Naši svećenici

0
137

U Busovači je, u poređenju s ostalim gradovima u okruženju, narod izrazito posvećen odlasku na misu…uvijek se puno išlo u crkvu, u vrijeme komunizma je svetkovina svetog Ante bila isto posjećena, zavjeti obavljani, fešta u gradu…

najljepša odjeća se i tad zvala misna, najljepši komad suhog mesa je vazda bila fratarska pečenica, djeca koja psuju su se plašila svećenikom koji hoda sa makazama i reže jezik, kad u dlaku izbjegneš udes, mater bi rekla da platiš misu ili daš u “kruh svetog Ante”…o svećenicima se uvijek pričalo po kavama, isto kao o doktorima, komandiru milicije, novoj konobarici…meni su u mom životu ostale najživlje priče o časnoj sestri Ivanki koja puno šeta i ogovara, o zgodnom i karizmatičnom fra Nikici Miličeviću koji je stradao od zločina muslimanske vojske, o fra Vici koji će nedostajati ovom gradu i župi dok ga se sjeća i jedan usamljen i potrebit vjernik, o fra Dominku koji je bio tu u ratu i koji nije valjao nikome, kao ni te godine i sve što se uz njih veže i pominje…o školama i manjku djece se puno govori, priče o razredima gdje ima samo učiteljica i jedno dijete su postale česte i ponavljaju se svake jeseni u sve više naših sela…kad pogledam na svoj život, na naše potrebe od krštenja do sprovoda i prisutnost svećenika u svim našim koracima, od kolijevke pa do groba, nadam se da će iz tih priloga i reportaža o samo jednom učeniku u prvom razredu, biti i neki koji će krenuti za fratra…da će se iz prepunih redova na upisu za školu medicinskih sestra prosijati i poneka časna sestra…ili je ipak svako zanimanje lakše od poziva, da ostaviš sve i budeš sluga božiji…da odoliš svemu, odrekneš se obitelji, rodne grude, stalnih prijatelja, mjesta gdje piješ kavu, skupljaš školjke, ideš liječniku, imaš omiljenu ulicu, svog vulkanizera, frizera, lovce, fitnes trenera…samo novo stado, izgubljeno i ostavljeno na putu…da s tobom ide dio svoje staze, rađa se i mre, ogovara i pamti te, po tvom davanju, radu i srcu koje im ostavi…