Čekanje u dugim redovima u bankama, poštama i trgovinama i ranije nije bila nepoznanica, ali je s pandemijom „koronavirusa“ poprimilo sasvim novu dimenziju. Čekanje je jednostavno postalo zamorni dio svakodnevice, ali što ako to može izvući dobre stvari iz čovjeka?
Prije pandemije plaćanje računa ili kupovina namirnica bila je tako brza – čovjek bi se kući vratio prije no što bi njegovi ukućani primijetili da ga nema. Sada su takve aktivnosti pretvorene u maraton i potrebna je prava priprema, piše Aleteia. Prije napuštanja domova nemali broj je onih koji (morali ili ne) stavljaju maske, rukavice, skidaju nepotrebne predmete kako bi se kontaminacija svela na minimum i tek onda kreću za svojim obavezama. Po dolasku na odredište svi staju u red držeći socijalnu distancu. Ti redovi su često i izvan građevine, napolju tako da oni nervozni stoje i broje koliko je ljudi ispred njih, ali neugodno iznenađenje slijedi kada kroče u banku/trgovinu/poštu i shvate da je dio reda i unutra. Opet broje. Ima i onih koje maska iritira i najradije bi ju skinuli, ali ustraju. Atmosfera je napeta jer se neki pitaju hoće li uopće uspjeti obaviti ono što su naumili. Čini se kako se red nikako ne smanjuje i to može probuditi negativne emocije, ali u tom začaranom krugu su vrline kojih se kršćani trebaju sjetiti i njegovati ih.
Strpljenje – Pa, to i nije tako lako kako se čini, ali što drugo preostaje? Uznemirenost neće pomoći, to je sigurno. Zato svaki pojedinac treba udahnuti i pokušati se opustiti i imati strpljenja.
Poniznost – Čekanje dok osoblje poslužuje druge osobe može biti vrlo ponizno iskustvo, posebno za one koji su navikli dobiti sve što žele odmah kad požele.
Milosrđe – Čekanje u redu je prilika za svakoga da uradi čin milosrđa. To mogu učiniti tako što će se svog mjesta odreći zarad onoga kome je stvarno potrebno; to može biti neka starica, bolesnik ili trudnica.
Vjera – Potrebna je vjera, ali ne samo vjera u to da će se izvršiti obaveza, nego da svatko vjeruje kako je Bog s njim i u tome, bez obzira na sve.
Ljubav – Ljubav je potrebna u svemu što se čini, a pokazati ju i dokazati se može tako što će onaj koji čeka paziti na socijalnu distancu kako ne bi ugrozio najmilije te će uz to biti ljubazan prema onima koji rade i koji zajedno s njim čekaju.
Dakle, čekanje, kad se malo bolje razmisli, nije toliko loše iskustvo. Svatko na taj način može biti neko vrijeme sa svojim mislima, može učiniti koje dobro djelo i prakticirati svoje kršćanske vrline.
Izvor: nedjelja.ba
