Nedjelja, 25 rujna, 2022

Nikola Šop bio je najdražesniji hrvatski pjesnik iako je u mladosti teško stradao

Pročitajte i ovo

U BiH je bio zaboravljen, gotovo izbrisan, a onda se pojavilo novo doba Šopovu pjesničku veličinu osjetili su i naši najbolji pjesnici Tin Ujević i Dobriša Cesarić. Odlično je prihvaćen i na zapadu

Na današnji dan 1982. godine u Zagrebu je preminuo hrvatski književnik Nikola Šop, pjesnik osobitoga poetskog senzibiliteta i osebujna umjetnička figura u hrvatskoj književnosti. Ne postoji u hrvatskoj književnosti pjesnik koji filozofsku misao može tako čitko, suvislo i dojmljivo izraziti poput Nikole Šopa. Rođen je u Jajcu 1904., a nakon školovanja u Banjoj Luci i Beogradu, gdje je teško ranjen za vrijeme njemačkog bombardiranja, doselio se u Zagreb.

Ozljeda kralježnice

Naime, kad je 6. travnja 1941. Beograd bio bombardiran iz zraka, on je skočio s balkona iz zgrade koja se rušila. Tada je ozlijedio kralježnicu, a posljedice će osjećati do smrti. Hodat će pomoću štapa i na koncu oboljeti od višestruke skleroze. Tada u njegovoj poeziji nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi.

Smrt u Šopovu univerzumu ne postoji jer je u sjedinjenju duhovne i materijalne zbilje postala suvišnom, pa on tako negira i jedan od najvažnijih činova kršćanske drame, spasenje. Za Nikolu Šopa smrt nije bila nepovratna, pa time ni tragična, smatraju dobri poznavatelji njegova djela. Rub univerzuma nije bilo ograničenje koje lomi svjetlost, nego sredstvo koje je svija, to je beskonačnost koja se širi u oblini, a naći se na rubu, za njega je značilo približiti se mogućnostima potpune intimnosti, povratka u sebe. Za svoj rad 1943. dobio je Antunovsku nagradu, a 1970. priznanje “Vladimir Nazor” za životno djelo.

Bio je cijenjen i u Zagrebu, no prilikom promjene režima 1945. godine i on je bio ugrožen. Prijetilo mu je protjerivanje i zabrana objavljivanja, a imao je poteškoća i sa stanom. Ipak, bio je ljudima potreban pa mu je Miroslav Krleža dao zadatak u Akademiji prevoditi i prepjevavati neke hrvatske latiniste. Za Šopovu su poeziju karakteristična dva tematska kruga: na početku pjesnikovanja Šop je zaokupljen svijetom ljudske i životinjske prizemnosti, idiličnoga svijeta malih ljudi, stvari i životinja, svijeta za koji pokazuje toplu ljubav i razumijevanje; u zrelijoj, astralnoj fazi pjesnikovanja određuje ga apstrakcija i misaona lirika prožeta pojmovima svemira, beskraja, vječnosti, duhovnosti, lirika neponovljive imaginacije i inovacije.

U Hrvatskoj je Nikola Šop doista bio prepoznat kao pjesnik. Bio je prepoznat i dok je živio u Beogradu, do rata. O njemu su pisala najsjajnija kritička pera, među ostalim, i Isidora Sekulić. Onda je negdje “nestao s karte”.

U BiH je jednostavno bio zaboravljen, gotovo izbrisan. Dobro je da se pojavilo neko novo doba koje je dovelo Nikolu Šopa na tako “veliku” novčanicu od 100 konvertibilnih maraka. U spomen na Šopa u Jajcu se održava pjesnička manifestacija “Dani Nikole Šopa”.

Lik s novčanice

Nikola Šop je sjajno prihvaćen na zapadu, prije svega u Italiji, u SAD-u i u Engleskoj. Jedan sjajni engleski pjesnik je uputio na Šopa pa rekao da jedna grandiozna pojava živi, radi i piše u Hrvatskoj, a nitko za nju ne zna.

Tako smo Šopa prepoznali, nažalost, kao što to i obično biva, uz pomoć drugih i onih koji su mu dali priznanje vani. Šopovu pjesničku veličinu osjetili su i naši najbolji pjesnici. Tin Ujević je njemu jednom priznao: “Govore da sam ja velik pjesnik, ali vi ste najdražesniji pjesnik u hrvatskoj literaturi”. A majstor savršenog pjesničkog oblika Dobriša Cesarić ovako je oslovio našeg pjesnika: “Znaš, Šope, ja sam ton, a ti si riječ”. *

Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge, donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,

ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge, tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,

gledajuć mračenje na tvome licu čistom.

Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti. Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom. Čime ću moći da te tješim u tom času,

stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.

I da li bih imao dosta snage u svom glasu, kada bih pred tobom branio ovaj svijet. Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim. Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.

O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,

nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.

I pustio da ostaneš sam u svome bolu. Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri

mirisni, blagi kruh na stolu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Najčitanije zadnjih 7 dana

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Posljednje objavljeno

Slaba zainteresiranost za isplate jednokratnih pomoći radnicima

Аko poslodavci budu u mogućnosti novčano mogu pomoći radnicima, poruka je Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, na terenu је...
- Marketing -
- Marketing -
- Marketing -

Podcast UZOR

Pročitajte i ovo