Blagdani su pred nama, a mnogi od nas već razmišljaju o željama koje bi mogli uputiti u nadolazećim danima—možda želimo skuplji automobil, idealnog partnera, kuću na tri kata, ili nešto drugo što nam život čini ljepšim. No, ponekad je u svemu tome lako zaboraviti na najvažniju stvar: zahvalnost. Možda bi, ovaj Božić, trebali zahvaliti Bogu za svaki udisaj, za svaki trenutak koji imamo, te za blizinu i ljubav naših najmilijih.
Ovo je priča o Nataši Puljić, hrabroj ženi čiji je život ispunjen nevjerojatnim iskušenjima, no i nevjerojatnom snagom volje, koja je zajedno s obitelji pobijedila čak i najteže bitke. Nataša je Brnjačanka, udana u Kreševu.
Iako joj je dijagnoza bila teška, Nataša nije posustala. Iako je njezina borba bila puna neizvjesnosti, snage volje, ustrajnosti i, naravno, ljubavi obitelji, pobijedili su sve prepreke. Biti hrabar nije uvijek lako, a posebno nije lako kad se suočavate s prijetnjom života. Ali Nataša je, uz podršku voljenih, izdržala i pobijedila. Priča o njezinoj borbi postaje još snažnija jer je datum kada je započela svoju borbu protiv zloćudne bolesti zapravo isti datum kada je na svijet donijela svoje prvo dijete, kćerku Enu—dva životna događaja koja su bila udaljena samo 15 godina.
Natašina priča o preživljavanju, borbi i ljubavi nas podsjeća da blagdani nisu samo vrijeme želja, nego i vremena za zahvalnost. Vjerujemo da će priča o Nataši Puljić dirnuti svakog tko je pročita, kao što je dirnula i nas, i nadam se da će vas inspirirati na dublje razmišljanje o tome što je doista važno u životu.
Danima i noćima sam razmišljala otkud mi snaga i kako sam se borila s njom. Danima razmišljam da je danas točno pet godina kako sam uplakana, praznog pogleda i cijela izgubljena ležala u krevetu na 13. katu Kliničkog centra u Sarajevu-odjel hematologije, ne znajući dobro o čemu se radi.
Danima me muči mnogo toga. Jer, Advent je uvijek vrijeme koje posebno vrati sjećanja na tu 2019. godinu. I ne znam kako ispričati, jer oni kojima bih pričala najbolje razumjeti “progutala” je ova beštija od leukemije.
Tragam po mislima u svojoj glavi i pokušavam razumjeti sama sebe…
Zašto?
Zašto je boljelo toliko?
Zašto ne mogu zaboraviti?
Zašto su drugi zaboravili?
Jer svi kažu nemoj se ni sjećati, nemoj se osvrtati unatrag. A ne znaju da mi ponekad baš to treba.
Razgovor i priča o tim danima. I onda nađeš srodnu dušu, dođu koja je prošla isto i pričaš. Pričaš i čudiš se otkud je došla tolika snaga. Snaga koja je zavirila duboko u dubinu tvoje duše i nekako istrgnula zadnji atom snage da bi se tvoje tijelo izborilo. A da bi danas bila tu gdje jesam. Danima razmišljam da ljudi oko tebe brzo zaborave i ne ćele se prisjećati tvojih najtežih dana. Vjerojatno bi i ti tako da si na njihovom mjestu, misleći da pomažeš.
Ali ja ne želim zaboraviti. Želim krenuti dalje ali ne zaboraviti. Nikada!!!
Jer, to je bila moja borba.
Oči u oči s beštijom koja je gutala sve pred sobom. Rušila snove i nadu u bolje sutra. Otrgnula mi je iz života toliko dragih ljudi. I onda kažu super si ti. Super izgledaš! Kao da nikada i nisi bila bolesna. A u tebi se budi ponos, ustrajnost i naviru sjećanja. I baš zato, dragi moji svi… Ovo danas je moj dan i posvetit ću ga baš sebi.
Da, želim ga posvetiti baš sebi!
Jer, da nije bio mene i moje snage, volje i onog zadnjeg atoma snage ne bih vam pisala danas.
Da, ja sam ta Nataša koja je 17. 12. 2019. godine našla se oči u oči s dijagnozom akutne mijeloične leukemije (AML).
Ja sam ta Nataša koja je prošla težak i trnovit put.
Ja sam ta Nataša!
Za svaku suzu, za svaku kap kemoterapije koja je moju dušu zavijala u crnu, za svaku bol koja lomi im i tijelo, za sve skrivene jecanje od boli i osjećaje da više ne mogu, ma jednostavno za mojih novih pet godina.
E baš zbog toga je ovo samo moj dan.
Poseban je po mnogo čemu, poseban jer sam na ovaj dan sada već davne 2004. godine postala majka po prvi put pa ga posvećujem i svojoj kćerki…
Mojoj prvoj i istinskoj ljubavi. Mojoj Eni, danas odrasloj i divnoj djevojci, studentici pravnog fakulteta a do jučer mrvici. Sretan rođendan mila moja kćeri.
Za svoja tri pileta, Enu, Deana, Marka i naših pet godina. Voli vas majka najviše na cijelome svijetu!!!
P. S. Ljubim svoje djevojke s 13. kata. Postoji razlog zbog kojeg smo ostale i zato budimo ruka podrške i riječi utjehe za sve koji se nađu oči u oči s ovom beštijom.”
Izvor: artinfo.ba
