“I danas redovito popijem po čašicu rakije, čašu vina ili piva, rijetko kad se naljutim, ne jedem puno, a slatko uopće ne konzumiram. Legnem najkasnije oko 22 sata, ali sam u pet već na nogama”, tvrdi slavljenik.
Premda se na njegovu licu i tijelu vide tragovi teška života, njegov bistri um i elan za životom, posebice za pričom, čine ga sredovječnim starcem, piše Večernji list BiH.
Budim se noću i vidim sve strahote koje sam pretrpio tijekom svih proteklih ratova. Najteži dio mog života je onaj koji sam prošao na Križnom putu. Nije bilo lako gaziti po mrtvim tijelima i krvi. Preda nas Tito u ruke partizanima i na tom putu mnogi mladi ne stigoše kući, prisjeća se Mijo Martinović tih dana koji mu danas ne dopuštaju mirno spavati.
Naime, u širokobriješkom selu Mamići, nedaleko od Kočerina, Mijo Martinović Rasić, okružen dijelom svoje obitelji i prijateljima (prijatelji i poznanici zovu ga Mijat), proslavio je ulazak u 105. godinu života.
Proletješe ove 104 godine za tren. Najteže mi je što nema više onih starih vremena kada su se ljudi družili i međusobno komunicirali. Danas se svatko zatvorio u svoju kuću. Ne znam što bih ti rekao, čemu mogu zahvaliti što sam doživio tako duboku starost. Prije svega, živio sam umjereno, bez ikakvih pretjerivanja. I danas redovito popijem po čašicu rakije, čašu vina ili piva, rijetko kad se naljutim, ne jedem puno, a slatko uopće ne konzumiram. Legnem najkasnije oko 22 sata, ali sam u pet već na nogama, tvrdi slavljenik.
Mijat već dugo godina živi sam, supruga mu je davno umrla. Djeca, njih osmero, uglavnom ne žive u Mamićima. Završila su visoke škole i danas žive u Splitu, Rijeci, Poreču, Belgiji i drugdje. S Mijatom se može satima razgovarati i slušati zanimljive priče.
No, ratna zbivanja glavna su tema njegovih priča.
Mijatova obitelj i rodbina je zajedno s njim proslavila njegov 104. rođendan
Bio sam dobar vojnik u 13. pukovniji, često je počinjao Mijat svoju priču prisjećajući se i onih detalja, potkrijepljenih imenima i mjestima zbivanja, kao da su se jučer dogodili. Kada priča o tim vremenima, teško ga je zaustaviti, ali i skrenuti s teme, pravi se kako tada slabo čuje te koristi prigodu iznijeti svoja viđenja i stajališta.
Njegove priče više nalikuju na predavanja jednog kroničara nego starca koji tek zna čitati i pisati. Uz zapaljene svijeće, tortu, šampanjac, kratak govor i sve ostalo što se podrazumijeva za dostojnu proslavu rođendana, Mijat je proslavio svoj 104. rođendan. Žao mu je što je prije godinu dana ovaj svijet napustila njegova poznanica i sumještanka Jela koja je bila dvije godine starija i misli da je on trenutačno najstariji stanovnik ovog kraja.
Kako tvrdi kći Anđa, Mijat se ne da nagovoriti da se preseli kod bilo kojeg djeteta. On u svojim Mamićima želi ostati do kraja života, koji, sudeći prema njegovu ponašanju, neće stići tako brzo.
On je ovdje najsretniji i svaka promjena teško bi mu došla. Ubila bi ga. Nije mu lako, ali snalazi se, kaže Mijina kći Anđa, a s tim se slaže i Anđin suprug koji se pobrinuo za specijalitet ispod peke.
Predlažem da moj sljedeći rođendan proslavimo kod Tosića, tako se zove obližnja gostionica. Ne želim da se moja djeca i prijatelji trude u spremanju objeda. Želim da i oni uživaju, kaže slavljenik koji je za ovu posebnu prigodu popio i dvije čaše šampanjca.
Svidjelo mu se to sladunjavo vino. Ne boji se Mijo ni korone ni drugih bolesti. Smeta mu što slabo čuje, a vid ga pomalo napušta, piše Večernji list BiH.
Teško mi je kada iziđem vani da ne zapnem za nešto i padnem. Nisam naviknuo na bolnice, a ne bih htio nikome biti na teret, kaže Mijat. Ovaj vjerojatno najstariji stanovnik svoga kraja služi se i mobitelom, sluša radio i gleda televiziju, tako da je u tijeku svih zbivanja u svijetu.
Grije se drvima, ali tu je i klima-uređaj, za svaki slučaj.
