Nisam išla u vrtić: Mene je životu naučila baka!

Sve više je modernih vrtića i škola koje deci nude povratak prirodi i “pravim vrijednostima“ – drvene igračke, obaveznu muziku i muzičke instrumente, fizičku aktivnost, razvijanje mašte… Nude inteligentne načine provođenja vremena za djecu koja (bi trebalo da) su neiscrpan izvor mašte, ideja i inspiracije.

Ove institucije su, na neki način, odgovor na situaciju kada današnja djeca umjesto lopte u rukama imaju mobilne telefone, umjesto da skaču i preskaču – sjede za računarima, umjesto da smišljaju i prave, pasivno gledaju i slušaju.

Sve aktivnosti koje se prakticiraju tim vrtićima i školama podsjećaju me na ono što me je nekad učila moja baba. Za mog brata, moju sestru i mene ona nikad nije bila baka, jer smo bake zamišljali kao njegovane i tihe starije dame. Ona je bila stamena, stroga, bistra i oštrog jezika. Prava – baba.

Potpisivala se prstom, jer nije znala da čita i piše, ali je znala da broji i računa, jer tako nikad nisu mogli da je prevare kada je kupovala u trgovini ili na pijaci, ili kada je prodavala soda – vodu.

Učila me je svemu. Kuhale smo jela, a kada je mjesila kolače, davala mi je da razvlačim tijesto, da se igram brašnom, i da oponašam ono što ona radi. Tada je to bila samo igra, a sada shvaćam da me je od malih nogu učila samostalnosti, što je „zapovijed broj jedan“ velikog pedagoga Marije Montesori.

Hranile smo koke, pse i mačke, koje je čuvala. Tako sam od malena naučila da volim životinje.

Stalno bismo bile u dvorištu, ili pješačile do vinograda, i tada sam već shvaćala koliko je priroda važna za čovjeka. Išla je sporo, nogu pred nogu, jer nije mogla brže, ali to nije bilo bitno, jer nigdje nismo žurile, i na kraju krajeva – najbitnije je bilo stići.

Nisam imala puno igračaka, a tada sam željela samo jedno – drvenog konja. Sad mi je smješno kada se sjetim sa kojim smo žarom maštale da ćemo napraviti tog konja.  Nedavno sam čitala kako je važno da dijete ne bude „zatrpano“ igračkama, i da se maštom dodaju elementi koji nedostaju, jer se upravo tada aktiviraju misaoni procesi i razvija kreativnost.

Igrale smo domine, “Mice” i “Ne ljuti se čovječe”. Učila me je da se ne ljutim kad gubim, da moram da razmislim dobro o nekoliko sljedećih poteza i da uvijek možemo da odigramo opet ako izgubim. Vodila me je u crkvu još davno, kada nije bilo „in“ biti vjernik, i tamo smo palile svijeće i prisjećale se onih koji su “na nebu”.

Sada često nailazim na vesti da najveći IT – jevci izdvajaju značajne svote kako bi slali svoju djecu da uče u školama u prirodi, gdje nema suvremenih tehnoloških pomagala. Glavni razlog je što takve škole djecu uče vještinama inovativnog razmišljanja kakve mnogi poslodavci zahtijevaju. Učenicima koji su “odrasli na tehnologiji” često manjka sposobnost šireg razmišljanja i rješavanja problema. O tome svjedoče i globalni izvještaji i istraživanja, koji kažu da oni obrazovni sistemi koji su mnogo uložili u kompjutersku opremu “nisu doživjeli nikakvo posebno poboljšanje” u rezultatima PISA testova iz čitanja, matematike i nauke.

Svako dijete bi trebalo da ima jednu ovakvu baku, koja ume da zabavi i nauči, i koju ipak ne može da zamijeni nijedan vrtić.