„Ja sam napustila posao od 4.200 neto i došla kući na 1.300. Nikad sretnija i zadovoljnija“, „Nema tih novaca na svijetu koji mogu platiti toplinu doma i obitelji
Evo vjernog i stilski dotjeranog prijevoda na hrvatski jezik, u potpunosti prilagođenog novinarskim standardima:
Jedno jednostavno pitanje na društvenim mrežama pokrenulo jepravu lavinu emocija, teških riječi i surovog balkanskog realizma. Pitanje glasi: „Biste li napustili posao od 3.200 eura zbog ponude od 1.300 eura, samo zato što je kod kuće?“
Dok jedni sanjaju o povratku i tvrde da nema tih novaca koji mogu platiti kavu s prijateljima i blizinu obitelji, drugi poručuju da se u domovinu ne bi vratili ni za dvostruko veći iznos.
Za mnoge je računica jasna. Zdravlje, obitelj i mir nemaju cijenu. Neki su ovaj korak već napravili i ne kaju se.
„Ja sam napustila posao od 4.200 neto i došla kući na 1.300. Nikad sretnija i zadovoljnija“,
„Nema tih novaca na svijetu koji mogu platiti toplinu doma i obitelji“,
„Ja sam to učinio, vratio se iz Njemačke u Srbiju. Teško je, ali osjećam se bolje nego tamo“,
„Moj muž je napustio posao od 2.500 eura i došao kući, radi za 1.500 KM. Ljepše nam je kad smo zajedno. Radimo oboje, dosta nam je.“
Neki poručuju da su 3.200 eura smiješni novci da bi se zbog njih selilo, učio novi jezik i prihvaćala tuđa kultura, osim ako čovjek nije doslovno gladan.
S druge strane, javio se ogroman broj onih koji domovinu vide kao mjesto iz kojeg se bježi, a ne u koje se vraća. Kao glavne razloge ljudi navode politiku, korupciju i činjenicu da 1.300 eura na Balkanu više nije nikakav luksuz.
„Tko misli da se na Balkanu može živjeti s 1.300 eura, u velikoj je zabludi. S današnjom inflacijom 1.300 eura vrijedi 700 eura“,
„Nikada se ne bih vratila zbog političke korupcije“,
„Tamo u tim bivšim zemljama Jugoslavije da je bilo dobro, ne bismo mi morali otići. Lijepo njima, meni još ljepše“,
„Ja se u Bosnu ne bih vratio ni za 2.500 eura, a kamo li za 1.300“,
„Ne postoji ta plaća za koju bih se vratio, točka“,
„Moja zemlja je Norveška i super mi je, a tamo dolje ne idem ni na odmor, a kamo li da se vratim“…
Bilo je i onih koji su navodili kako je na ovim prostorima i dalje bitno koje si vjere, dok su drugi podsjećali na surovu ekonomsku realnost i činjenicu da potrošačka košarica za četveročlanu obitelj u BiHiznosi više od 3.000 konvertibilnih maraka.
Neki su poručili i da pojam doma nema veze s geografskim podrijetlom ili „djedovinom“, piše Srpskainfo
„Moj dom je tamo gdje se dobro i sretno osjećam, a to je trenutno Njemačka“, „Moj dom je tamo gdje sam ja, a uopće me ne zanima djedova, bakina ili očeva kuća – to je bio njihov izbor gdje će me roditi, a ne moj.“