Draga Katarina i Vitomire, sad znamo da je Vaš život bio putovanje, a ne neka precizna destinacija u Podravini, ili cilj na našem Vlašiću, baš zato što nikad ne znamo kad će prestati, a Vaš je zaista bio lijep i dinamičan na kojeg, možemo biti svi ponosni.
Ove lijepe riječi, koje na žalost o umrlima često čujemo, o Vama su bile govorene tijekom cijelog života.
Dragi susjedi, kumovi i prijatelji ako sam išta naučio od Vas, to je da ste neizmjerno voljeli i posjećivali svoje Ponare i naše rodno Pougarje.
Znamo da su zime gore surove, a na hladnim snjegovima bili smo često zajedno, kad ste mnogima od nas srce grijali, i zato nam je danas život puno žalosti.
Bili ste primjer poštenja, skromnost i odanosti, a opraštamo se od ljudi koji su bili i ostali na strani ljubavi.
Pišem ovo kako bi iskazao svoju bol i tugu zbog preranog i velikog gubitka, ali i da odamo počast našim dragim susjedima Katarini i Vitomiru i da Vam pokažemo da vaš život nije bilo kratak, već brz i dinamičan, i da vam kažemo Veliko Hvala.
Sjećat ćemo Vas se kao sretnog i optimističnog bračnog para, zato u svoje osobno ime izražavam sućut vašim kćerima Moniki i Petri i svim članovima Vaše obitelji, prijateljima i nama susjedima.
(Pougarci i prijatelji)