Pred Sudom Bosne i Hercegovine danas je nastavljeno suđenje u kaznenom predmetu protiv Mensuda Kelešture i Hazima Jašarevića, koji se, prema navodima potvrđene optužnice, terete za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjeno na području Viteza 10. lipnja 1993. godine, piše Viteški.ba.
U središtu postupka nalazi se artiljerijski napad na civilno naselje Podgradina, odnosno dječje igralište „Kod koša“, u kojem je, prema optužnici, smrtno stradalo osmero djece, dok je još petero djece ranjeno. Na današnjem ročištu u svojstvu svjedoka Tužiteljstva BiH iskaze su dali Pero Grebenar, Marina Garić i Milan Križanović. Njihova svjedočenja dio su dokaznog postupka u kojem Sud utvrđuje okolnosti događaja, kao i činjenice relevantne za krivičnu odgovornost optuženih.
Svjedok Pero Grebenar: „Iz Počulice smo se preko potoka i šume spustili prema Dubravici“
U svom iskazu svjedok Pero Grebenar govorio je o okolnostima u kojima je sa suprugom i dvoje djece napustio Počulicu nakon izbijanja otvorenog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane. Grebenar je naveo da je do početka sukoba živio u Vitezu, u selu Počulica, zajedno sa suprugom i djecom, Velimirom i Augustinom, koji su tada imali devet i trinaest godina. Prema njegovim riječima, u Počulici je ostao sve do 16. travnja, kada je, kako je kazao, počeo otvoreni sukob između Armije BiH i HVO-a.„Toga dana smo izbjegli iz sela. Preko potoka i kroz šumu spustili smo se prema Dubravici, u pretežno hrvatsko naselje“, naveo je Grebenar. Dodao je kako su stanovnici hrvatske nacionalnosti koji su ostali u Počulici, prema njegovim saznanjima, bili zarobljeni i odvedeni u Dom na Prnjavoru. Grebenar je ispričao da je njegova obitelj nakon napuštanja Počulice stigla u Križančevo Selo, gdje su ostali nekoliko dana, a potom otišli u Vitez.
„Najprije smo ja i brat s obiteljima otišli u stan za koji je on dobio ključeve od svog radnog kolege. Nakon toga otišli smo u kuću u Podgradini“, kazao je svjedok. Prema njegovom iskazu, riječ je bila o kući bošnjačke obitelji koja je početkom sukoba napustila to područje. U tom dijelu Podgradine, kako je rekao, tada su se nalazile i druge obitelji koje su izbjegle iz Počulice. „Sjećam se obitelji Gudelj i Čečura“, rekao je Grebenar. Govoreći o Podgradini, svjedok ju je opisao kao mirno prigradsko područje u blizini Viteza, u kojem su se uglavnom nalazile obiteljske kuće. Prema njegovim riječima, u neposrednoj blizini nije bilo linije razdvajanja niti je smatrao da je na tom području postojala neposredna opasnost. „Znam da je na tom području bilo mirno, a linije razdvajanja bile su udaljene prema Mahali“, kazao je.
Grebenar je u nastavku iskaza govorio i o strukturi stanovništva na području Podgradine. Naveo je da je stanovništvo prije rata bilo izmiješano, odnosno da su na tom prostoru živjele i bošnjačke i hrvatske obitelji. Od bošnjačkih obitelji koje su živjele na tom području, u tom trenutku, prema njegovim riječima, poznavao je Hakiju Čengića. „Bošnjaci su u jednom trenutku otišli i napustili svoje kuće zajedno sa svojim obiteljima, naveo je Grebenar. Dodao je da se, koliko se sjeća, od bošnjačkog stanovništva na tom području zadržao samo Hakija Čengić sa svojom obitelji.
„Čuo eksploziju, a onda ugledao sina bez pola lubanje“
Govoreći o samom mjestu događaja u Podgradini, Pero Grebenar naveo je da na tom području, prema njegovim saznanjima, prethodno nije bilo granatiranja niti su se s tog prostora ispaljivali projektili. Kako je kazao, u neposrednoj blizini kuće u kojoj je boravio nalazilo se dječje igralište s košem, drvenim stolom i klupama. Upravo na tom mjestu 10. lipnja 1993. godine dogodio se događaj u kojem je smrtno stradalo više djece. Grebenar je naveo da se tog dana nalazio u kući i večerao kada je, kako je rekao, iznenada čuo snažnu eksploziju.„Bio sam tu u kući i večerao. U jednom trenutku čula se eksplozija, svega nekoliko metara od moje kuće“, prisjetio se svjedok. Nakon eksplozije, kako je kazao, izašao je i ugledao prizor koji mu je, prema njegovim riječima, ostao duboko urezan u sjećanje.„U tom metežu vidio sam sina bez pola lubanje. Kćerka je ležala tamo, a s njom je ležala i Marina“, kazao je Grebenar. Svoju kćerku Augustinu, prema vlastitom iskazu, odmah je uzeo u naručje i krenuo prema ambulanti. Bila je još živa. „Bila je živa u tom trenutku i rekla mi: ‘Tata, molim te, spasi me.’ Bila je puna gelera i krvava“, ispričao je Grebenar. Govoreći o Marini, svjedok je naveo da je zadobila teške ozljede. „Marini su se vidjela crijeva, bila je rasporena od gelera“, rekao je. Augustinu je, kako je naveo, odnio u bolnicu, nadajući se da će preživjeti. Međutim, sljedećeg jutra liječnik mu je, prema njegovim riječima, priopćio da je djevojčica preminula. „Nadao sam se da će preživjeti, međutim, ujutro mi je doktor rekao da je, nažalost, umrla“, kazao je. Grebenar je naveo da je njegov sin pokopan iste večeri, dok je kćerka sahranjena sljedeće večeri, budući da se, kako je objasnio, zbog ratnih okolnosti sahrane nisu mogle obavljati tijekom dana. „Ni ja ni supruga nismo bili na sprovodu. Kada je sin sahranjen, bili smo u bolnici, a kada je kćerka sahranjivana, nisam mogao biti na sprovodu“, rekao je svjedok. Govoreći o ostaloj djeci koja su se tog dana nalazila na igralištu, Grebenar je naveo da su Marina, Ivan, Darko i Milan preživjeli. U nastavku iskaza osvrnuo se i na informacije koje su se nakon događaja mogle čuti o porijeklu projektila. Prema njegovim riječima, tih se dana govorilo da je projektil ispaljen s područja Bukava, Preočice, odnosno Počulice, dijela područja koji je tada, kako je naveo, bio pod kontrolom Armije BiH. Također je, prema vlastitom sjećanju, čuo da je riječ o granati kalibra 120 milimetara. Važno je pritom naglasiti da je ovaj dio iskaza svjedok iznio kao informaciju koju je naknadno čuo, a ne kao nešto što je osobno vidio ili čemu je neposredno svjedočio. Na kraju svog svjedočenja Grebenar je govorio i o motivu zbog kojeg sudjeluje u postupku. „Ne tražim naknadu štete niti me to zanima. Tražim samo pravično rješenje slučaja“, kazao je Grebenar.
Marina Garić: „Vidjela sam da su mi ispala crijeva, pokupila sam ih i držala rukama za trbuh“
U nastavku suđenja iskaz je dala i svjedokinja Marina Garić, koja je govorila o svom životu u Podgradini, okolnostima koje su prethodile događaju 10. lipnja 1993. godine, samom napadu na dječje igralište te posljedicama koje je zadobila. Garić je kazala da je u vrijeme događaja živjela na istoj adresi na kojoj živi i danas, zajedno s roditeljima i bratom, u naselju Podgradina u neposrednoj blizini Viteza. Godine 1993. imala je devet godina.
Prema njezinom svjedočenju, Podgradina je prije rata bila mješovito naselje u kojem su živjeli i Hrvati i Bošnjaci. Kako je navela, tijekom sukoba došlo je do kretanja stanovništva, pri čemu su bošnjačke obitelji u jednom trenutku napustile naselje. „Sjećam se obitelji Malkoč, koja nam je, kada su odlazili, povjerila svoje koze na čuvanje“, kazala je Garić. Dodala je kako su u kuće koje su ostale napuštene potom useljavali prognani Hrvati. Prisjetila se obitelji Gudelj, Grebenar i Čečura. Govoreći o životu u Podgradini tijekom rata, Garić je navela da su se povremeno oglašavale sirene i da su, u takvim situacijama, stanovnici odlazili u podrume. Njena obitelj živjela je, kako je kazala, u neposrednoj blizini igrališta na kojem su se djeca svakodnevno okupljala. „Igralište je bilo između kuća. Roditelji su nas puštali da se tamo igramo jer je prostor bio relativno zaklonjen. To je bilo mjesto na kojem smo se oduvijek okupljali, svega nekoliko metara od moje kuće“, prisjetila se.
„Čula glasove djece i izašla na igralište“
Garić je potom opisala jutro 10. lipnja 1993. godine. Prema njezinim riječima, među odraslima se tada govorilo da je na snazi primirje. U kući je bila njezina bolesna baka, a majka je trebala izaći iz kuće. Rekla je bratu da čuva Marinu i da ne izlaze. „Međutim, čula sam glasove djece koja su se okupljala na igralištu. Obukla sam patike i izašla“, kazala je. Na igralištu se, kako je navela, igrala s Tinom, odnosno Augustinom Grebenar, s kojom se prethodnih nekoliko dana nije viđala. Obje su bile vršnjakinje.„Sjećam se da smo u tom trenutku bile malo izdvojene, odvojene od druge djece“, kazala je. Tada je, prema njezinom svjedočenju, došlo do eksplozije. „Nešto me je bacilo na zemlju. Bilo je crnilo i prašina. Vidjela sam da su mi ispala crijeva. Bila sam pri svijesti, pokupila sam ih i držala rukama za trbuh“, ispričala je Garić. Nakon eksplozije uspjela je ustati i krenuti prema svojoj kući. „Ustala sam sa zemlje i išla prema kući. Vidjela sam strinu Miru, koja je vidjela da sam krvava, ali je mislila da sam krvava od druge djece“, navela je. Ušla je u kuću i majci najprije rekla da je dobro. Međutim, nekoliko minuta kasnije rekla joj je što se dogodilo. „Tek nakon nekoliko minuta rekla sam mami: ‘Mama, ispala su mi crijeva.’ Mama je počela vikati: ‘Stipo, Stipo, Marini su ispala crijeva’“, prisjetila se svjedokinja. Njezin otac se u tom trenutku, kako je kazala, nalazio izvan kuće jer je otišao zatvoriti koze koje su bile na ispaši.
„U bolnici je bila ludnica, bilo je puno djece“
Garić je navela da je ubrzo prevezena u bolnicu.„Sjećam se da su me stavili u neki automobil i odvezli u bolnicu. U bolnici je bila ludnica, bilo je puno djece“, rekla je. Prema njezinim riječima, neposredno uz nju ležala je Tina, odnosno Augustina Grebenar. „Tina je ležala do mene i govorila: ‘Tata, spasi me.’ Tata joj je govorio da će biti dobro“, prisjetila se Garić. Nakon toga je, kako je kazala, izgubila svijest. Navela je da tada nije znala da je Augustina preminula. U bolnici je, prema vlastitom iskazu, provela deset dana. Nakon toga joj je majka rekla da će njih troje djece – Ivan, Sanja i Marina – biti upućeni na liječenje u Split. „Išli smo nekim prilagođenim autobusom, u kojem su bili napravljeni ležajevi“, kazala je. U Bosnu i Hercegovinu vratila se, prema njezinim riječima, približno godinu dana kasnije, pred kraj školske godine.
Posljedice ozljeda
Garić je pred Sudom govorila i o zdravstvenim posljedicama koje, prema njezinim riječima, i danas osjeća zbog ranjavanja. „Danas sam puna gelera. Potkoljenica mi je oštećena, a geleri su se pokrenuli i oštetili arterije. Imam problema i sa srcem“, navela je. Kazala je da je poznavala svu djecu koja su tog dana stradala na igralištu. Na kraju je govorila i o informacijama koje su se tada među stanovništvom spominjale o pravcu iz kojeg je projektil došao.„Tada se govorilo da je granata došla sa Počulice, Preočice, iz pravca koji su tijekom rata držali Bošnjaci“, navela je Garić.
Milan Križanović: „Pao sam na drugu stranu ceste i ostao nepomičan“
U nastavku suđenja svjedočio je i Milan Križanović, koji je govorio o životu u Podgradini, okolnostima na području dječjeg igrališta te vlastitom ranjavanju 10. lipnja 1993. godine. Garić je kazao da i danas živi u Vitezu, zajedno s roditeljima i sestrom. Prema njegovom iskazu, Podgradina je prije i na početku rata bila područje mješovite nacionalne strukture stanovništva. „Podgradina je bila mješovita. S početkom sukoba Bošnjaci su izbjegli, odnosno otišli, a na to područje su potom dolazili drugi ljudi“, kazao je Garić. Govoreći o ratnim okolnostima, naveo je da na području Podgradine, prema njegovom sjećanju, nije bilo neposrednih borbenih djelovanja te da je u tom razdoblju ondje uglavnom bilo mirno. Posebno se prisjetio dječjeg igrališta koje su mještani nazivali „Kod koša“. Igralište se, prema njegovim riječima, nalazilo približno 200 metara od njegove kuće. „Često smo dolazili na igralište kada bi nas roditelji pustili. Zvali smo ga ‘Kod koša’ jer je tamo bio koš. Bio je i drveni stol, a to je bio prostor na kojem su se ljudi okupljali. Neki su tamo igrali i karte“, prisjetio se Garić.
„U trenutku kada je šutirao loptu, eksplozija ga odbacila“
Govoreći o 10. lipnju 1993. godine, Križanović je naveo da toga dana nije dugo bio na igralištu. Prisjetio se trenutka kada je pokušavao šutirati loptu prema košu. „U trenutku kada sam šutirao loptu na koš, sjećam se da sam pao na drugu stranu ceste i ostao nepomičan“, kazao je. Prema njegovom iskazu, nakon eksplozije prišao mu je Željko Marić, koji mu je pomogao i odnio ga prema bolnici.„Sjećam se kada me je nosio. Vidio sam svoju mamu kako trči prema nama. Rekao sam Želji: ‘Stani, Želo, da vidim što će mi mama reći’“, prisjetio se. U tom trenutku, kako je naveo, nije znao što se dogodilo s ostalom djecom koja su bila na igralištu, uključujući Sanju. Nakon ranjavanja Križanović je, prema vlastitom iskazu, izgubio svijest i pao u komu. „Bio sam dva dana u komi. Tek sam poslije saznao da je Sanja umrla“, kazao je. Na pitanje Tužiteljstva o prirodi njegovih ozljeda, Garić je odgovorio da je bio ranjen po cijelom tijelu i da i danas ima posljedice ranjavanja. „Svugdje sam ranjen i svugdje imam posljedice. Samo u glavi imam četiri gelera“, naveo je svjedok.
„Tek poslije čuo da je granata bila 120 milimetara”
Tijekom svjedočenja Križanović se osvrnuo i na događaje nakon 10. lipnja te na informacije koje je naknadno čuo o vrsti i mogućem pravcu dolaska projektila. Na pitanje je li nakon događaja bilo borbenih djelovanja, kazao je da je kasnije granata pala i na njegovu kuću. „Tek poslije sam čuo da je granata koja je pala na igralište bila 120 milimetara“, naveo je. Dodao je da se među ljudima govorilo kako je projektil došao s područja Grbavice, Počulice i Preočice, odnosno iz pravca koji je, prema njegovim riječima, tijekom rata bio pod kontrolom bošnjačkih snaga. I ovaj dio iskaza svjedok je iznio kao informaciju koju je čuo nakon događaja, a ne kao činjenicu kojoj je osobno neposredno svjedočio. Križanović je naveo da je poznavao svu djecu koja su tog dana stradala ili bila ranjena. „Poznavao sam sve koji su nastradali i koji su bili ranjeni“, kazao je, dodajući da se ne može sa sigurnošću sjetiti je li tog dana bilo još osoba koje su stradale. Na kraju je govorio i o povezanosti stanovnika tog područja.„Svi smo mi međusobno povezani obiteljski. Osim ovih ljudi koji su došli sa strane, odnosno iz Počulice nakon što su izbjegli“, kazao je.
