Priča o skupim ćevapima Kirka Douglasa, bureku Jure Franka i Vučku Zdravka Čolića zapravo je prisjećanje na XIV. Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Glavni grad BiH ovoga tjedna obilježava ih uglavnom emotivnim prepričavanjem uspomena. Održane su 1984. od 8. do 19. veljače. S ponosom se, osobito u Sarajevu, prisjećaju gostoprimstva koje su iskazivali prema svim gostima. No, bilo je i slučajeva koji su na nj bacili mrlju. Smrt slavnog glumca Kirka Douglasa i njegov pokop u subotu, upravo na 36. obljetnicu svečanog otvorenja ZOI-ja, aktualizirali su priču o “olimpijskoj” prijevari koja je, baš zbog toga što je ta hollywoodska zvijezda bila žrtva, ušla u legendu. Naime, za boravka u Sarajevu Douglasu i društvu vlasnik jednog restorana uvećao je račun deset puta i naplatio im ćevape 54.000 dinara, u prijevodu – 400 dolara. Taj slučaj ubrzo je dobio sudski epilog. Sudac je vlasniku “Une” ekspresno izrekao niz oštrih kaznenih mjera. Međutim, ugostitelju Fahrudinu sučeva kazna nije bila ni izdaleka drakonska kao ona koja mu je stigla od sugrađana. Nakon što je ponovno otvorio restoran, nitko mu u njega više nije navraćao. Osramoćen je za sva vremena. Sarajlije mu nisu oprostili što im je ukaljao ugled, a osobito što je baš na njihovu simbolu, ćevapima, varao hollywoodske zvijezde.
Kada je već osramoćen ćevap, Sarajlije su se potrudili osvjetlati obraz bureku. Kultni Nadrealisti osmislili su transparent “Volim Jureka više od bureka”. A Slovenac Jure Franko, osvajajući na Olimpijadi srebrnu medalju u veleslalomu, prvu u povijesti bivše države, osigurao je besmrtnost sloganu. I bureku. Jednako kao Zdravko Čolić, koji je Vučku, maskoti Igara, posudio svoj glas.
Bili su tu još deseci događaja koji su postali dio kolektivnog sjećanja suvremenika toga doba.
Zimske olimpijske igre u Sarajevu po mnogočemu bile su jedinstvene. Prvi put održane su u jednoj komunističkoj državi. Vlasti su željele iskoristiti priliku da svijetu pokažu drukčiju sliku o sebi. A i svijet je Igrama barem malo htio demokratizirati socijalističku zemlju. Sarajevo je, pak, htjelo da ga ne prepoznaju samo po Gavrilu Principu i početku Prvog svjetskog rata, nego (i) po miru i olimpizmu. U isprepletenim interesima, poput pet olimpijskih krugova, s velikim entuzijazmom tekle su pripreme. U ZOI su utrošena golema sredstva, unatoč velikoj ekonomskoj krizi koja je tih godina pogodila bivšu državu. Sagrađen je veliki broj zimskih borilišta i pratećih infrastrukturnih objekata. I vrijeme ih je poslužilo. Snijeg koji tjednima nije padao zalepršao je na dan otvorenja. I zatrpao planine. Bilo je to Božje čudo u komunističkoj državi. Bile su to prve Igre s pozitivnim financijskim rezultatom.
Plodovi ZOI-ja i danas se prepoznaju. Unatoč tomu što je dobar dio objekata u ratu devastiran, mnogi na planinama Trebeviću, Jahorini i Bjelašnici i u samom gradu obnovljeni su i opet su u funkciji. No, Sarajevo je u mnogočemu izgubilo olimpijski duh. Rat je promijenio demografsku, a posebice nacionalnu sliku. U grad su trajno stigle bošnjačke izbjeglice s drugih prostora, a napustili ga brojni Sarajlije, uglavnom Hrvati i Srbi. Uz multietničnost, izgubila se i multikulturalnost. Grad se promijenio u svim segmentima. Rat je ostavio goleme ožiljke. Donio je neke nove ljude i navike. Nestalo je i onog kolektivnog bunta prema nepravdama i prijevarama. Nažalost, slično je i s drugim mjestima u BiH.
Sarajevo je zbog ratnog nasljeđa kao zaštitni znak izgubilo mir i Olimpijske igre, a pojačalo imidž Gavrila Principa. Blijede, nestaju simboli olimpizma. Kopija baklje kojom je hrvatska klizačica Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen prodaje se preko interneta, Vučko je vjerojatno “pobjegao” u planine, Zdravko Čolić u Beograd, Nadrealisti u svoje republike… Tek su ćevapi i burek nekako preživjeli sve te revolucije.
“Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?” Glavni grad BiH još uvijek se bori s nasljeđem agresije. Tek kada uspije iskreno ispreplesti zeleni, crveni i plavi krug, koji predstavljaju tri naroda, onda će se i u BiH utjeloviti ideja utemeljitelja olimpizma Pierrea de Coubertina o zajedništvu među narodima. Dotad će ga simbolizirati račun za ćevape Kirku Douglasu. Zato i ovo doba traži Sarajlije iz 1984. Mogu li, kao Fahrudina, kazniti sve one koji žele na jednak način prijevarama osigurati dobit samo sebi i svome narodu? Da, danas im je potreban i onaj sudac koji je, poput naroda, drakonski, pravedno presudio prevarantu. Trebaju i svoga Coubertina koji bi im 2030. vratio Olimpijadu u Sarajevo. Zajedno s Barcelonom koja bi, prema najavama, mogla biti domaćin Igara. Jer, za novu zimsku bajku nije dovoljno samo sjećanje na Vučka.
