Budući da je Hrvatska samorazumljivo europska zemlja, hrvatski suverenizam toliko je očito izolacionistički da je imbecilan svima osim nastašama.
U nas se o desnici često misli i govori kao o lutkama koje su same od sebe prohodale pozornicom. Nitko, međutim, ne smije pogledati gore, prema rukama što drže konce, niti pitati tko zapravo vodi predstavu i tko je napisao dramu. Raspravljamo o lutkama, pratimo im geste i grimase, analiziramo ton i timbar njihovih glasova – ali šutimo o koncima. Kao da lutkar ne postoji, ili kao da je podizanje pogleda ponad pozornice zabranjeno.
Autor: Romano Bolković, Poslovni dnevnik
Kulise sukoba
Kad je riječ o lutkarskom kazalištu koje je upravo na sceni, predstava je počela – danas to rijetko tko pamti! – još u listopadu 2016. godine. Pad vlade Tihomira Oreškovića razotkrio je duboke slabosti političkog sustava: korupcijske skandale, sukobe interesa i nesposobnost koalicija da osiguraju stabilnost. U tom je kontekstu Andrej Plenković, preuzimajući mandat premijera na čelu HDZ-a, nastojao vratiti fokus na umjerenu, pragmatičnu politiku – ekonomski oporavak, jačanje europskih integracija i konsolidaciju državnih institucija. No, od samoga početka vlada se suočavala s kontinuiranim pokušajima destabilizacije, poglavito s ekstremnog desnog političkog spektra, ili onog što se takvim predstavlja. Od prvih svojih putovanja u kapacitetu premijera, u BiH i Ukrajinu, Plenković se već devet godina susreće s jednim te istim grandguignolom: navodnim ustaškim revivalom.
Problem nije u ‘Drugom’ – Srbinu ili bilo kojem vanjskom neprijatelju – nego u dubinski jugoslavenski oblikovanoj eliti koja klandestino kontrolira resurse.
Cilj nije zaštita “istine” ili nacionalnog identiteta, već politički obračun: stvaranje vakuuma u kojem ekstremizam može rasti, reforme usporavati, a vanjski utjecaji jačati. U kontekstu globalnih kriza – rata u Ukrajini, energetske nesigurnosti i migracijskih pritisaka – očuvanje umjerenosti i institucija postaje ključ za opstanak demokracije, od odnedavno se čini i ustavnog poretka i – hrvatske državnosti napose.
Od preuzimanja premijerske funkcije u listopadu 2016. godine Andrej Plenković suočava se s izazovima koji se razlikuju od onih s kojima su se susretali njegovi prethodnici, predsjednici hrvatskih vlada. U riječ: čak ni Račan nije imao kontinuirani pritisak instrumentaliziranih provokacija ekstremne desnice s ciljem destabilizacije vlade. Ove provokacije ne proizlaze primarno iz stvarne ideološke ekspanzije u društvu, već služe kao dimna zavjesa za materijalne i financijske interese složenih unutarnjih i vanjskih mreža moći. Među tim akterima nalaze se, primjerice, ruski interesi povezani s geopolitičkim kontekstom Ukrajine i Balkana, ali i, sumarno kazano: saveznički utjecaji posredstvom medijskih i diplomatskih kanala, često u funkciji pritiska na ono što se uvriježilo zvati regija.
Plenkovićev odgovor
U tom okviru ekstremna desnica predstavlja provizorij za političku destabilizaciju – fingirani ekstremizam koji nije usmjeren na društvenu transformaciju, nego na stvaranje krize koja bi ugrozila vladu i omogućila redistribuciju materijalnih i institucionalnih resursa. Plenković, svjestan ove mehanike, od samog početka primjenjuje institucionalni i pravni pristup: njegovi odgovori temelje se na zakonima, institucijama i europskim standardima, a ne na ideološkim sukobima ili populističkim reakcijama.
Ključna izjava iz studenoga 2016. godine – “Odbacujem svaku refašizaciju, iskazujem pijetet svim žrtvama totalitarnih režima i pozivam na zakonsko rješenje” – sažima njegovu strategiju. Tri temeljna elementa ove strategije su: jasno odbacivanje ekstremizma bez kolektivne stigmatizacije branitelja; iskazivanje pijeteta prema svim žrtvama totalitarnih režima te inzistiranje na institucionalnim i pravnim okvirima za regulaciju javnog prostora. Ovaj pristup radikalan je odmak od prijašnjih praksi u Hrvatskoj, kada su pitanja simbolike bila prepuštena političkoj improvizaciji, kao u Tuđmanovo vrijeme ili tijekom Milanovićeve vlade, kada je ZDS ostao u sivoj zoni kroz registraciju Udruge HOS-a 2002. godine.
U veljači 2017. godine osnovano je Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, pluralističko tijelo koje uključuje povjesničare, predstavnike branitelja i crkve. Tijekom 2018. Vijeće objavljuje dokument Preporuke o korištenju obilježja totalitarnih režima, koji ograničava upotrebu ZDS-a na kontekst pijeteta prema poginulim braniteljima i muzejima, dok je uporaba u javnim prostorima izvan tog konteksta zabranjena. Preporuke jednako tretiraju fašističke i komunističke simbole. Iako nisu zakonski obvezujuće, služile su kao temelj za daljnje pravne regulacije, uključujući izmjene Zakona o prekršajima protiv javnog reda (2018. – 2020.) i Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima (2024. – 2025.).
Praktični ishodi ove strategije uključuju premještanje ploče HOS-a iz Jasenovca u Novsku (2017.), razrješavanje incidenta u Okučanima 2021. bez eskalacije te kontrolu upotrebe simbola na koncertima i sportskim događajima do 2025. Na međunarodnoj razini Plenković kontinuirano promiče rezolucije i izjave protiv totalitarizama i revizionizma, uključujući nastupe u Yad Vashemu, Auschwitzu i Europskom parlamentu, čime pozicionira Hrvatsku kao državu predanu univerzalnom pijetetu i pravnoj državi. U usporedbi s prethodnim liderima, uključujući Zorana Milanovića i prijašnje HDZ-ove premijere, Plenkovićev pristup karakterizira institucionalna dosljednost i sustavnost, dok Milanović reagira ad hoc i povremeno impulsivno.
Strategija institucionalnog i zakonskog odgovora omogućuje neutralizaciju fingiranih ekstremističkih prijetnji, održavanje funkcionalnosti vlade i stabilnost javnog diskursa. In summa, razdoblje 2016. – 2025. pokazuje da Plenković gradi treći put u upravljanju političkim provokacijama: štiti branitelje kroz pravne okvire, održava demokratske institucije i nacionalno dostojanstvo, dok ograničava mogućnost eskalacije ideoloških sukoba. Strategija institucionalnog i zakonskog odgovora marginalizirala je ekstremne provokacije u mainstream javnom diskursu i povećala otpornost Hrvatske na unutarnji populizam i vanjske manipulacije.
Nemali broj građana Hrvatske ovih je dana zadržao pribranost i usred zajapurene, a gdjekad i usoptale retorike koja prividno zainteresirana za sudbinu društva ogrezlog u filofašizam i ustaški revival, a istinski preokupirana jedino i samo mogućnošću preuzimanja vlasti kao izvora društvenih privilegija, građani, dakle, ipak naziru svu fingiranost ovog društvenog konflikta: nije tu riječ o autentičnom proplamsaju endemskog hrvatskog fašizma, nego o zgoljnoj histeričnoj potrebi destabilizacije Hrvatske, sad kad je tako krasna prilika da se Balkan ponovo zapali i EU još jednom zaustavi u svojoj konsolidaciji i razvoju.
Balkan kao ‘siva zona’ utjecaja
Već je jednom to pošlo za rukom,90-ih. Rat je u bivšoj Jugoslaviji mnogima dobrodošao: Europa se, primjerice, nije mirno integrirala u EZ, nego je europski kontinent za tri i pol desetljeća nepovratno destabiliziran, a u Jugoslaviji su interesne strukture preživjele neminovne promjene koje su zahvatile istok kontinenta raspirujući nacionalizam, kako se obračun sa socijalizmom ne bi odvio kroz obračun s njegovim tehnolozima: komunistima, pripadnicima tajnih službi režima i inima. Tko je jednom proživio te dane, ima pravo i na mlako puhati kao na vruće, pače, vrelo. Pozabavimo se nekoliko minuta time cui bono, za čiju bi korist bilo slabljenje Hrvatske, pad sadašnje vlade, eskaliranje sukoba u neku formu građanskog obračuna, antagonizacija ustaša i partizana 70 godina od WWII, u riječ: kome treba ovaj degutantni koloplet zlehudog idiotizma?
Za početak, i u najširoj slici imamo zainteresirani ruski geopolitički interes u jugoistočnoj Europi tradicionalno usmjeren na održavanje zone političke nestabilnosti koja ograničava utjecaj EU i NATO-a. Nakon invazije na Ukrajinu 2022. ta je strategija dobila na intenzitetu: Balkan ostaje jedno od rijetkih područja u Europi gdje Moskva može stvarati pukotine unutar zapadnog savezništva. Počinjem s Rusima jer mi je osobno bivši veleposlanik Azimov kazao riječ, dvije koje sam, naravno, morao shvatiti kao poruku Plenkoviću: Rusi su uvijek, rekao je, lakše surađivali s desnim vladama, nego onom Račanovom, pa bi tako i sada, ali s Plenkovićem – ne. U tom kontekstu hrvatski premijer Andrej Plenković postaje logična meta. Kao dosljedni zagovornik potpore Ukrajini – uključujući logističku suradnju, sankcije Rusiji i koordinaciju s EU – Plenković je simbol uspješne integracije male postjugoslavenske države u europski politički i sigurnosni poredak. Stabilnost Hrvatske demonstrira da je prozapadni razvoj moguć bez oslonca na rusku sferu utjecaja. Destabilizacija Zagreba stoga ima višestruku korisnost za Moskvu: slabi vjerodostojnost EU-a i NATO-a, pojačava percepciju slabosti proeuropskih vlada u regiji i stvara prostor za djelovanje ruskih mreža unutar Balkana.
Ruski utjecaj u Hrvatskoj i regiji danas se manifestira prvenstveno kroz “meke operacije”, a ne klasične diplomatske ili vojno-obavještajne metode. Među korištenim instrumentima su:
· podrška narativima o “izdaji nacionalnih interesa” i “briselskoj poslušnosti”;
· osnaživanje krajnje lijevih i krajnje desnih skupina koje odražavaju antizapadne stavove;
· pojačavanje narativa o “europskoj dvoličnosti” u perifernim medijima i na društvenim mrežama.
Plenkovićev proeuropski konzervativizam, koji nije populistički niti ekstremistički, čini ga posebno nepoželjnim s ruske strane. Njegova stabilna, institucionalno utemeljena politika umanjuje učinkovitost narativa o “propasti Zapada” i europskoj krizi. Svaka unutarnja kriza u Hrvatskoj, uključujući incidente oko Jasenovca ili HOS-a, postaje instrument informacijske borbe između Istoka i Zapada, gdje se simbolički sukobi unutar Hrvatske instrumentaliziraju za šire geopolitičke ciljeve.
Osim regionalnog geopolitičkog interesa, Moskva aktivno održava prisutnost unutar Hrvatske putem razgranatih mreža koje uključuju energetske sektore, financijske tokove i naslijeđe obavještajnih struktura iz razdoblja prije ‘90-ih. Ruski energetski interesi na Balkanu, kroz infrastrukturne projekte i strateške udjele u energetskim kompanijama, služe kao poluga za politički utjecaj, dok su pojedini tajkuni i poslovni subjekti povezani s Rusijom prisutni u financijskom i medijskom prostoru Hrvatske, omogućujući indirektnu promociju proruskih narativa i destabilizaciju institucija.
Dodatni kanal utjecaja su preostale obavještajne i političke mreže koje potječu iz jugoslavenskog perioda, uključujući suradnju s akterima u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Te mreže funkcioniraju kao posrednici u prenošenju strategija informacijske i političke manipulacije, ciljajući na stvaranje institucionalnih i društvenih kriza u Hrvatskoj.
Budući da je Hrvatska samorazumljivo europska zemlja, hrvatski suverenizam toliko je očito izolacionistički da je imbecilan svima osim nastašama.
Kome odgovara slab Balkan
Instrumentalizacija simboličkih i ideoloških sukoba unutar Hrvatske, uključujući fingirani ekstremizam s desnice, služi upravo ovim mrežama. Svaka eskalacija oko povijesnih simbola, javnih događaja ili komemoracija postaje sredstvo za:
· testiranje otpornosti vlade i institucija;
· diskreditaciju proeuropskih politika;
· destabilizaciju političkog i društvenog konsenzusa u funkciji šireg geopolitičkog interesa Moskve.
U kombinaciji s regionalnim akterima – primjerice, Vučićevom Srbijom i mrežama u BiH i Crnoj Gori – ovi ruski kanali djeluju u koordinaciji ili paralelno, osnažujući narative o nestabilnoj Hrvatskoj, “ustaškoj prijetnji” ili zapadnoj dvoličnosti. Plenkovićev institucionalni i pravni pristup ovim provokacijama smanjuje prostor za eskalaciju, ali i jasno identificira složenost prijetnje: riječ nije o ideološkom ekstremizmu samom po sebi, već o strateški instrumentiranim krizama kojima se nastoji destabilizirati vlada i oslabljeti hrvatski međunarodni kredibilitet. Ovakva struktura utjecaja pokazuje da je instrumentalizacija unutarnjih sukoba u Hrvatskoj višeslojna: uključuje lokalne političke aktere, regionalne sile i transnacionalne financijske i obavještajne mreže, čiji je cilj dugoročna kontrola političkog i društvenog okvira na Balkanu, dok istovremeno ograničava sposobnost Hrvatske da djeluje kao stabilan član EU i NATO-a.
Pokušaji destabilizacije Hrvatske putem ideoloških i simboličkih sukoba ne odvijaju se izolirano, nego unutar šireg geopolitičkog okvira u kojem slab, podijeljen i nesiguran Balkan odgovara višestrukim akterima – od susjednih država do globalnih sila. Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a s jasnom proeuropskom orijentacijom, postaje ne samo unutarnja meta, nego i simbolička poluga za vanjske interese, pri čemu svaka unutarnja politička kriza može biti reinterpretirana i instrumentalizirana u širem regionalnom i međunarodnom kontekstu.
Jedan od primjera je strateški pristup Srbije pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Suočena s unutarnjim napetostima – od ekonomskog nezadovoljstva do percepcije pada demokratskih standarda – srpska politika koristi provjerenu strategiju homogenizacije nacije putem vanjskopolitičkog neprijatelja. U tom narativu, Hrvatska se kontinuirano prikazuje kao država pod “reustašizacijom”, dok se hrvatska vlada konstruira kao implicitni pokrovitelj takvih procesa. Svaki incident u Hrvatskoj – bilo da se radi o ploči HOS-a u Jasenovcu, majicama s kontroverznim simbolima u Okučanima ili prosvjedima u Splitu i Zagrebu – dobiva trenutačni odjek u srpskim medijima, služeći za reprodukciju retorike o “ustaškoj prijetnji”.
Takva konstrukcija ima višestruku funkciju. Prvo, omogućuje unutarnju konsolidaciju vlasti u Srbiji preusmjeravanjem kritike od domaćih problema prema vanjskom “neprijatelju”. Drugo, održava simbolički kontinuitet i kolektivnu memoriju o srpskoj žrtvi i moralnoj nadmoći, koja posjeduje emocionalni kapital u društvu. Treće, omogućuje Vučiću jačanje međunarodne pozicije kao “stabilizatora Balkana”, dok istovremeno potiče narativne tenzije u regiji. U tom smislu svaka destabilizacija Plenkovićeve vlade – osobito ako se može interpretirati kao posljedica “unutarnjih ustaških struja” – odgovara strateškim interesima Srbije. Hrvatska se time implicitno pozicionira kao “problematični susjed”, što Srbiji olakšava održavanje uloge regionalnog posrednika između Istoka i Zapada, status koji sustavno gradi od 2014. godine
I sve je to u redu, ali kako to da ovaj antagonizam, ma tko ga trenutačno inspirirao, uspijeva?
Plenković gradi treći put u upravljanju političkim provokacijama: štiti branitelje kroz pravne okvire, održava demokratske institucije i ograničava mogućnost eskalacije ideoloških sukoba.
Kontekst konflikta
Od obnove državnosti početkom 1990-ih u Hrvatskoj se kontinuirano održava binarni ideološki obrazac koji društvene procese reducira na sukob dvaju totalitarnih naslijeđa – ustaštva i komunizma, odnosno crnih i crvenih. Iako se formalno radi o arhaičnim pozicijama, njihova prisutnost u suvremenoj političkoj i kulturnoj dinamici Hrvatske ostaje neproporcionalno snažna. Riječ je o ideološkoj konstrukciji koja ne reflektira stvarne političke antagonizme, nego ih nadomješta, održavajući privid polarizacije u društvu koje sve manje počiva na programskim razlikama, a sve više na simboličkom perpetuiranju prošlosti. Taj “prasukob” predstavlja društveni mit – fantazmu koja strukturira ne samo politički diskurs, nego i identitetne obrasce. Crveni i crni, nominalno predstavnici suprotstavljenih taborâ, već desetljećima djeluju unutar ritualiziranog obrasca: legitimiraju sebe kroz postojanje “drugih”, projicirajući simboličke razlike u prošlost, dok u stvarnosti njihove političke agende često korespondiraju ili su potpuno indiferentne. Sukob se iz stvarnosti premješta u povijest, iz politike u mit.
Jednom prije ovaj sam motiv ovako istumačio: iako znamo da apriorna linija koja razdvaja društvo ne postoji, ponašamo se kao da nas ona vječno dijeli na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi – na crvene i crne. Oni se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. No, sve te kategorije u političkom su smislu deskriptivne, ne esencijalne. Razlika između antagonista minimalna je i projektirana, a ne stvarna; stoga se sukob crvenih i crnih održava kao fantazma, ritualizirana reprodukcija moći.
Binarna crveno-crna matrica ima dvostruku funkciju: perpetuira postojeću strukturu vlasti, osiguravajući naizmjeničnu kontrolu dviju stranaka koje više nalikuju frakcijama istog sistema nego stvarnim alternativama; i onemogućuje afirmaciju građanske političke opcije. Ideološki prostor zasićen je recidivima prošlosti, koji sprječavaju artikulaciju racionalnog, autonomnog političkog subjekta. Povijest, u funkciji legitimacije, gubi refleksivni smisao i postaje instrument vladanja. U tom binarnom kodu potpuno je ignorirana treća pozicija, onu koju ja, da bi se odmah razumjelo o čemu je riječ, nazivam – Omaha-pozicija: demokratski antifašizam, oličen u savezničkom iskrcavanju na Normandiji. Ta pozicija nije bila ni ustaška, ni partizanska u boljševističkom smislu – bila je liberalnodemokratska: sloboda, pluralizam, institucionalna kontrola, nepomirljivost s totalitarnim oblicima vlasti. Antifašistička pozicija koja je i antitotalitarna.
Omaha-pozicija označava normativnu točku političke modernosti. U Hrvatskoj je gotovo nevidljiva: svaki pokušaj afirmacije liberalne demokracije biva sumnjičen. Ako si protiv ustaštva – automatski si “crven”; ako kritiziraš komunističke zločine – automatski si “crni”. Ostaje samo ideološka drama, dok građanin kao normativni subjekt – racionalni, slobodni pojedinac – ne postoji. U hrvatskom političkom imaginariju građanin je fantomska kategorija: odsutan, suspendiran, reduciran na puki socijalni sloj. Bez građanskog subjekta ideološki duopol opstaje neometano. Hrvatsko društvo pokazuje strukturalnu sklonost ekstremima; svaka politička kriza aktivira retroaktivni antagonizam, amalgam identiteta otpornog na kritiku. Građanin – Kantov subjekt autonomije – postaje suvišan, a realni politički sukobi zamijenjeni su reprodukcijom crveno-crnog mita.
Paradoksalno, ideološki fiktivna podjela postaje stvarna u svojoj političkoj učinkovitosti: crveni i crni osiguravaju status quo. Njihova latentna funkcija nije povijesna ili simbolička – ona je funkcionalna: održava elite, redistribuciju moći i klijentelistički aparat.
Struktura moći
Ideologija se ne koristi kao sredstvo političkog sadržaja, već kao alibi. Ideološka fantazma – ne eksplicitno uvjerenje, već svakodnevno ponašanje – strukturira stvarnost tako da svi “znaju da je riječ o laži”, ali se ponašaju kao da vjeruju. Istinski demokratski preokret može početi tek kada se prizna i afirmira Omaha-pozicija – pozicija koja odbacuje i fašizam i komunizam, ne iz revizionizma, već iz racionalne liberalne demokracije. Sloboda, pravna država, pluralizam i ljudska prava moraju postati vrednote koje nisu pregovaračke, ni instrumentalne. Hrvatska, zatočena crveno-crnim fantazmama, mora osloboditi građanina, vratiti vjeru u političku racionalnost i institucije. Tek tada crveni i crni mogu otići – ne kao poraženi, nego kao ideološki suvišni – a njihovu zamjenu neće predstavljati novi ideološki tabor, već politika utemeljena na odgovornosti, razumu i građanskoj svijesti.
U takvoj društvenoj klimi odgođenog svitanja građanstvu, u vječno predgrađanskoj situaciji, iza vanjskih pritisaka i političkih svađa stoji složena unutarnja mreža interesa koja nasljeđuje kontinuitet bivše Jugoslavije. Radi se o ekonomskim i političkim akterima koji su Hrvatsku shvatili kao “Noinu arku tranzicije” – preuzeli su kapital i asete bivše države, uključujući kompanije, banke i dijelove vanjske trgovine, te se prilagodili novom sustavu, ali ne i formalnom režimu. Ova elita djeluje unutar zatvorenog sustava moći: kontrolira ključne resurse, odlučuje tko je “in” ili “out” u političkom i ekonomskom prostoru, i održava dugoročne mehanizme zaštite vlastitih interesa. Problem emancipacije od nasljeđa ove mreže nije ideološke prirode. Progenij UDBA-e i drugih struktura nije zadržao ideološka uvjerenja, već je fokus stavio na materijalnu kontrolu i očuvanje privilegija. Formalna integracija u demokratski sustav omogućila je funkcionalnu kulisu države, ali prava moć ostaje unutar zatvorenih mreža, što stvara trajnu provizornost i nedemokratičnost političkog sustava.
Održavanje statusa quo uključuje stratešku kontrolu političkog sustava: financiranje stranaka, instaliranje kompromisnih nasljednika u oporbi i manipulaciju demokratskim procesima. Inauguriranje stranaka koje su bez ikakve političke ili ideološke supstance. Promoviranje političkih aktera bez ikakve demokratske legitimacije i opravdanja. U takvoj, prepariranoj javnosti, koristi se ideološka histerija i simbolični sukobi: dok se javnost fokusira na ekstremizam, povijesne simbole i navodnu prijetnju “Drugog” – poslovičnog Srbina – stvarna pitanja društvenopolitičkog procesa i ostaju izvan fokusa. Fingirani ekstremizam i povijesni sukobi koriste se strateški: odvraćaju pažnju od materijalnih i strukturalnih interesa, omogućujući zatvorenim mrežama da održavaju svoj položaj i kontrolu nad resursima i političkim procesima, neovisno o formalnoj demokratskoj strukturi.
Demokratska insuficijencija globalna je tema i problem, ali lokalno ima poseban kolorit: ovdje dubinski zemljom, mimo smjene nomenklatura, dominira postjugoslavenska elita – ljudi koji su mentalno i organizacijski ostali povezani s praksama bivše Jugoslavije. Ova kabala kontrolira politiku, gospodarstvo i medije, uzurpirajući prostor koji bi trebao pripadati građanskoj i pravnoj državi. Ključne su točke tog perzistiranja: 1. Kontinuitet bivšeg režima – Hrvatska je formalno samostalna, ali društvo i politika reflektiraju privilegije i prakse bivše Jugoslavije, dok pravna država ostaje nedovršena; 2. Dvostruki nacionalizam i manipulacija sukobima – Umjetno održavani sukobi “crvenih i crnih” odvraćaju pažnju od stvarne moći i građanske pozicije; 3. Detuđmanizacija kao ideološka maska – Promjene nakon Tuđmana nisu bile usmjerene na pravnu državu, već na potiranje hrvatske samosvijesti i jačanje postjugoslavenskog utjecaja; 4. Medijska kontrola i zataškavanje kriminala – Mediji služe kao produžena ruka elite, pripadajući joj sistemski, skrivajući malverzacije, onemogućujući građanima stvarni uvid u stanje zemlje. Mediji u Hrvatskoj nisu hrvatski mediji, ni u kom smislu te riječi; 5. Nemogućnost građanskog identiteta – Pozicija građanina gotovo da ne postoji; jugoslavenski identitet zamjenjuje građanski princip, održavajući status quo i blokirajući reforme. U Hrvatskoj je jugoslavenstvo otužno shvaćeno kao nadomjestak građanstvu, jer kao biva građansko načelo proturječi nacionalnom. To da bi sve europska građanska društva stasala u nacionalnim državama u Hrvatskoj je nepoznato.
Problem Hrvatske nije u “Drugom” – Srbinu ili bilo kojem vanjskom neprijatelju – nego u dubinski jugoslavenski oblikovanoj eliti koja klandestino kontrolira resurse. Desnica često pogrešno iščitava političkog protivnika: fokusirajući se na vanjske ili simbolične prijetnje, dok stvarni problem leži u strukturi naravi elite koja nastavlja reprodukciju moći i privilegija, blokirajući stvarnu demokraciju i pravnu državu. Građani ostaju nemoćni, kriminal i korupcija ostaju nesankcionirani, a ideološki aparat stvara iluziju sukoba koji odvlače pažnju od stvarnih interesa.
Kad bismo u bilo kojem trenutku hrvatske nastaše doživjeli kao ustaše, legitimno bi bilo pitati: ‘Dobro, a protiv čega protestirate?’
Medijska scena i inscenacija
Od Hrvatske o kojoj svjedoče naši mediji, jedino su gori mediji sami. U suvremenim uvjetima informacijskog ratovanja ključna komponenta nije više klasična propaganda s jasnom hijerarhijom i centraliziranim izvorom, već fragmentirana, ali izuzetno efektivna mreža narativa koja se širi kroz kombinaciju državnih medija, bliskih portala, utjecajnih kolumnista i društvenih mreža. Ovaj model ne zahtijeva jedinstvenu organizaciju – dovoljno je da postoji niz kompatibilnih aktera koji reproduciraju i pojačavaju srodne poruke. U slučaju Hrvatske, to znači da lokalni incident – poput postavljanja ploče u Jasenovcu ili pojavljivanja majica s ustaškim simbolima u Okučanima – vrlo brzo prelazi granice i postaje predmet regionalne i međunarodne kampanje. Takav informacijski miks direktno pogoduje eskalaciji tema poput “refašizacije” jer koristi isti skup simboličkih alata – strah od povijesnog revizionizma, osjećaj ugroženosti manjina, moralnu superiornost žrtve.
U hrvatskom kontekstu posebnu ulogu ima vlasnička struktura medija i njihova kontinuirana jugoslavenizacija. Ako bi neznano kada konačno bilo transparentno tko stoji iza njih, postalo bi jasno cui bono – za čiji račun Hrvatska već desetljećima kroči ka Istoku umjesto na Zapad, napredujući u budućnost račjim korakom i stalno se vraćajući unatrag, u prošlost, što je karcinom njene povijesne fabule. Mediji sustavno banaliziraju Jugoslaviju kroz pop-kulturne i infrastrukturne evokacije: građani Hrvatske intenzivno prate teniske terene Dorćola, nogometaše beogradskih klubova iz sedamdesetih, gradnju jugoslavenskih magistrala, svakodnevne urbane rutine, popularnu glazbu, televizijske serije i reklame iz Titovog vremena. Svaki tekst, reportaža ili nostalgijski prilog djeluje kao transmisijska poluga koja animira publiku, ne da bi kritički razmišljala, nego da bi reflektirala regionalnu narativnu liniju. Pojam “regija” stalno se koristi kao eufemizam za Jugoslaviju, dok se svakodnevno evociraju kulturni i sportski simboli zajedničke prošlosti, polako zamjenjujući hrvatsku povijesnu osjetljivost i nacionalnu autonomiju mišljenja.
Algoritamsko pojačanje dodatno multiplicira učinak. Sadržaj koji izaziva snažne emotivne reakcije – bijes, nostalgiju, strah ili nacionalnu solidarnost – brzo dobiva vidljivost na društvenim mrežama. Algoritmi platformi poput Facebooka, YouTubea i X-a nagrađuju angažman: više komentara, dijeljenja i reakcija znači veću distribuciju. Regionalni portali potom preuzimaju priče i multipliciraju ih, stvarajući dojam masovnog pokreta. Taj tok ne zahtijeva centralni ured za koordinaciju: dovoljan je niz kompatibilnih aktera – lokalni portal, regionalna verzija neke priče, viralni video – da se kreira dojam masovnog pokreta. Time pojedinačni ispadi, često djelo malobrojnih skupina, dobivaju disproporcionalnu težinu i postaju nacionalna kriza. U praksi, kontroverzni lokalni događaji u Hrvatskoj – poput ploča u Jasenovcu ili provokacija s pozdravom “Za dom spremni” – transformiraju se u regionalne i međunarodne narative o opasnosti od fašizacije, dok mediji u Hrvatskoj služe kao transmisijski kanal, instrumentalizirani za vanjske geopolitičke ciljeve i jugoslavensku nostalgiju, bez obzira na nominalnu nacionalnu pripadnost.
Ova kombinacija ruskog hibridnog utjecaja, stranog medijskog vlasništva, algoritamske dinamike i banalne nostalgijske transmisije pokazuje da Hrvatska ne samo da se politički i simbolički vraća u prošlost, nego da je dio njezina medijskog prostora sustavno instrumentaliziran u svrhu regionalne propagande. Transparentnost medija i afirmacija građanske, liberalnodemokratske logike mogli bi konačno razotkriti tko profitira od ove stalne jugoslavenske transmisije i omogućiti da javni prostor postane forum za istinsku političku deliberaciju, umjesto poligon za propagandu, nostalgiju i retrogradne ideološke sukobe.
Posljedice za Hrvatsku
Posljedice ovakvog medijskog režima višestruke su i duboko oblikuju sposobnost države da učinkovito upravlja svojim resursima i strateškim prioritetima. Prvo, stalna zaokupljenost pitanjima identiteta i povijesti sustavno istiskuje ključne teme javne uprave i reformi. Dok javnost i politički akteri beskrajno raspravljaju je li “Za dom spremni” ustaški pozdrav ili ratni poklič, stvarni problemi ostaju u sjeni: blokirane sudske reforme, korupcija u javnoj nabavi, sporost u energetskoj diversifikaciji i infrastrukturni zaostaci postaju sekundarni. Javna debata pretvara se u predstavu simboličke važnosti, dok praktične, životno važne odluke ostaju neadresirane.
Drugo, Vlada je prisiljena trošiti značajan politički kapital na reagiranje i pravno uređivanje simbolike umjesto na stvarne razvojne prioritete. Umjesto da se posveti gospodarskom oporavku nakon pandemije, obnovi potresom pogođenih područja ili reformi obrazovnog i zdravstvenog sustava, administracija ulaže resurse u obranu od optužbi za “refašizaciju” ili “izdaju branitelja”. Ta konstantna potreba za ideološkim upravljanjem iscrpljuje političku energiju i paralizira kapacitet državnog aparata da djeluje proaktivno.
Treće, intelektualni i diplomatski resursi usmjeravaju se prema obrambenoj komunikaciji, što znatno slabi inicijative u vanjskoj politici i ekonomiji. Ministarstva, savjetnici i diplomatska predstavništva troše vrijeme objašnjavajući međunarodnim partnerima da Hrvatska nije “fašistička država”, umjesto da grade strateška partnerstva, privlače investicije ili jačaju svoj položaj unutar EU. Taj efekt iscrpljivanja djeluje u korist vanjskih aktera koji u regiji žele očuvati neuredan status quo – prostor u kojem se problemi ne rješavaju, već se samo upravlja krizama.
U konačnici, ovaj sustav stvara samoodrživi ciklus: što više krizne simbolike dominira javnim prostorom, to manje se provode reforme; što se manje reformi provodi, to više prostora ostaje onima koji profitiraju od nestabilnosti. Hrvatska, koja je pod Plenkovićevom vlašću ostvarila najveće uspjehe u europskoj integraciji od obnove državnosti riskira da bude svodena na “problematičnu” državu u očima partnera. Upravo je to cilj onih koji žele da Balkan ostane siva zona – ni Istok ni Zapad, već prostor trajnih napetosti, nesigurnosti i političkih kompromisa, gdje strateški razvoj ostaje podređen ritualima simboličkog sukoba. Recimo na kraju i ovo: hrvatska ulična desnica naliježe na želju Srbije posvemašnjim nerazumijevanjem konflikta u koji želi stupiti, koji želi iznuditi ili fingirati.
Budući da je Hrvatska samorazumljivo europska zemlja, poviješću, tradicijom i identitetom, hrvatski suverenizam toliko je očito izolacionistički da je imbecilan svima osim nastašama, koji imaju dvojak identitetski problem: niti znaju tko su, jer se ustručavaju javno deklarirati u fašističkom žargonu, niti znaju protiv koga ili čega su. Oni proizvode Srbina kao arcinemezu, samo i jedino da zakriju istinskog neprijatelja – kako u Domovinskom ratu tako i u poraću, s druge strane bila je Jugoslavija. Već to što se ta činjenica prikriva proizvodnjom potrebe za Gedžom kao praantagonistom svraća pozornost na iskrenost nacionalnih namjera hrvatske ulične desnice, koja je, usput, proizvedena od iste sirovine – navijačkih skupina – kao što je bila ona koju je krajem 80-ih predvodio Arkan. Isti je to rukopis, isti prosede, isti Dzeržinski Institut.
Kad bismo u bilo kojem trenutku hrvatske nastaše doživjeli kao ustaše, legitimno bi bilo pitati: “Dobro, a protiv čega protestirate?” Pa dobro, zar nemate sve što vam srce želi? Uostalom, ako se pozicija onih kojima je “Za dom spremni!” autentičan bojni poklič Domovinskog rata, a ne zločinački endehazijski motto, fundira u godini nultoj, Devedesetoj, onda bi trebali shvatiti da Tuđmanova pomirba traži da se i oni pomire – ponajprije s izgubljenim ratom 1945., potom s gubitkom države koju su, ako baš nismo sišli s uma, a slijedeći njihovu logiku, oni izgubili, a zatim i s onima koje prešućuje najtoksičniji Thompsonov stih: “Loša bila četr’es’ peta/Rasula nas preko svijeta”. Time se želi kazati da u SR Hrvatskoj Hrvata nije bilo, da sve što je u Jugoslaviji od Hrvata ostalo predstavlja jugoslavenski konfidentski oportunistički kontingent i da s takvima nema pomirbe, nego valja nastaviti tamo gdje se 1945. stalo.
Kako se nije stalo u demokratskoj državi – jer NDH niti je bila država, niti hrvatska, a najmanje nezavisna – pitanje je zašto se nastaše ne pomire s onim dijelom nacionalnog korpusa koji reprezentiraju građani Hrvatske u najvećem broju: oni koji nisu više željeli Jugoslaviju, koji su Partiju prezirali, ako ne i mrzili, i koji su današnju Hrvatsku stvorili. Rat nije vodio niti dobio nikakav Pavelićev zdrug, nego gotovo do jednoga školovani časnici koji su se stavili domovini na raspolaganje. Samo zato što nastaše nemaju svoj sadržaj, ne znaju tko su ni protiv koga su jer ne znaju što je bilo, moguće je da besmisleno i bezrazložno, iako ne i bezopasno, ustašuju diljem Lijepe naše. No, problem s ovim suvišnim i besmislenim protestom je što se resemantizira: sve dok Brena pjeva u Zagrebu s petokrakom na sceni “Jugoslavenku”, a potpisnici memoranduma SANU-a bivaju komemorirani, teledirigirani paraustaški protesni ekscesi nalazit će svoj smisao i potrebu – i, što je otužno, ali nepobitno – razumijevanje šire domobranske publike.
