U nastavku ekskluzivnog svjedočenja za Hrvatski Medijski Servis zapovjednik Glavnog stožera HVO Jajce 1992. godine Stjepan Blažević osvrće se na naredbu generala Sefera Halilovića koji je zapovjedio jedinicama Teritorjalne obrane Jajca da se povuku s crta obrane 27. listopada 1992 do 13:30 sati.
Odgovor na optužbe generala Sefera Halilovića da je “HVO Jajce izričiti krivac za pad grada 1992., nakon što su se postrojbe HVO-a, navodno, sramno povukle s crta obrane i tako predale grad”, već je sadržan u mome odgovoru na laž izrečenu od strane generala Fikreta Ćuskića. Radi povijesne istine i objektivnosti njegovih navoda (očigledno izrečenih u stanju neuvjetovanog uma), dobro bi bilo da je general Halilović u svojoj knjizi i javnim istupima pojasnio svima nama (prvenstveno građanima Jajca pa i drugima) prirodu svog emocionalnomotivacijskog stanja pri donošenju zapovijedi o bezuvjetnom povlačenju TO-a Jajce od 27. 10. 1992., pri tome objasnivši i moralno – karakternu crtu takve zapovijedi kao i ulogu tzv. pukovnika Dedića i krajnje slugansko ponašanje komande TO Jajce u ključnim trenucima obrane grada.
Generale Haliloviću, nije li licemjerno i krajnje neumjesno (da ne kažem pokvareno) neargumentirano kriviti za pad grada druge prikrivajući činjenicu povlačenja svih jedinica TO-a Jajce s crta obrane grada. Štoviše, niste pri tome našli potrebnim obavijestiti stožer HVO Jajce o svojoj/vašoj odluci. Objasnite cilj i razloge takve zapovijedi kao i njenu realizaciju koja je provedena u strogoj tajnosti ostavljajući tako postrojbe HVO-a na milost i nemilost brojčano i tehničko-logistički daleko nadmoćnijem krvoločnom neprijatelju.
“Generale Haliloviću, laž vam zasigurno nije strana”
Generale Haliloviću, je li vam kao profesionalnom vojniku riječ ‘izdaja’ išta znači i jeste li uopće kao vojnik svjesni težine te riječi. Iskreno rečeno, nisam siguran da jeste. Na osnovu svega izrečenog očito je da vam riječ ‘laž’ zasigurno nije strana. Jedna od najvećih vrlina vojnika a posebno vojnih časnika/oficira je „integritet“ bez koje časnik i nije časnik, a u vašem slučaju nedostatak te vrline i časničke etike je i više nego očigledan.
Generale Haliloviću, kad sam već spomenuo časničku etiku za pretpostaviti je da vam je kao profesionalnom vojnom obavještajnom oficiru i vašim suradnicima u potpunosti strana i krajnje nebitna pa stoga pretpostavljam da ste i svoju zapovijed o povlačenju postrojbi TO Jajce od 27. 10. 1992. donijeli temeljem lažnih informacija koje ste (u to sam siguran) svakodnevno primali iz jajačkog štaba TO.
Zloupotreba od HVO-a zaplijenjene naredbe
– Jedan neporeciv primjer podlog, krajnje perfidnog, neetičkog ponašanja i fabriciranja laži koji dovodi u sumnju vjerodostojnost i istinitost svih izvješća koje ste dobivali iz Štaba TO-a Jajce je i distribucija neprijateljske naredbe VRBAS 92 (Prilog C).
Napomena: Kopija referirane naredbe nije potpuna. Kompletna zapovijed (original koji osobno posjedujem) sadrži 5 stranica teksta. Iz praktičnih razloga priložene su samo prva (1.) i peta (5.) stana naredbe s relevantnim informacijama koje potvrđuju vjerodostojnost i posjedovanje priložene naredbe koja (u toj verziji) s dvije strane kopije zadovoljava potrebe Priloga C koji se spominje u tekstu. Na zahtjev, cijela verzija naredbe može biti dostavljena.
Takve i slične laži zasigurno su za posljedicu imale narušavanje toliko potrebnog jedinstva, međusobnog uvažavanja i povjerenja ali istovremeno i razotkrivanje pravog lica i namjera Štaba TO-a Jajce. Naime, o čemu se radi? U jednoj, više nego uspješnoj obrambenoj operaciji ograničenih razmjera, u kojoj su isključivo sudjelovale postrojbe HVO-a i koja je za cilj imala zaustaviti daljnji prodor neprijatelja na jednom od ključnih dijelova jajačke bojišnice, moje/naše su postrojbe između ostalog (kao dio ratnog plijena) zaplijenile neprijateljsku naredbu “VRBAS 92 -ZAPOVEST ZA NAPAD od 24. 10. 1992.” koju su mi dostavili neposredno nakon uspješno obavljenog zadatka.
Ubrzo nakon toga u stožeru HVO-a, nakon što sam mu onako usput napomenuo što posjedujem, komandant Štaba TO-a Jajce gospodin Kadrić me zamolio da mu dam tu zapovijed uz obrazloženje da će je on kopirati kako bi uzeo jednu kopiju za sebe i potrebe Štaba TO-a Jajce i odmah mi potom vratiti original zaplijenjenog dokumenta. Ni trenutka ne dvojeći i ne sumnjajući u iskrenost njegovih namjera, a u cilju razmjene informacija, predao sam mu neprijateljsku zapovijed. I gle čuda! Već sutradan ujutro u BiH medijima osvane vijest (NOTORNA LAŽ) kako su na jajačkoj bojišnici jedinice TO-a Jajce u jednom od svojih borbenih pothvata, između ostalog došle i u posjed četničke naredbe “VRBAS 92”. Što reći o ovom medijskom propagandnom pothvatu Press službe Armije BiH? Ništa! To je samo jedan primjer koji bi trebao pomoći čitateljima ovog teksta u rasvjetljivanju istine i boljem razumijevanju načina kojim su se BiH službe/institucije i istaknuti pojedinci služili u pisanju i prezentiranju lažne ratne povijesti i obmanjivanja BiH javnosti.
Upravo je to bio recept po kome su pisane brojne povijesne knjige, mnoštvo tzv. znanstvenih radova i rasprava, ništavnih publikacija i audio/video uradaka sa samo jednim ciljem: minimiziranja i negiranja udjela HVO-a u obrani i stvaranju države Bosne i Hercegovine.
Generale Haliloviću, ne ulazeći u daljnju analizu vaših izjava, ukupnost vaše indolentnosti i šlamperaja je očigledno vaša neupućenost i nedovoljna informiranost o situaciji u Jajcu ratne 1992. Očigledno je da vi i vaši suradnici niste pojma imali ili još gore, apsolutno vas nije ni zanimalo (što je puno bliže istini) što se zaista događa u Jajcu i oko Jajca što vaše tvrdnje čini još čudnijim i mizernijim, karakterističnim po snažnom naboju antipatije prema Hrvatima i svemu što je hrvatsko.
Obrana Ćaninog polja
U odgovoru na ovu besramnu optužbu (laž) osvrnut ću se ukratko na lik pokojnog Midhata Karadžića, autora knjige “Jajce u predratnim i ratnoj 1992. godini” koja bipo “uvaženom” profesoru Zehrudinu ef. Hadžiću morala biti dio obvezne lektire bošnjačkog puka. Naravno da iz etičkih razloga nije uputno iznositi sud o pokojnicima pa tako neću ni o Midhatu Karadžiću ali nije zgoreg napomenuti (za one koji to navodno nisu znali) da sam, za razliku od profesora Hadžića, osobno poznavao i surađivao s predratnim/ratnim predsjednikom (gradonačelnikom) Općine Jajce. Kao svjedok vremena iznosim tek nekoliko opaski koje se odnose na autora spomenute knjige, a temeljem kojih će čitatelji ovoga teksta moći prosuditi osobu i karakter M. Karadžića kao i pouzdanost njegovih tvrdnji na osnovu kojih ste vi, poštovani efendijo, u drugom dijelu vašeg citata, u svojoj tematskoj hutbi iznijeli jednu krajnje brutalnu laž. Citiram:“Oktobra 1992. godine Jajčani, Bošnjaci su protjerani iz Jajca. To su uradile naše komšije Srbi potpomognuti povlačenjem HVO-a s obrambenih položaja oko grada Jajca.”
– Samo nekoliko dana nakon što sam ukazom predsjednika općine Jajce M. Karadžića u suglasnosti s tadašnjim općinskim kriznim štabom bio imenovan zajedničkim zapovjednikom obrane grada, u podrumu općinske zgrade, u uredu bivšeg komandanta TO Jajce našao sam se sam s pokojnim Midhatom Karadžićem. To popodne smo preko centra veze dobili ozbiljnu prijetnju iz Banje Luke da će općinska zgrada, a time i zapovjedništvo obrane grada, u 3 sata popodne biti raketirano i uništeno avijacijom JNA. Ne riskirajući i ne prepuštajući ništa slučaju, odmah sam izdao zapovijed o evakuaciji općinske zgrade i sklanjanju općinskog osoblja na sigurno. Istodobno sam ignorirao zaprimljenu prijetnju (pretpostavljajući da se radi o pokušaju zastrašivanja) i ostao s M. Karadžićem u podrumu općinske zgrade. Iznio sam svoje mišljenje o zaprimljenoj prijetnji te rekao da ja ne idem nigdje i da ću ostati na svom zapovjednom mjestu. Nakon desetominutnog razgovora, koji se uglavnom svodio na analizu trenutačnog stanja jajačke bojišnice, M. Karadžić (pošto je i on odlučio ostati sa mnom) zamolio me da mu podrobnije objasnim i analiziram (uz pomoć topografske mape koja je visjela na zidu moje sobe) situaciju i opcije obrane grada (uzimajući u obzir sve čime trenutačno raspolažemo uključujući prostor, vrijeme, povijesne fakte kao i značaj konfiguracije terena). Nakon što sam mu iznio svoje viđenje s fokusom na značaj obrane grada u rajonu Ćaninog polja i Gole planine kao preduvjeta svih drugih obrambenih aktivnosti i opcija, pri tome mu stavljajući do znanja da se Ćanino polje mora držati po bilo koju cijenu jer u protivnom (padom Ćaninog polja kao jedinog tenkovsko prohodnog pravca na prilazima gradu) dovodimo sebe u jako tešku, skoro bezizlaznu podređenu situaciju. U njoj bi neprijatelj, nakon izbijanja na brisani prostor, bio u poziciji da održava toliko potrebnu borbenu inicijativu primjenjujući široki manevar i tako diktira tempo i težište borbenih djelovanja na znatno širem prostoru bojišnice. Mi bismo pri tome izgubili fleksibilnost obrane i prednost konfiguracije terena koju smo do tada obilato koristili. Usput sam mu napomenuo da su do tada (trend se nije promijenio ni do samoga pada grada) u obrani i kontroli Ćaninog polja (kao glavnog pravca svih neprijateljskih djelovanja) uglavnom djelovale postrojbe HVO-a (od 90 do 95 %) i da je neophodan reciprocitet ljudstva na tom dijelu bojišnice. U protivnom će se postrojbe HVO-a brzo potrošiti, a zbog osvježavanja postrojbi, dizanja borbenog morala i stjecanja borbenog iskustva prve crte obrane neophodno je da TO Jajce konačno preuzme dio te odgovornosti i počne aktivno sudjelovati u obrani grada.
Gradonačelnika zanimala samo muslimanska sela
Dakle, prijeko je potreban doprinos TO-a u obrani Ćaninog polja, koje je bez sumnje bilo daleko najkrvaviji i najzahtjevniji dio jajačke bojišnice. Nakon ovog mog izlaganja slijedio je šok. Midhat Karadžić, ne pokazujući nikakve znakove zanimanja za ono o čemu govorim i na čemu inzistiram, krajnje mirnim i staloženim glasom (što je bila odlika njegova komuniciranja) pokazuje mi na karti rajon sela Šerići – Kokići – Dogani (etnički čista muslimanska sela koja su nedavno bila okupirana, a stanovništvo protjerano i opljačkano) uz pitanje mogu li to osloboditi. Odgovorio sam da mogu, uz obrazloženje da nije problem osloboditi ali je problem (zbog konfiguracije terena i veličine prostora) nakon oslobađanja zadržati i braniti oslobođeni prostor. To zahtjeva dodatne obrambene snage koje nismo imali. Rekao sam mu da nije vrijeme za širenje fronta i da to ne bi trebao i neće biti naš trenutačni prioritet uz obrazloženje da to može sačekati dok se ne steknu uvjeti (mi se ustrojimo i utvrdimo crte obrane) – onda možemo raditi i na tome. Zasad (zbog strateškog značaja) moramo se isključivo fokusirati na Ćanino polje i Golu planinu, a spomenuti se prostor – uz korištenje minimalnih snaga – može relativno lako i učinkovito kontrolirati s odstojanja, primjenjujući stalno praćenje neprijateljskih aktivnosti i namjera uz lako sprječavanje bilo kakvih pokušaja njihova prodora iz tog pravca. To nam omogućuje bogomdana prirodna prepreka planinskog vijenaca koji se pruža na potezu Kerpić – Biokovina – Hum – Palež… M. Karadžić me pogledao i kao iz topa izgovorio zastrašujuću besmislicu, koju sam poslije imao prilike nekoliko puta čuti i od ostalih, položajem istaknutijih članova Štaba TO-a Jajce. Bez ustezanja (a siguran sam i bez razmišljanja – govorio je srcem a ne razumom), kao odgovor na moju opasku da bi jedinice TO Jajce konačno trebale i morale aktivnije sudjelovati u obrani Ćaninog polja, reče: ”Zapovjedniče, zapamti! Ne brani se grad samo na Ćaninom polju, grad se može braniti i na Volijaku.”
Aludirajući time da se, kada i ako bude potrebno, crta obrane može utvrditi i na Volijaku te da se grad isto tako uspješno može braniti i s tih obrambenih položaja. Bez zadrške i u istom tonu, vjerojatno reagirajući na moj stav da nismo spremni i da se ne želim upuštati u avanturu preuranjenog oslobađanja etnički čistih muslimanskih sela (što je očigledno i bio njegov jedini motiv) nastavio je s ničim isprovociranom izjavom: ”I da znaš! Upamti! Grad može pasti ali Dnoluka neće nikad.”
Poštovani efendijo, kada govorite o izdaji i predaji grada, jeste li svjesni težine tih riječi i promišljanja autora knjige koju ste zdušno preporučili kao dio obvezne lektire bošnjačkog naroda? Meni je sve bilo jasno još te 1992., vama poštovani efendijo nije ni tada (ne zamjeram, bili ste dijete), nije vam jasno ni danas (iako više niste dijete), ali se nadam da će čitateljima ovoga teksta biti mnogo jasnije kakvog i koga smo to mi (HVO) imali za saveznika u obrani grada. Ne komentirajući dalje, za vašu i za informaciju onima koji podržavaju i šire vašu sramnu tezu o izdaji i prodaji grada od strane HVO-a, gle paradoksa (koji je u potpunoj suprotnosti s tvrdnjom „vizionara“ M. Karadžića): Dnoluka je pala prije Volijaka. Sasvim prirodno i očekivano, kako niste branili grad na Ćaninom polju, tako niste branili ni grad, a ni Dnoluku na Volijaku.
Povijesna je istina: dok su četničke horde u rano jutro 28. 10. 1992. (kako sam to već napomenuo) orgijale u rajonu Zulića mosta (Volijak) spremajući se za daljnji prodor prema jezgri grada u isto vrijeme su jedinice TO-a Jajce i tzv. Krajišnika (u skladu sa zapovijedi o povlačenju od 27. 10. 1992. do 13:30 sati) već uveliko bile na putu Hamandžića ostavljajući tako praznu i nebranjenu (po Midhatu Karadžiću i vizionarima iz njegova okružja) „neosvojivu“ utvrdu Dnoluku.
Ostavljajući efendiji Zehrudinu Hadžiću daljnju analizu lika i djela Midhata Karadžića kao neprijepornog autoriteta i izvora istine, kratko bih se osvrnuo na još dvije činjenice vezane za M. Karadžića koje će onima koji ga nisu poznavali upotpuniti sliku osobe pokojnog gradonačelnika.
Povlačenje sina s prve crte
Prva (poznata svim akterima obrane grada) odnosi se na povlačenje sina s prve crte obrane. Nakon jedne uspješne operacije manjih razmjera (za nas od sudbinskog značaja), koju sam osobno vodio i koordinirao i u kojoj smo privremeno uspjeli spriječiti daljnji prodor neprijatelja, pristupili smo brzom utvrđivanju novih linija obrane u rajonu planinskog platoa Brda. Dok sam sa suradnicima koordinirao uspostavu novih obrambenih položaja, pozicioniranjem ljudstva i materijalno tehnička sredstava, usput hrabreći i motivirajući neiskusne i vidno uplašene branitelje, dižući im moral i objašnjavajući značaj zadnje crte obrane, netko mi u jednom trenutku skreće pozornost – pokazujući u određenom pravcu – da se tu, među dragovoljcima nalazi i sin gradonačelnika Midhata Karadžića. Kratko sam prokomentirao da je to jako dobro za moral i motivaciju te prijeko potrebnu koheziju i samodisciplinu ljudstva, pri tome pokazujući poštovanje i divljenje hrabrom mladiću za kog se ispostavilo da je gradonačelnikov sin.
Đakovićeva izdaja i pokajanje
Digresija: Sve se to događalo u vrijeme neposredno nakon moga imenovanja na mjesto zapovjednika obrane grada kada sam očajnički pokušavao odvratiti neprijatelja, uspostaviti solidne crte obrane i onda pristupiti vojničkom ustrojavanju ljudstva i formiranju postrojbi koje do tada nisu ni postojale u borbeno operativnom formatu. To je bilo vrijeme neposredno nakon smjene mog prethodnika Bore Đakovića s mjesta zapovjednika obrane grada, za kojeg se ispostavilo da je radio na izdaji i predaji grada. Upravo sam ja, uz pomoć mog operativca Zorana Zrile bio taj koji je prozreo i osujetio njegove izdajničke namjere a da oni (SDA/HDZ) koji su ga postavili na tu funkciju nisu imali pojma što on radi, što se stvarno događa i priprema na terenu. Uglavnom, pokojnik (sada heroj Armije BiH) je u strogoj tajnosti samoinicijativno (svojom zapovijedi) razminirao sve pristupe gradu, razmjestio naše obrambene minobacačke položaje, povukao ljudstvo koje je vatrom trebalo pokrivati i štiti minska polja i onda se noću išuljao i pobjegao za Travnik ostavljajući grad neprijatelju koji je (da to nisam osobno spriječio) mogao takoreći strojevim korakom ušetati u nebranjeni grad. Nakon što sam uspaničenog Boru Đakovića sa Zoranom Zrilom presreo na Suhom Vrhu iza ponoći, suočivši ga s činjenicama izdaje i poželjevši mu sretan put prema Travniku, uputio sam se u zgradu općine, u Štab TO-a Jajce. Tu sam odmah izdiktirao zapovijed pokojnom Mehi Spiritoviću (iskusnom predratnom komandantu i operativcu Štaba TO-a Jajce) o hitnom vraćanju minskih polja i ljudstva na prvobitne položaje uz dodatne mjere osiguranja i pregrupiranja naših snaga na moguće pravce neprijateljskog prodora. Provedbom te zapovjedi spriječen je pad grada.
(Napomena: iako to nije tema mog obraćanja i ne želeći ulaziti u detalje tog slučaja, pokojni Đaković se nakon mjesec dana vratio u Jajce gdje me je plačući molio za oprost, stavljajući se na raspolaganje i tražeći da mu dam priliku za iskupljenje. Kratko sam mu odgovorio da je priča završena, da je izgubio moje povjerenje i da ne trebam njegovo iskupljenje, ali ako želi braniti grad u tome ga neću spriječiti – neka uzme pušku i ide na prve linije obrane. To je i činio, kad god je trebalo, sve do pada grada.)
Nakon što sam se uvjerio da je sve pod kontrolom i da utvrđivanje nove linije obrane ide prema planu, vratio sam se u općinsku zgradu na svoje zapovjedno mjesto. Usput sam u zgradi sreo i Midhata Karadžića. U prolazu, bez pozdrava sam mu dobacio “Bravo, predsjedniče” (on je volio da ga se oslovljava predsjednikom), “čestitam, imaš pravog sina!” objasnivši mu u pokretu da se upravo vraćam s Brda i da sam mu tamo vidio sina s ostalim braniteljima. On me je samo pogledao (bez i jedne riječi komentara), a ja u žurbi produžio prema uredu ne sluteći da sam tom gestom ponukao pokojnog gradonačelnika na razmišljanje i akciju. Epilog svega je poznat. Nakon što mu je još nekolicina suradnika potvrdila da je i njegov sin na prvoj crti obrane (gdje se uskoro očekivao novi neprijateljski pokušaj prodora), Karadžić je sjeo u auto, otišao do prve linije i na očigled i zgražanje prisutnih, uzeo sina za ruku i odveo ga kući na sigurno. O posljedicama tog sramnog čina, koji se krajnje negativno odrazio na moral, motivaciju i prijeko potrebno jedinstvo branitelja, izlišno je govoriti.
“Neka gore hrvatska sela”
Druga (manje poznata) se odnosi na jedinstven stav, pogled i promišljanje Midhata Karadžića i užeg kruga njegovih najbližih suradnika glede nekih ratnih događaja iz 1992. godine. Primjera radi (iako ih je bilo više), građane Jajca podsjećam na komentar pokojnog gradonačelnika i dijela Štaba TO Jajce koji se dogodio u uredu Štaba TO Jajce (zgrada Elektrovrbasa) neposredno nakon pada Ćaninog polja. Naime, nakon što smo izgubili kontrolu nad Ćaninim poljem, dok su četničke horde orgijale u rajonu sela Borci i Gornje Mile (zaseok Ajvazi), pljačkajući i paleći teško i pošteno stečenu imovinu, istodobno se u Štabu TO-a slavilo i nazdravljalo uz poklike “Neka gore hrvatska sela!”. Napominjem, to su bile zdravice užeg vojno-političkog vodstva našeg saveznika u obrani grada u kojem, za razliku od HVO-a, nikad nije ni postojala jasna distinkcija vojnog i političkog.
Dakle, isti gradonačelnik sa svojim dualnim pogledom na sve, u jednoj situaciji ultimativno traži od mene oslobađanje etnički čistih muslimanskih sela, dok u drugoj euforično, uz zdravicu slavi pad hrvatskih sela. Da budem ironičan, nema nikakve sumnje da su i u tom trenutku u svojim glavama, ti tragikomični vizionari i dalje bili sigurni da se grad ako to bude potrebno može uspješno braniti i na Volijaku a ne samo na Ćaninom polju i Goloj planini. Nažalost, događaji koji su slijedili i doveli do pada grada su neupitno potvrdili njihovu dosljednost i privrženost toj bizarnoj strategiji koja je po provjerenim vojno-obavještajnim informacijama za krajnji cilj imala iscrpljivanje i trošenje postrojbi HVO-a do posljednje kapi krvi kako bi u pogodnom trenutku u cijelosti sačuvane i svježe snage TO-a potpomognute tzv. Krajišnicima eliminirali HVO u preuzimanju vlasti i kontrole grada. O pouzdanosti ovih informacija osvrnut ću se u mom demantiju na jednu od gore navedenih optužbi, potvrđujući vjerodostojnost i istinitost mojih navoda.
Poštovani efendijo, ne ulazeći u daljnju raspravu vaše optužbe (3d) i načina na koji ste je javno verbalizirali kako bi obezvrijedili istinu i prisilili neobaviješteni jajački puk da prihvati još jednu od vaših laži, samo bih vas upitao (kad se već bavite verbalizacijom vlastitih i tuđih emocija) jeste li vi ili bilo tko drugi tko je poznavao Midhata Karadžića uistinu očekivali da bi autor (po vama neupitnog integriteta) možda mogao i trebao (kad se u to upustio) pisati i o događajima koje sam gore naveo. Naravno da ne, jer autor knjige je bio jednostran i pisao je samo o onome što se uklapa u dugoročnu strategiju i program SDA čija je važna (ako ne i najvažnija) odrednica- diskreditacija HVO-a.
Kraj treće dijela. Nastavit će se…/HMS/
