Aluminij, hercegovački industrijski div podignut je iz pepela uz 140 milijuna eura, četiri godine nakon rata u BiH. Danas, s pola milijarde KM duga ponovno se vraća u pepeo.
Mostarski aluminijski gigant danas se samo prisjeća godina zvjezdanog uspjeha.Na jarkom hercegovačkom suncu srebrnasto sjaje aluminijski trupci požrtvovanih radnika. Ali, rezultati poslovanja Aluminija, rađeni od revizorske kuće KPMG, a koju je angažirala Vlada Federacije BiH kao 44-postotni vlasnik, su alarmantni. Dugovi su se godinama gomilali, a danas su viši od 500 milijuna KM, piše Deutsche Welle.
Iz stanja se ne vidi nada za opstanak, jer su svi parametri negativni. Financijsko stanje je alarmantno i jedini je spas privatizacija ili joj prijeti kolaps, neki su od zaključaka KPMG o Aluminiju.
Menadžment Aluminija i federalna Vlada spas vide u konzorciju koju predvodi švicarski Glencore, a u kojem su Feal Široki Brijeg, SIC Mostar, te tvrtke iz Hrvatske – PPD i ELDAR.
Sada već nema sumnje da Aluminij, s dugovima višim od 500 milijuna KM odlazi u povijest. Je li spas u konzorciju koji predvodi švicarski Glencore, a u kojem su i Feal Široki Brijeg, SIC Mostar, te tvrtke iz Hrvatske – PPD i ELDAR.
Radnici ostaju
Otvorili smo pregovore s Glencorom i za sada je najveći rezultat prisustvo takvog jednog globalista koji je “težak” 150 milijardi eura i koji će jamčiti bolju budućnost Aluminija od Vlade FBiH, kazao je federalni premijer Fadil Novalić.
Obećanja su da zaposlenici Aluminija neće ostati bez posla, međutim, kako će pogoni Aluminija preživjeti bez potrebne struje, što je i najveća stavka u njegovoj financijskoj dubiozi?
Električna energija je veliko pitanje i tu će značajnu ulogu imati dobra volja Vlade, kaže za DW direktor Aluminija Dražen Pandža. No, glasnogovornica JP Elektroprivreda HZ HB, Marija Buntić, za DW je potvrdila da je ta tvrtka od 17. lipnja prestala biti opskrbljivač, jer se dug povećao na 280 milijuna KM.
Izgledno je da hercegovački div odlazi u povijest. To potvrđuju i riječi Nermina Džindića, federalnog ministra energije, industrije i rudarstva:
Prijedlog konzorcija na čelu sa Glencorom je formiranje nove tvrtke i dioba opreme i imovine. Nova tvrtka bi nastavila s radom, zadržala sve radnike, a za novu kompaniju formirala bi se i nova cijena električne energije.
Vjekoslav Domljan je nekoliko mjeseci bio v.d. generalnog direktora Aluminija: Nije bilo političke volje da se problemi riješe. Odgovorni su svi dioničari: Prvo Vlada FBiH, zatim radnici dioničari, te Vlada Hrvatske koja je posjeduje 12% dionica Aluminija
Tko je kriv?
Kako se dogodilo da pokretač hercegovačke ekonomije, ovako potone? Na to pitanje odgovara profesor ekonomije Vjekoslav Domljan, rektor Univerziteta Sarajevo “School of Science and Technology” i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika Vlade FBiH. On je kratko vrijeme bio je vršitelj dužnosti generalnog direktora Aluminija.
Vlada FBiH je pravni vlasnik od sredine 2013. god. Ako u tom razdoblju nije sudjelovala u “obiranju voćke”, odgovorna je (44%) što to nije spriječila. Radnici-dioničari su odgovorni isto toliko (44%), dok je Republika Hrvatska odgovorna 12%. U tom razdoblju dugovi su prešli 400 milijuna KM, a gubitci dosegli 500 milijuna KM. S gubitkom od 74 milijuna KM u 2018. godini, Aluminij je bh. rekorder u toj godini, analizira za DW ovaj ekonomski stručnjak.
Kaže da je najgore to što Aluminij nije kompanija kojoj su bile važne inovacije.
Najbolje rješenje je dugoročni ugovor federalnih elektroprivreda s Aluminijem tijekom kojega bi trebalo poduzeti dvije investicije od oko milijardu KM u roku od tri godine – izgradnju solarne farme i prerađivačkog kapaciteta, smatra profesor Domljan.
Međutim, nije optimist po pitanju ulaska Glencora i drži da je ta mogućnost vrlo mala ako Vlada FBiH ne bude jamčila jeftinu energiju.
Kako je moglo biti?
Profesor Domljan, kao vršitelj dužnosti direktora Aluminija nekoliko mjeseci, imao je viziju za napredak, ali za to je izostala politička podrška tadašnje Vlade FBiH.
Podsjeća da je krajem 2013. predlagao sklapanje ugovora za električnu energiju kakav je sklopljen za slovačkog Slovalca, kontaktirao je s njemačkim Trimetom uz čiju pomoć bi se, kako ocjenjuje, pokušalo osigurati financiranje izgradnje prerađivačkog kapaciteta za godinu dana, te solarne farme. Predlagao je i formiranje Aluminijskog instituta te ALBA-e tj. aluminijske banke itd.
Iako Vlada FBiH kao najvažniji uvjet spominje zadržavanje radnih mjesta, stručnjaci smatraju da će u cijeloj drami najviše stradati radnici i dobavljači.
Od “šminkanja” do “čekanja čuda”
Mandat aktualne federalne vlade počeo je “šminkanjem” Aluminija za prodaju, a završio čekanjem čuda, objašnjava ovaj profesor.
Za njega, stvari su vrlo jednostavne:
Htio sam da Aluminj bude globalna kompanija, da Mostar dobije aluminijski tehnopolis, razvije globalni lanac vrijednosti sastavljen od proizvodnje boksita, glinice, aluminija i proizvoda aluminija, no drugi su Aluminij shvatili kao voćnjak koji treba obirati od najnižih grana pa do vrha. Rezultati tih dvaju puteva, od kojih je jedan vodio na Zapad, a drugi na Istok, više su nego očiti.
Što ostaje nakon Aluminija?
Iako Vlada FBiH kao najvažniji uvjet spominje zadržavanje radnih mjesta, profesor Domljan smatra da će u cijeloj drami najviše stradati radnici i dobavljači, njih od 1.200 do 1.300.
Prerađivači aluminija će nastaviti živjeti, ali uz manju maržu. Svanut će Elektroprivredi HZ HB koja je s ovih proćerdanih 300 milijuna KM mogla izgraditi najveću solarnu farmu u Europi. Svanulo bi i za oko 1.000 radnika koji bi se mogli zaposliti tamo, ocjenjuje Domljan.
Kao najvećeg krivca za stanje u Aluminiju analitičar Damir Miljevic vidi političare: “U ime naroda i države uzeli su sebi sva prava, a odgovornost i štetu će morati sanirati porezni obveznici tj. građani
Kada politika upravlja…
Banjalučanin, Damir Miljević, ekonomist i ekonomski analitičar za DW kaže da je Aluminij jedan od stotine primjera u BiH gdje se u poduzećima u državnom vlasništvu neodgovorno upravlja. On spominje uspješne europske proizvođače koji su svoju rentabilnost zasnovali na višim fazama prerade, što nije slučaj i s Aluminijem.
Kako to da se za sve ove godine nisu sjetili razviti lepezu proizvoda od aluminijai tako osigurati rentabilno poslovanje, kada se s primarnom proizvodnjom nije moglo poslovati pozitivno?, pita on.
I ponovno se vraćamo u bh. političke vode jer, kako kaže, neodgovorno ponašanje je posljedica činjenice da upravu i menadžment takvih tvrtki postavljaju vladajuće političke stranke i s glavnim kriterijem – politička podobnost.
U takvim uvjetima menadžment i uprava isključivo odgovaraju neformalnim političkim centrima, a ne vlasnicima. U ime naroda i države uzeli su sebi sva prava, a odgovornost i štetu će morati sanirati porezni obveznici tj. građani. Aluminij je najeklatantniji primjer. Privilegije od njegovog rada su privatizirane i personalizirane, a štete i gubitci biti će socijalizirane i to bez ičije odgovornosti, zaključuje Miljević.
(www.jabuka.tv)
