U prigodi početka korizme – intenzivne priprave za najveću kršćansku svetkovinu – Uskrs, o kvalitetnoj pripravi, praktičnim savjetima te važnosti posta i odricanja razgovarali smo sa župnikom sarajevske župe Sv. Josipa – Marijin Dvor mons. Antom Ćosićem.
Foto: Milan Miletić, Katolički tjednik
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Mons. Ćosić rođen je 2. siječnja 1957. u Kulini kod Dervente, u obitelji Ilije i Anice,rođ. Mrvelj. Osnovnu školu završio je u Božincima, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru 1976.
Nakon odsluženja vojnog roka u Bileći, upisao se na Vrhbosansku visoku teološku školu u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1983.
Bio je prefekt u sjemeništu Zmajević, župni vikar u Zavidovićima, upravitelj župe Radunice, a zatim je 1990. započeo studij filozofije na Sveučilištu u Innsbrucku gdje je doktorirao 1995.
Od tada do 2015. predavao je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu te bio rektor bogoslovnog sjemeništa od 1998. do 2005.
U službi župnika na Marijin Dvoru je od 2019.
Poštovani mons. Ćosiću, uskoro ulazimo u korizmu, liturgijsko vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa. Koja je bit i biblijsko utemeljenje ovog razdoblja?
Korizma, četrdesetodnevni post od Pepelnice do Uskrsa, četrdesetnica kao liturgijsko vrijeme priprave za svetkovinu Uskrsa, imala je svoj razvojni proces još od prvih stoljeća kršćanstva kada se postilo od tri dana do jednog tjedna prije Uskrsa. Već Nicejski sabor 325. spominje 40 dana pripreme prije Uskrsa. U ranokršćansko doba u to su vrijeme katekumeni, tj. oni koji su se pripremali za krštenje, primali posebne zadnje pouke uvođenja u tajne vjere i bili podvrgavani skrutiniju. Na treću nedjelju korizme katekumene se mazalo svetim uljem, obred odricanja od Sotone kao čišćenje duše i tijela, kako bi bili spremni primiti krštenje. To se u kasnijim stoljećima razvilo u provjeravanje katekumenova poznavanja vjerskih istina.
Već u 4. stoljeću, kako na Istoku, tako i na Zapadu uvriježio se post od 40 dana prije Uskrsa. Ne ulazeći u razlike u računanju, tj. je li se oduzimala samo nedjelja ili subota i nedjelja, na Istoku i Zapadu uglavnom se dolazilo do četrdesetodnevnog posta prije Uskrsa. Post svoju pokorničku dimenziju i broj 40 crpi, kako iz židovske tradicije Starog zavjeta, tako i Novog. Primjeri: Mojsija, proroka Ilije, a posebno primjer Isusa Krista koji posti 40 dana, čine okvir koji će utjecati na normiranje trajanja posta.
Broj 40 je simbol za vremena kušnje i usavršavanja, simbol vojujuće Crkve, Crkve na putu zemaljskih kušnji. Izraelci su putovali pustinjom 40 godina; Mojsije je boravio 40 dana na gori Sinaju; za potopa u Noino doba kiša je padala 40 dana i 40 noći. Sve je to simbolički utjecalo na formiranje korizme kao četrdesetodnevnog posta i posebnog vremena priprave za Uskrs.
Ovo vrijeme započinje Čistom srijedom – Pepelnicom. Koji je njezin smisao, uzmemo li u obzir kako se dan ranije završavaju poklade Pokladnim utorkom?
Prvi dan korizmenog vremena Čista srijeda – Pepelnica nazvana je tako zbog crkvene tradicije da se toga dana zajednica, kao simbolični čin za početak vremena posta, molitve i pokore, posipa posvećenim pepelom. Obred se događa u zajednici, a pristupa mu svatko, pojedinačno posipa ga se pepelom uz riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ ili drugim riječima koje odražavaju pokornički poziv. Pepeo je obično od spaljenih grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu prethodne godine. Tako zajednica vjernika i svatko pojedinačno svjedoči da započinje svoj četrdesetodnevni korizmeni post. To je zajedništvo važno i poticajno. Pepelnica je razdjelnica između dvaju različitih vremena ili početak novoga vremena posta za razliku od prethodnoga.
S druge strane, poklade, vrijeme mesopusta i karnevala koje prethodi korizmi, suprotnost je korizmi, a ponekad i u doslovnom smislu kao što su karnevali. Same poklade imaju svoje uporište u predkršćanskim vjerovanjima i tradicijama koje su vezane uz obrede ispraćanja i tjeranja zime, njezinih duhova i ulaska u svjetlije doba proljeća. To se činilo bučno kako pokazuju i ostatci tih tradicija i danas. Kršćanstvo je nastojalo integrirati mnoge stare poganske običaje i nekako ih smjestiti u kršćansko ozračje, nekad s više uspjeha, nekad s manje. Čini se da pokladni obredi nisu bili integrativni za kršćanstvo, ali su opstali. Ipak, na određeni način, oni odražavaju onu prirodnu sklonost čovjeka kad zna da dolazi vrijeme kada neće imati nečega, da je sklon prije toga u tome uživati i iživjeti se, pa i neumjereno. Poklade su sekularna najava korizme, tako da neizravno na svoj način upućuje na potrebu posta i pokore. To su suprotnosti koje se međusobno dodiruju, izazivaju te potiču na odluku i izbor.
Što je sadržaj vremena koje nazivamo korizmenim? Odnosno, koje su najvažnije korizmene prakse i kako se mogu primijeniti u svakodnevnom životu?
Vrijeme korizme ispunjeno je različitim sadržajima kao mogućnostima koje se preporučuju vjernicima pojedinačno i vjernicima kao zajednici. Bitno obilježje korizme je pokorničko, a tu su i različite pobožnosti. Najpoznatije su pobožnost križnoga puta, post, molitva i djela milosrđa. Pokorničko obilježje se najviše očituje kroz korizmene ispovijedi koje otvaraju dušu za sve ostale pokorničke čine.
Ispovijed bi trebala biti središte svih korizmenih praksi i pobožnosti. Ona je u biti pravi početak kao i kruna svega i daje smisao svemu što činimo u korizmi, a to je obraćenje. Pokajanje kao odricanje od vlastite grješnosti i obraćenje Bogu za oproštenje je vrhunac i smisao pokorničkoga vremena korizme. Pokajanjem priznajemo svoje grijehe protiv Boga i bližnjega svoga, iskazujemo žaljenje zbog njih i odlučujemo promijeniti svoj život. Kršćanska tradicija prepoznaje i potrebu za pokorom ili zadovoljštinom pokajnika kako bi dao zadovoljštinu ili nadoknadu za svoje grijehe u smislu da se tješnje povežu sa zadovoljštinom koju je svojom mukom, smrću prinio Isus Krist.
Postoji i drugi oblik pokajanja koji je nesavršen, ali je i kao takav poželjan, a to je tzv. „nesavršeno pokajanje“ koje nažalost nije rijetko. Taj pojam izražava oblik žaljenja zbog grijeha koji se pobuđuje kod vjernika iz straha od kazne za grijeh. Zato je takvo pokajanje manje vrijedno od tzv. „savršenog pokajanja“ koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu. Ono je ipak dostatno za oproštenje grijeha u sakramentu ispovijedi.
Sve korizmene prakse imaju prije svega svoj smisao u primjeni u svakodnevnom životu kroz cijelu godinu. Korizma je liturgijsko vrijeme koje se ponavlja svake godine i daje nam mogućnost, stvara ozračje za novi početak, ako je to potrebno, i potiče nas na nastavak gdje smo možda stali ili zapeli prošle godine. Ona nije svrha samoj sebi, ona je sredstvo za postizanje krajnjeg cilja obraćenja Bogu, a to je promjena stanja koje traje cijelu godinu i cijeli život. Razumljivi su neuspjesi u pokušajima i zato je korizma i prigoda za novi početak i nikad ne odustati, pridići se i uvijek iznova ako treba početi, Bog je strpljiv i milostiv.
Koje je značenje odricanja ili, još konkretnije, čega bi se ljudi današnjice trebali odreći?
Značenje odricanja je višestruko. Svako svjesno i slobodno odricanje je stavljanje sama sebe na kušnju. To je jedini način sebe upoznati i provjeriti u kakvom odnosu stoje moje želje, stvarne mogućnosti i sposobnosti. Na taj način se vježbamo za one kušnje u životu koje dolaze pred nas iznenada, i bez našeg izbora. Ako smo se iskušavali i vježbali slobodno, tada nećemo barem biti zatečeni, znat ćemo što možemo. Izbjegavanje samoprovjere i vježbanja u odricanju dovodi nas u opasnost samoobmane da ja to mogu ako zatreba. To je izbjegavanje samospoznaje, znači da si uskraćujemo mogućnost stvarnog upoznavanja samoga sebe. To vrijedi za svakoga, bio on vjerski motiviran ili na neki drugi način.
Čega bi se ljudi današnjice trebali odreći, nema univerzalnog odgovora. Princip je odreći se onoga za što sam posebno vezan i o čemu sam ovisan. Vjerski gledano, odreći se svega što me zarobljuje i sputava da budem otvoren Bogu. Što je to, to zna svaki pojedinac za sebe, iako svako vrijeme ima svoje specifične izazove i kušnje, tako i ovo naše. Nekada se u korizmi strogo postilo, izbjegavale sve vrste zabava, ni radio se nije slušao, ni televizija nije gledala. Takav oblik odricanja u ovo vrijeme nije više tako prihvatljiv. Odricanje samo po sebi nema svrhe, ali su njegovi učinci mnogostruki, kako kod vjerski motiviranog odricanja, tako i bilo kojeg drugog. Istina, naglasci odricanja se mijenjaju, u novije vrijeme pridodaju se drugi oblici odricanja kao djela milosrđa, briga za siromahe, briga za prirodu i socijalnu pravdu, dobra djela, itd.
Koja je uloga posta u korizmi i kako ona nadmašuje običnu apstinenciju od hrane te postaje duhovna disciplina?
Uloga posta u korizmi je slična svakom drugom postu kroz godinu za koga se odlučujemo iz različitih osobnih razloga i nakana. Razlika je u strogosti posta posebno na Čistu srijedu, Veliki petak kao i druge petke u korizmi. Također, specifičnost korizmenog posta je u naglasku na zajednicu, tj. posti se u zajedništvu s drugima, što doprinosi da se pozitivno ozračje prenosi, ne samo na pojedince, nego je milosno za cijelu zajednicu. Post je, možemo reći, najizvorniji oblik pokore i odricanja koji uključuje cjelokupnu osobu, tijelo, um i volju. Tu se postiže nutarnja uravnoteženost svih sastavnica ljudskog bića. Zbog toga isposnici unatoč naporu i žrtvi osjećaju nutarnji mir, zadovoljstvo pa i radost što se očituje i prema vani većom potrebom za dobrim djelima i dobrom odnosu prema drugima i okruženju. Korizmeni post je prvotno vjerski motiviran i to bi bile neke od specifičnosti.
Ako bi se netko odlučio na post u korizmi, a motivi su mu zdravstveni ili estetski razlozi, nije ostvario smisao korizmenoga posta, ali nije ni pogriješio, tj. nije grijeh počinio. Međutim, nije – ako možemo u takvom slučaju reći – ni svoju obvezu kao vjernik ispunio i milosno vrijeme iskoristio za dušu i tijelo u punini.
Mogu li postiti ona naša braća i sestre u vjeri koji gladuju? Kako oni poste? Sigurno da mogu postiti i možda na još izvrsniji način nego mi ostali koji se odričemo hrane po izboru i slobodno. Ako oskudijevanje i gladovanje koje im je nametnuto prihvate u duhu žrtve povezane sa zadovoljštinom koju je svojom mukom i smrću prinio Isus. To je čudesno, a da je moguće, svjedoče mnogi gladni, siromašni i progonjeni kršćani.
Korizma je vrijeme u kome smo pozvani i na djela ljubavi. Što u tom smislu vjernik može učiniti za sebe i druge, osobno ili u vjerničkoj zajednici?
Poziv na djela ljubavi je univerzalni evanđeoski poziv koji se samo intenzivira u vremenima kada pojedinac ili zajednica stvore duhovno ozračje i prostor da ta poruka može biti djelotvornija. Post, molitva i djela milosrđa su povezani i međusobno se nadahnjuju i hrane, oni jednostavno idu zajedno. Ako su autentični, ne mogu jedni bez drugih. Korizmena djela ljubavi samo su intenzivirano ono na što smo pozvani činiti cijelu godinu i osnaživanje toga. Mnoge zajedničke kao i osobne akcije djela ljubavi u korizmi nas svojim posljedicama nadahnjuju da tako nastavimo kroz cijelu godinu. Djela ljubavi su plod zajedništva s Bogom i bližnjima. Sve počinje od pojedinca, osobe koja može dati samo ono što ima. Ako netko nema prave ljubavi prema sebi, ne može ju ni drugima dati. Tako korizmena djela ljubavi počinju u osobi i prvo su djelotvorna u toj osobi pa se prelijevaju na druge. To je jednostavno i dio vježbanja i navikavanja na dobra djela prema sebi i drugima.
Tijekom korizme vjernici posvećuju veliku pozornost Kristovoj muci i smrti, a Hrvati katolici posebice su privrženi pobožnosti križnoga puta, koja često okupi više vjernika nego nedjeljna sv. misa. Kako to komentirate?
Pobožnosti križnoga puta su u našim krajevima i ne samo u našim naglašene pa i velikim brojem sudionika na njima. Poniženje, patnja na križu i smrt su granične i nezaobilazne traume ljudske egzistencije. U svojoj nezaobilaznosti i tragici izazivaju potrebu za bijegom ili pak potrebu za intenzivnim suočavanjem pa makar na predstavnički način. Naizgled paradoksalno nesreća nas više okuplja u pojavnosti nego sreća. Ima tu nešto u dubini ljudske egzistencije i, rekao bih, ponekad podsvjesno naslućujemo misterij koga ne možemo shvatiti, a to je baš muka, patnja i smrt. Zato imamo potrebu nekako sudjelovati, kad ne neposredno, barem tipski i zastupnički u tome participirati. Ta privrženost je odraz empatije prema muci Gospodinovoj što je izvorno i razumljivo. Kako reče Propovjednik: „Srce je mudrih ljudi u kući žalosti, a srce bezumnih u kući veselja.“ To je tajna, misterij i veličina u poniženju i boli, a još više u konačnom ostvarenju smisla muke i smrti u uskrsnuću. U pobožnosti križnoga puta možemo prepoznati korak u dobrom smjeru, koga treba nadograđivati.
Prema primjerima iz Svetoga pisma, Božji odgovor na čovjekovo kajanje je milosrđe. Kako u ovoj korizmi otkriti Božje milosrđe i njegovu blizinu?
Sve što činimo u korizmi ima smisao da nas dovede do pokajanja kako bismo bili otvoreni za božansko milosrđe. Božje milosrđe i njegovu blizinu otkrivamo, osjetimo i primamo kad mu se obratimo, vratimo i približimo. Svetopisamski primjer izgubljenog sina otkriva nam tajnu milosrđa. Izgubljeni sin je molio za milosrđe Oca svoga, ali nije trebao. Trebao mu se samo vratiti. Ako smijem negativno izreći, Bog ne daje milosrđe, ono je nama na raspolaganju samo mu trebamo prići. Kako onaj tko je Ljubav ne može ne ljubiti, tako i onaj tko je Milosrđe ne može ne biti milosrdan. Do stvorenja je hoće li se obratiti, vratiti i tako se učiniti otvorenim i spremnim primiti ponuđenu milost koja je uvijek tu.
Kako ojačati duh u korizmi, to jest u užurbanom društvu današnjice pronaći vrijeme za duhovnu obnovu i unutarnji rast?
Vrijeme korizme upravo ima cilj ponuditi metode i sredstva, ako tako možemo reći, kako i u tom užurbanom društvu pronaći mir i duhovnu obnovu za nutarnji rast. Tko u tome uspije, obogatio se pozitivnim iskustvom da je moguće i ojačan je to nastaviti ili barem imati svijest da to može kad mu zatreba. Zato se svake godine vraćamo korizmenom vremenu ili nastavljamo tamo gdje smo stali, padamo, ali se i dižemo. Upravo u ovakvim vremenima trebali bismo više korizme i korizmenoga duha unijeti u naše živote, tada ne bismo imali potrebu tražiti svoj nutarnji mir u istočnjačkim metodama joge i drugih učenja. Sve nam je pri ruci, nastalo i izraslo iz kršćanske tradicije i duhovnosti, samo trebamo svoje više upoznati i cijeniti i ne trčati za ponudama koje nam ne trebaju. To je iskušenje našega vremena, a odgovor nam daje duh korizme ako ga prepoznamo.
nedjelja.ba
