Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 4. studenog 2025. godine održao 10. izvanrednu plenarnu sjednicu (online) na kojoj je donio odluku o dopustivosti i meritumu po apelacijama br. AP-3722/25 i AP-4095/25 (apelant Milorad Dodik), priopćio je Ustavni sud BiH.
S obzirom na to da je apelacije u predmetima br. AP-3722/25 i AP-4095/25 podnio isti apelant (Milorad Dodik) i da se osporene odluke tiču iste pravne stvari, Ustavni sud je, u skladu s člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima je proveo jedan postupak i donio jednu odluku pod brojem AP-3722/25.
-Odlukom o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP-3722/25 (Milorad Dodik) Ustavni sud je odbio kao neutemeljenu apelaciju Milorada Dodika podnesenu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 046070 25 Kž 2 od 12. lipnja 2025. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija), članak 7. Europske konvencije i članak 18. Europske konvencije u svezi s člankom 6. Europske konvencije, priopćeno je.
Dodaje se da je Ustavni sud odbacio kao nedopuštene apelacije Milorada Dodika podnesene u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 2. Europske konvencije u svezi s izjavama javnih dužnosnika danih tijekom suđenja apelantu zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milorada Dodika podnesenu protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 052766 25 Iž od 18. kolovoza 2025. godine i Odluke Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine (SIP) broj 06-1-07-939/25 od 6. kolovoza 2025. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U obrazloženju odluke u svezi s navodom o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na postupak koji je uslijedio nakon donošenja osuđujuće presude Suda BiH (AP-4095/25) Ustavni sud je naveo da je u konkretnom slučaju SIP po službenoj dužnosti proveo postupak utvrđivanja prestanka apelantovog mandata predsjednika RS. Taj postupak je, navodi Ustavni sud BiH, proveden u skladu s relevantnim odredbama Izbornog zakona BiH nakon što je donesena osporena drugostupanjska presuda Suda BiH iz predmeta broj AP-3722/25, odnosno nakon što je osuđujuća presuda protiv apelanta postala pravomoćna. Iz obrazloženja odluka SIP-a i Suda BiH proizlazi da se u tom postupku nije odlučivalo o ustavnosti i zakonitosti postupanja Suda BiH u kaznenom postupku protiv apelanta. Na deklaratorni karakter osporene odluke SIP-a (konstatiranje prestanka apelantovog mandata) ukazano je i u odgovoru SIP-a na apelaciju. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da se osporenim odlukama iz predmeta broj AP-4095/25 nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obvezama“, niti o „kaznenoj optužbi“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije nisu primjenjive na postupak proveden pred SIP-om i Sudom BiH. Takav zaključak posljedično isključuje i meritorno ispitivanje apelantovih navoda o navodnoj pristranosti članice vijeća SIP-a V. B. P. koja je sudjelovala u donošenju osporene odluke SIP-a od 6. kolovoza 2025. godine, s obzirom na to da pravo na neovisan i nepristran sud u konvencijskom smislu predstavlja jedan segment prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je taj dio apelacijskih navoda ratione materiae inkompatibilan s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
Nadalje, Ustavni sud je u odnosu na apelantove navode u svezi s kršenjem načela kažnjavanja samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije ukazao da je riječ o novom kaznenom djelu koje je inkorporirano u kaznenopravni sustav djelovanjem visokog predstavnika. Dalje je istaknuto da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su redovni sudovi prvi put u apelantovom slučaju primijenili i tumačili članak 203a Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (neizvršavanje odluka visokog predstavnika; KZBiH), te da se stoga ne može govoriti o usporednim situacijama/presedanima. Suština apelantovih prigovora u svezi s primjenom prava odnosi se na način donošenja zakonske odredbe koja je primijenjena na apelanta, te na pravni status Christiana Schmidta kao visokog predstavnika i njegovu ulogu u pravnom sustavu Bosne i Hercegovine, tj. njegovo pravo da donosi zakone. To se u okolnostima konkretnog predmeta odnosilo na ovlaštenje visokog predstavnika da donese dvije odluke od 1. srpnja 2023. godine kojima se sprečava stupanje na snagu Zakona o objavi zakona i drugih propisa Republike Srpske i Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a potom i odluku od 1. srpnja 2023. godine kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama KZBiH i propisuje kazneno djelo za koje je apelant procesuiran i osuđen.
Glede nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone, Ustavni sud je ukazao da je već ranije u više svojih odluka izrazio svoje stajalište da ovlaštenja visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa X., relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonske deklaracije, te da ta ovlaštenja nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj U-27/22 od 23. ožujka 2023. godine, toč. 72. i 73. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud je zapazio da je 1. srpnja 2023. godine visoki predstavnik intervenirao u pravni sustav Bosne i Hercegovine i umjesto Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine donio Zakon o izmjenama i dopunama KZBiH. U tom pogledu, prema mišljenju Ustavnog suda, on je djelovao kao zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine, te navedena dopuna KZBiH nesporno ima pravnu prirodu domaćeg propisa čija kontrola ustavnosti nije predmet ove apelacije. Stoga je Ustavni sud utvrdio da su neutemeljeni apelantovi navodi koji su se ticali osporavanja pravnog statusa visokog predstavnika i njegovih ovlaštenja u kontekstu propisivanja kaznenog djela iz članka 203a KZBiH za koje je apelant proglašen krivim. Prema mišljenju Ustavnog suda, o tome su se detaljno izjasnili redovni sudovi, što je bila i okosnica cjelokupnog kaznenog postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno ispoštovan temeljni uvjet iz članka 7. Europske konvencije da samo zakon može propisati kazneno djelo i kaznu, odnosno da je kazneno djelo jasno definirano zakonom. Isto tako, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra i da je kazneno djelo za koje je apelant osuđen bilo na snazi u vrijeme potpisivanja spornih ukaza.
U odnosu na predvidivost i dostupnost pravne norme na temelju koje je apelant osuđen i izrečena mu sporna mjera sigurnosti istaknuto je da u situaciji kada se, kao u konkretnom slučaju, prvi put tumači odredba kaznenog zakona sa zakonitom pravnom osnovom i koja je jasno formulirana (članak 203a KZBiH), Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na adekvatan i dostatan način raspravili sva sporna pitanja u svezi s kvalitativnim zahtjevima iz članka 7. Europske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, takva tumačenja činjenica iz osporenih presuda ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.
Nadalje, Ustavni sud je razmotrio i apelantove navode u odnosu na neovisnost i nepristranost dvije sutkinje Suda BiH koje su postupale u kaznenom postupku protiv apelanta. U svezi s tim, Ustavni sud je nakon razmatranja tih apelantovih navoda, kao i činjenica i okolnosti predmeta utvrdio da nepristranost sutkinja u predmetu nije dovedena u sumnju, zbog čega nije postojala obveza njihovog izuzimanja. Zbog toga je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na neovisan i nepristran sud.
U odnosu na javnost suđenja Ustavni sud primjećuje da je tijekom cijelog kaznenog postupka bila osigurana javnost suđenja, te da je glavnom pretresu prisustvovala brojna publika. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasne razloge zbog čega je bilo nužno poduzeti određene mjere s ciljem održavanja reda u sudnici. Ukazano je da je apelacijsko vijeće utvrdilo da nije došlo ni do prekida prijenosa suđenja na monitorima u dijelu gdje sjedi publika. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, jasno da je publika, odnosno javnost mogla nesmetano pratiti suđenje.
U odnosu na apelantove navode da odluku o delegiranju nije donio funkcionalno nadležan sud, Ustavni sud je ukazao da je apelantove navode o tome ispitalo apelacijsko vijeće u osporenoj drugostupanjskoj presudi. Obrazloženje koje je u svezi s tim dano je dovoljno jasno i nije proizvoljno, posebno imajući u vidu da se radilo o pitanju o kojem je prethodno pravomoćno odlučeno. Pri tome je Ustavni sud istaknuo da sud pred kojim je apelantu suđeno ima sve kompetencije za suđenje kao svaki drugi redovni sud. Radi se o zakonom uspostavljenom sudu, u kojem sude suci profesionalci i u čijoj je stvarnoj nadležnosti utvrđivanje apelantove kaznene optužbe iz članka 203a KZBiH. Stoga je Ustavni sud utvrdio da su i ti apelantovi navodi neutemeljeni, stoji u priopćenju.
Nadalje, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju ispunjen zahtjev iz načela „pravičnosti“ da se svi dokazi izvedu na glavnom pretresu u prisustvu optuženog s ciljem osiguranja načela kontradiktornosti postupka. Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u toj kaznenopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, niti je dovedena u pitanje „jednakost oružja“, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ustavni sud smatra da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka nisu propustili detaljno odgovoriti na sve apelantove argumente/prigovore od suštinskog značaja za ishod postupka u konkretnom predmetu, te da su dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje. Također, Ustavni sud je razmotrio i ostale brojne navode iz apelacije u kontekstu prava na pravično suđenje, ali je zaključio da se njima ne pokreću pitanja koja bi se trebala zasebno detaljno razmotriti. Stoga, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu prethodnih razmatranja i zaključaka ne ostavljaju dojam da je u kaznenom postupku protiv apelanta, sagledanom u cijelosti, prekršeno pravo na pravično suđenje.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, odlučeno je da nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere, zaključuje se u priopćenju za javnost Ustavnog suda BiH.
