego istinu i odgovornost. Pravda za žrtve nije političko pitanje, nego moralna i civilizacijska obveza“, poručila je predsjednica Bradara, naglasivši kako bez istine i odgovornosti nema ni trajnog i pravednog mira.

Uz predsjednicu Bradaru, vijence su položila izaslanstva udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, kao i predstavnici općinskih, županijskih i federalnih institucija vlasti, među kojima županijski ministri Anto Matić i Bojan Domić, načelnik Općine Vitez Boris Marjanović, brojni drugi dužnosnici, predstavnici braniteljskih udruga, obitelji žrtava te mještani Buhinih Kuća i okolnih mjesta.

U svojoj propovijedi fra Zoran Mandić govorio je o važnosti obilježavanja ovakvih obljetnica, istaknuvši kako se sjećanje ne temelji na mržnji niti borbi protiv drugoga, već na borbi za slobodu, život, obitelji i dostojanstvo čovjeka. Posebno je naglasio odgovornost današnjih naraštaja da istinu prenesu na mlađe generacije, kako žrtve ne bi bile zaboravljene, a povijest krivo interpretirana.

Fra Zoran je tom prigodom, u izuzetno nadahnutoj propovijedi, naglasio: “Prođoše toliko godine, a mi se pitamo stalno zašto se takvo što moralo dogoditi. No danas pokušajmo ne tražiti odgovore jer ih do sad nismo mogli pronaći, posebno ne one smislene. Stoga, danas budimo dostojanstveni u svojemu boli, ali i u obećanju da žrtva naših pokojnih nije bila uzaludna. Vjerujem da se ove riječi često ponavljaju, ali ne smijemo zaboraviti ni molivu za duše naših pokojnih.”.

Također, u nastavku se zapisao: “Cijenimo li slobodu dovoljno? Naime, svi ratovi se vode zbog teritorija, a danas nažalost mnogi bježe od tog teritorija, za koji su naši poginuli dali živote. Mnogi su razočarani i zato odlaze, no postavljam pitanje: Ako odemo, tko će groblju paliti svijeću, tko će držati ove barjake, tko će ići u mimohodu, tko će čistiti grobe naših najmilijih. Naša groblja su puna naše mladosti. Puna onih koji nisu rado uzeli pušku. Puna onih koji su htjeli imati mladost i lijep život. Možda su razmišljali o braku, obitelji, o svemu lijepome, a to im je ukradeno. Njima kojih nema, ali i nama koji smo dionici toga.

Zato moramo pronaći ponovno u sebi ono što smo možda izgubili ili što smo zanemarili, a to je volja za životom na ovim našim područjima, volja za istinom i spoznajom da naši branitelji i civili nisu dali živote uzalud. Na sami spomen Križančeva Sela i Buhinih Kuća ili biloj kojeg našeg stratišta čovjek zanijemi. Teško je biti tada pametan i bilo što reći. Tada nastupa dostojanstvo tišine i molitve. Tada nastupa prkos i inat da čovjek sebi kaže, da, danas na minus deset ću ići kod križa u Buhinim Kućama i ovdje na groblje. I kako sam primijetio nitko nije posustao, nego smo se okupljali još više. A zašto? Da bi ove svijeće grijale njihove duše, da bi molitva koju izričemo pomogla da pokojni dođu u krilo nebeskoga oca. Mi smo vjernici, oni koji traže Božju istinu i ljubav, ali i razumijevanje. Sedmo blaženstvo glasi: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!“

Ovi koji su dali živote bili su mirotvorci, to ne smijemo zaboraviti. Nisu uzeli pušku što su htjeli, nego jer su morali, htjeli su mir, da u njemu uživaju i da ga mi imamo, ali su oni sada sinovi Božji. Dalje kaže sveto pismo, blago progonjenima, ali upamtite, bolje je biti prognan, nego progoniti. Ali ne može nam nitko i ništa ako smo progonjeni i ako smo na pravom Božjem putu. Zato, pozivajući vas na dostojanstvo i da ne zaboravimo na žrtve naših pokojnika, nego Vas to podsjeća, na ovaj dan 93. i 94. godine, kada nismo imali ništa, a danas imamo puno toga, a imamo i njih kao sve svoje zagovornike jer imamo sreću da smo vjernici i Božja djeca. Hrabro danas idimo, ne samo danas, nego sve druge dana, hodajući uzdignuta čela, kao pravi ljudi i vjernici. Kao oni koji imaju čiste ruke i čisto srce jer će onda dragi Bog biti s nama u našim životima…

U ranim jutarnjim satima 9. siječnja 1994. godine, tijekom devetomjesečne obrane potpuno opkoljene Lašvanske doline, postrojbe Armije BiH napale su prigradsko naselje Buhine Kuće, pri čemu je ubijeno 36 civila i pripadnika HVO-a, među kojima i devet pripadnika PPN-a „Munje“ HVO-a Travnik. Tijekom napada opljačkane su i zapaljene brojne obiteljske kuće i gospodarski objekati, a naselje je gotovo uništeno.

Obilježavanje 32. obljetnice stradanja u Buhinim Kućama proteklo je u ozračju dostojanstva, molitve i tišine, uz jasnu poruku da žrtve ovog zločina ne smiju biti zaboravljene, te da istina, odgovornost i pravda ostaju trajna obveza društva i institucija.