Redakcija Hrvatskog Medijskog Servisa dobila je pismo prvog zapovjednika HVO-a u Jajcu Stjepana Blaževića u kojem detaljno opisuje događaje koji su prethodili padu Jajca. Opširan opis događaja, na čak 34 stranice, s pratećim dokumentima, u kojima Blažević razobličava laži bošnjački vojnih dužnosnika publicista i dužnosnika Islamske zajednice o tome kako je HVO napustio linije obrane i prepustio Jajce četnicima, dok su se pripadnici bošnjačke Teritorijalne obrane nastavili boriti HMS će objaviti u nekoliko nastavaka. U prvom dijelu objavili smo odgovor Stjepana Blaževića na optužbe izvjesnog generala Armije BiH Fikreta Ćuskić kako je “HVO prvi ušao u grad ali i prvi napustili Jajce davne 1992. godine i ostavili svoje suborce na cjedilu.”, u kojem dokazuje da je tzv Teritorijna obrana, ne obavijestivši HVO napustila linije obrane 27.listopada i tako postrojbe HVO-a u Jajcu ostavila na cjedilu.
U II dijelu ovog feljtona Blažević opisuje što se točno dogodilo:
-Vidno deprimiran, u večernjim satima tog 27. listopada oko 9 sati uvečer (još uvijek ne znajući da su se postrojbe TO Jajce povukle sa svih crta obrane) ne pomišljajući (iako svjestan težine situacije) o bilo kakvoj predaji ili padu grada, samoinicijativno odlazim direktno u zapovjedništvo TO Jajce (upravna zgrada Elektrovrbasa) s namjerom da se dogovorimo što da radimo u tako teškoj i krajnje neizvjesnoj, apokaliptičkoj situaciji. Penjući se uz stepenice komande, na putu do ureda komandanta TO Jajce gospodina Muje Kadrića primijetio sam veliko rasulo koje se ogledalo u neorganiziranom, kaotičnom i užurbanom pakiranju ostataka štaba TO Jajce. U predsoblju ureda sretnem komandanta M.Kadrića u društvu meni do tada potpuno nepoznate starije uniformirane muške osobe (između 55. i 65. godina starosti) i uniformirane mlađe djevojke (oko 20-ak godina). Za oko su mi zapele njihove potpuno nove utegnute maskirne odore kao i besprijekorno čiste (potpuno nove) još ne razgažene vojničke čizme.
– Obraćajući se M. Kadriću odmah mu doslovno kažem da je situacija “jebena” i predlažem mu da nakon evakuacije civila zajedno branimo grad do posljednjeg čovjeka, pri tome mu stavljajući do znanja (moja procjena) da u mogućim uličnim borbama (koristeći sve moguće fortifikacijske objekte i u gotovo neizbježnim borbama prsa u prsa) neprijatelj, nasuprot naših (iako doslovno razbijenih) snaga neće moći ovladati gradom u sljedeća dva do tri tjedna i da bi to bila prevelika cijena za njih na koju oni (pretpostavljam) nisu spremni, a da će nama u međuvremenu najvjerojatnije stići i ta prijeko potrebna (obostrano obećana) pomoć. U tom trenutku, nakon mog kratkog izlaganja, s distance od 2-3 koraka prilazi mi ta nepoznata uniformirana muška osoba predstavljajući se kao pukovnik Dedić koji bez konzultacije s komadantom M. Kadrićem (a u njegovo ime) kategorički odbacuje moj plan i prijedlog bilo kakve daljnje obrane grada.
Misteriozni “pukovnik” Dedić
Komadant M. Kadrić se nije upuštao u bilo kakvu raspravu nego je slijepo i bez pogovora, šuteći odobravao odluke i zamisli tzv. pukovnika Dedića.
– U tom razgovoru koji je potrajao najviše deset minuta (a vjerojatno kraće) s tzv. pukovnikom Dedićem (gdje sam ga očajnički i argumentirano uvjeravao i molio da i dalje branimo grad), meni kao profesionalnom i školovanom vojnom časniku nije bio problem prepoznati da se tu uopće ne radi ni o kakvoj vojnoj osobi, a zasigurno ne o časniku/oficiru ranga pukovnika. Jednostavno, ton i intonacija njegova govora, njegov rječnik i terminologija, njegovo držanje i govor tijela je u potpunosti odudaralo od svega onoga što je prirodno i svojstveno jednome vojnom časniku. Posebno me je šokirala i zaintrigirala njegova odlučnost i uvjeravanje u besmislenost dalje obrane grada kao i njegovo požurivanje i inzistiranje na bezuvjetnoj kapitulaciji i predaji grada. Prvo što mi je palo na pamet: ”Oh Bože, ovdje mora da se radi o ubačenom neprijateljskom oficiru KOS-a koji nas uvjerava u besmislenost daljnje obrane grada i požuruje na bezuvjetno povlačenje kako bi neprijatelj dobio na vremenu i mogao zauzeti grad sa što manje žrtava na njihovoj strani”. Uvidjevši besmislenost daljnjeg razgovora i rasprave, napustio sam komandu TO Jajce i vratio se u stožer HVO-a.
Obratio sam se načelniku stožera gospodinu Brani Ladanu (osoba od riječi, struke, povjerenja i morala), zahtijevajući da se sva dokumentacija HVO-a iz stožera prebaci na sigurno, a potom se uputio u zapovjedništvo II. bojne HVO-a.
Saznanje o povlačenju TO i razgovor s ministrom Brunom Stojićem
– Napuštajući komandu TO Jajce niti jednog trenutka nisam posumnjao (iako sam imao dovoljno razloga) da bi se TO-a Jajca zaista mogla povući s njihovih položaja dovodeći nas (HVO) u bezizlaznu situaciju. Da su to zaista i uradili to popodne 27. listopada oko 13:30, kao što sam već napomenuo, saznao sam tek 28. listopada (i to oko jedan sat poslije ponoći ) od bojnika N. Pedlje u centru veze HVO-a. Nakon te informacije i kratkog razgovora s bojnikom Pedljom i prisutnima, napustio sam centar veze i otišao izravno u zgradu tzv. Nove pošte na Volijaku. Neprijatelj je u tim satima već ovladao dijelom bojišnice oko tzv. Zulića mosta (Volijak), što je oko 200 do 300 metara udaljenosti od same pošte.
Stigavši u objekt pošte (oko 2 sata ujutro) uputio sam se na kat, u prostoriju u kojoj su bili smješteni poštanski komunikacijski uređaji. Istog trenutka nazvao sam i stupio u vezu s predstojnikom obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne gospodinom Brunom Stojićem. Prvo što sam ga upitao bilo je: ”Što je s obećanom pomoći i da li pomoć uopće stiže?” Nakon 5-6 sekundi šutnje ja sam mu (ne čekajući njegov odgovor) otprilike rekao ovo: ”Bruno, do sada sam imao više od stotinu mrtvih, tri puta više ranjenih i još otprilike toliko izbačenih iz stroja iz raznoraznih razloga. Potpuno smo razbijeni te ako uskoro ne stigne prijeko potrebna pomoć grad će sigurno pasti”. Nastavio sam s konstatacijom da mi je do sada poginulo više od 100 momaka HVO-a, da će od sada ako nastavimo braniti grad, ginuti stotinu dnevno, da smo spremni na tu cijenu i žrtvu ali pod jednim jedinim uvjetom, da mi osobno garantira hoće li pomoć stići i kada. Rekao sam da moram znati hoće li to biti danas-sutra, za dan-dva ili za tjedan-dva (maksimalno). Naglasio sam da hoću garanciju točnog dana i sata dolaska pomoći i da ćemo u tom slučaju braniti i obraniti grad do stizanja pomoći ali ni minute dalje od obećanog vremenskog roka. To moram znati da bih mogao donijeti odluku o daljoj sudbini grada. Ministar me saslušao i kratko odgovorio: ”Stjepane, ostani na vezi, vraćam se za 5 minuta”. Čekao sam više od sat vremena, ali ministar se više nije javljao. Potišten i ojađen, lagano sam, u nekom podsvjesnom strahu da griješim, s osjećajem krivnje, s malom zadrškom spustio slušalicu i napustio poštu.
“Četnici na Zulića mostu”
Digresija: Pri mome napuštanju pošte, u holu, na samom izlazu iz zgrade sreo sam nemoćnog starca s plastičnom vrećicom u ruci (tu je spavao zadnjih noć/dvije). Rekao sam mu: ”Prijatelju sve je gotovo, četnici su ti na Zulića mostu. Idi što prije možeš, ako želiš sačuvati živu glavu”. Kratko mi je odgovorio: ”Ne, ne mogu i neću. Čekat ću tu, neka me ubiju!” i onda se hramajući uputio prema nekoj od soba u prizemlju pošte. Bilo mi je drago kada sam ga sutradan ujutro (29. listopada), s istom vrećicom u ruci, vidio živa u izbjegličkoj koloni.
– Kao epilog izuzetno teške situacije i niza događaja koji nam nisu pogodovali, postrojbe HVO-a su ujutro 28. listopada bile prisiljene na stihijsko, više intuitivno postupno povlačenje, pritom osiguravajući odstupnicu i zaštitu preostalih civila u rajonu borbenih djelovanja na lijevoj obali rijeke Vrbas, rubnih dijelova grada kao i same gradske jezgre. Povlačenje je počelo ujutro 28. 10. 1992. i završilo u ranim jutarnjim satima 29. 10. 1992. Potpuno usklađeno i organizirano povlačenje postrojbi TO Jajce (za koje moje zapovjedništvo i ja nismo znali) odigralo se prethodnog dana, 27. 10. 1992. do 13:30 sati.
Naređenje o povlačenju TO stiglo iz Zenice
– Ujutro 28. 10. 1992. u selu Karići (oko 9-10 sati), potpuno fizički i emocionalno iscrpljenog, pripadnici MUP-a Jajce na čelu s gospodinom Markom Bilandžijom i pokojnim Jozom Lučićem, postupaju krajnje profesionalno i odgovorno sklanjajući me u jednu seosku kuću da se odmorim. Na taj način su me zaštitili i poštedjeli od bilo kakvih neugodnosti koje sa sobom nosi pad grada. Nakon što sam sjedeći, nekih sat ili dva više drijemao nego spavao, izašao sam na cestu ispred kuće. Tada, a bilo je oko 10-11 sati, manirom ratnika prilazi mi Zlatan Jančić (protagonist epske bitke na Tekiji i istinski junak obrane grada), pitajući me ”Kako si Stjepane?” i pri tome, ne čekajući na moj odgovor, vadeći iz džepa neki bijeli komad papira/cedulju govoreći: ”Oprosti Stjepane, nisam ti mogao javiti da smo se mi (TO Jajce) jučer (27. 10. 1992.) morali povući.
Dobili smo naređenje (mislim da je rekao iz Zenice) da se svi povučemo 27.10.1992. do 1:30 popodne”, pri tome mi pokazujući cedulju koju je dobio on kao i svi ostali pripadnici TO Jajce na kojoj je pisalo vrijeme obveznog povlačenja do 13:30 sati, dakle više od 24 sata prije nego su postrojbe HVO-a počele sa svojim povlačenjem).
– Gospodine Ćuskiću, iz svega priloženog evidentno je da HVO nije prvi napustio grad. Ako zaista želite nešto više saznati o obrani i samome padu grada onda vam savjetujem da se prije nego što istupite sa svojim medijskim nebulozama, obratite i konzultirate s nekim od istinskih aktera obrane grada. Jedan od njih je i gospodin Z. Jančić (junak i ratnik, istinska ljudska i moralna gromada) koji još uvijek posjeduje i čuva cedulju s naredbom povlačenja i koji će vam (u to ne sumnjam) potvrditi istinitost i vjerodostojnost svake moje riječi.
HVO-u stiže pojačanje, Krajišnici miniraju most
– Odmah nakon mog susreta sa Z. Jančićem dobivam informaciju da je obećana vojna pomoć na putu prema Jajcu. Kako je bilo riječi o, navodno, dvije dobro opremljene oklopno-mehanizirane postrojbe HVO-a, odmah sam se sa svojim pratiocem (pokojnim Markom Blaževićem) uputio nazad u grad s idejom i planom korištenja i uvođenja tih postrojbi u izravnu borbu čim pristignu. U tom mom planu most na Vrbasu (u selu Prudi) bio je ključni preduvjet za moguće uvođenje tih postrojbi u borbu i spašavanje grada. Planirao sam da tenkovske jedinice prijeđu na lijevu obalu Vrbasa koristeći pruđanski most (jedini moguć prijelaz Vrbasa) te onda pravcem Prudi – Baščeluci – Klimenta – Peratovci – Carevo polje zaobiđemo neprijatelja i pokušamo ga udariti i potisnuti s njihovog lijevog krila na potezu Carevo polje – Vrbica – Volijak sve do rijeke Plive i onda – ako nam se to ostvari – nastaviti s odvraćanjem i potiskivanjem neprijatelja nazad na pravcima prema selu Bravnice i Mrkonjić Gradu. Ujedno bi ponovno ovladali Golom planinom. Na tom mom povratku u grad, na samome prilazu pruđanskom mostu primijetio sam 4-5 vojnika (tzv. Krajišnika) koji su mi panično signalizirali da moramo istog trena stati. Izašao sam iz vozila i krenuo prema njima da vidim o čemu se radi. Pitam ih u čemu je problem, a jedan od njih, zajapuren i zadihan (inače zapovjednik grupe kojeg sam površno poznavao), usplahirenim glasom kaže da miniraju i ruše most i da je sve spremno za njegovo rušenje. Samo što sam mu rekao „NE, NIKAKO, most se ne smije rušiti“ (pri čemu mu nisam stigao ni reći zašto) netko je uzviknuo “Lezi!” i uslijedila je snažna razorna eksplozija.
Onako ležeći nekih dvadesetak metara od mosta bili smo posuti oblacima eksplozivne prašine i kamenjem koje je prštalo na sve strane. Ta detonacija je srušila moju zadnju nadu i vjeru da bi grad ipak mogao biti spašen. Usput sam upitao tog zapovjednika grupe zašto to radi tj. ruši most (koji je i nakon eksplozije, kao rezultat nestručnog rušenja i vjerojatno nedovoljne količine i kvalitete korištenog eksploziva, iako oštećen, mogao služiti svrsi). On mi je odgovorio da oni (Krajišnici), s TO Jajce planiraju preuzeti gradsku vlast i apsolutnu kontrolu gradom za koju su se već poduže, naveliko pripremali i radili na tome. Istog trenutka i bez komentara uputio sam se u Podmilačje, u Župni ured crkve sv. Ive. Tu sam se susreo s pokojnim Ivicom Tomićem zvanim Đani, koji me je (vidno emocionalno potrošenog) tješio i uvjeravao da ne trebam i ne smijem osobno preuzimati svu odgovornost i krivicu za pad grada. Rekao mi je da se istuširam i odmorim a da će nam on u međuvremenu pripremiti nešto za jesti, što je i uradio.
Župni ured a zatim i grad (koji je ostao u plamenu) napustio sam u kasnim večernjim satima 28. listopada.
– Znajući da neprijatelj neće djelovati u toku noći, niti da smije ući u sablasno prazan grad (svjestan mogućih ratnih zamki i iznenađenja) odlučio sam, nakon tri neprospavane noći, prenoćiti na jednoj od lokacija na području Jajca i sutra ujutro (29. 10. 1992.) s pratnjom uputiti se prema Travniku. Tako je i bilo. Nakon sat ili dva neuravnoteženog sna, s neopisivom gorčinom i teretom u grudima (osjećajem da me i samo nebo pritišće odozgo) oko 6-7 sati ujutro krenuli smo prema Travniku.
Izbjeglička kolona prema Travniku blokirana u Turbetu
Napuštajući Jajce, nakon nekih 15-20 minuta lagane vožnje, s dva pratioca, na planini Ranču (Suhom Vrhu) sustižemo izbjegličku kolonu za koju smo pretpostavljali da je već davno (tijekom noći) trebala stići na područje Travnika i dalje. Tu, na začelju kolone, smo stajali i čekali nekih pola sata ali se kolona nije pomaknula ni milimetra. Upitao sam za razlog zastoja. Netko od prisutnih mi je odgovorio da je čelo kolone blokirano na punktu u Turbetu i da lokalne postrojbe TO-a ne dopuštaju koloni daljnji prolaz te da je to razlog zašto je kolona cijelu noć u zastoju.
– Dobivši informaciju o blokadi izbjegličke kolone na punktu TO-a u Turbetu, istog trena s policajcem, gospodinom Markom Bilandžijom kao mojim pratiocem, pješice krećemo put Turbeta da vidimo gdje je problem i da – ako je moguće – deblokiramo zastoj. Mislim da nam je trebalo oko 2 do 3 sata pješačenja kako bi stigli u Turbe. Na putu prema Turbetu, duž izbjegličke kolone, nagledao sam se svega i svačega ali najdojmljivije bile su mi sramne slike vojske TO-a Jajce nakrcane u autobuse i karoserije teških kamiona (FAP) dok je većina izbjeglica (civili svih uzrasta, starci i djeca) stajala ili sjedila sa strane kolone.
Većina vojske TO-a Jajce se opušteno i bezbrižno baškarila po vozilima koja im nisu bila namijenjena. Sva transportna sredstva bila su isključivo predviđena za prijevoz civila, djece i ranjenika, ali sigurno ne vojske.
Neuspio pokušaj razoružanja postrojbi HVO-a
– Pristigavši u Turbe bio sam ponovno suočen sa šokantnim, skoro nestvarnim slikama rata. Punkt su blokirali pripadnici lokalne TO-a koja nije dozvoljavala prolaz i daljnje kretanje izbjegličke kolone. Nešto dalje od punkta TO-a, za ovu prigodu postavljeni su i punktovi HVO-a. Sramne scene ucjena, pokušaja razoružavanja pristiglih postrojbi HVO-a Jajce, nasilnog oduzimanja zlatnog nakita i novca od pristiglih izbjeglica kao preduvjeta za prolaz, odigravale su se bez razlike, kako na punktu TO-a tako i na punktu HVO-a.
Nakon minutu ili dvije prišao sam punktu TO-a, predstavio se kao zapovjednik HVO-a Jajce i zatražio hitan razgovor s nekim od zapovjednika TO-a koji je odgovoran za blokadu punkta. Jedan od vojnika iz grupe odmah me zamolio da pođem s njim u obližnju kuću koja je bila udaljena oko 20 do 30 metara od samoga punkta. Rekao mi je da, kako on kaže, njegov komandant i komandiri žele razgovarati sa mnom. Pristao sam i bez oklijevanja krenuo za njim u pravcu kuće. U kući sam se susreo s nekolicinom uniformiranih lica koji su me pristojno vojnički pozdravili. Nakon kratke formalnosti pozdravljanja i upoznavanja upitao sam ih zašto su blokirali kolonu i da hitno i bezuvjetno tražim deblokiranje i uklanjanje
punkta – u protivnom, ako to odmah ne urade – izdat ću zapovijed mojim postrojbama za oružani proboj. Odgovor je bio kratak i jasan: “Nema problema”.
Odmah su zapovjedniku punkta (vojniku koji me dopratio do kuće) izdali zapovijed da otvori punkt i osigura siguran prolaz kolone, što je on i uradio.
Mnoštvo umornog i napaćenog jajačkog puka tog je 29. 10. 1992., po mojoj procijeni oko 10 ili 11 sati, nesmetano nastavila svoj križni put u nepoznato, prema Lašvanskoj dolini i dalje.
– Napuštajući kuću (prema viđenom: lokalno zapovjedništvo TO-a) jedna meni nepoznata uniformirana osoba lokalnog TO-a, vjerojatno u dogovoru s ostalima, svjesna novonastale kaotične i krajnje neizvjesne regionalne situacije prouzročene padom Jajca obraća mi se ponudom i pitanjem kolika je moja cijena (misleći na novac) trenutnog „preuzimanja i prihvaćanja zapovjedništva nad njihovim postrojbama”. Kratko sam odgovorio da je to za mene kao profesionalnog časnika krajnje nemoralna i apsolutno neprihvatljiva ponuda i da me to apsolutno ne zanima. Napustio sam kuću/zapovjedništvo bez ijedne dodatne riječi.
Kraj drugog dijela. Nastavit će se…/HMS/
