Ivica Granić, inženjer koji je na Pelješkom mostu proveo 1400 dana: Misterij mi je kako smo uspjeli izgraditi ovo čudo bez ikakvih šokova! A krunica u konstrukciji nije trebala biti javna priča

– Ako im nešto zatreba, uvijek me mogu zvati. Ja sam tu – rekao nam je Ivica dok smo obilazili Pelješki most, koji se priprema za veliku svečanost otvorenja u utorak navečer.

Do izgradnje Pelješkog mosta neke tehnologije i tehnička rješenja nisu korišteni na području Europe, poput dubokog temeljenja čak 146 pilota, promjera 1,8 i 2 metra, od kojih su najdulji oko 130 metara ispod razine mora. Sve je to zahtijevalo veliki angažman “mostograditelja”, koji su morali učiti u hodu. Ivica se prisjetio svojih početaka, kada je prvi put stupio u kontakt sa “šefovima” iz CRBC-a, kojima je kao mladi inženjer “lokalac” iz Metkovića bio itekako zanimljiv.

ŽIVOT JE ČUDO

I tu je krenula njegova priča u čijem središtu je protekle četiri godine bio Pelješki most, naravno uz obitelj, suprugu i tri sina i dvije kćeri u rasponu od prvog razreda osnovne pa do prvog razreda srednje škole.

Na Pelješkom mostu Ivica je proveo 1400 kalendarskih dana.

– Kada sada odvrtim film, puno se toga izdogađalo. Kao da je neka oluja protutnjala ovim gradilištem. Od početka se nešto stvara, diže se, bili smo dobro ekipirani po svim odjelima i doveli projekt do kraja.

Pelješki most je danas grandiozan, nadvisuje Neretvanski kanal. Ali kada je inženjer Granić, inače voditelj montaže rasponske konstrukcije na mostu, ovdje došao 2018. godine, to nije bilo tako. Gradilište je bilo zapušteno, pusto i prazno.

– Kad sam prvi put došao na gradilište mosta, tamo sam zatekao samo more i nekoliko inženjera iz CRBC-a, kojima sam se predstavio i zamolio ih da me zaposle kao lokalnog inženjera jer će im to biti dobro za projekt. I ono što je fenomenalno, oni su takvu moju sugestiju prihvatili i otvorili mi vrata za sudjelovanje u ovom megaprojektu koji mi u Hrvatskoj ne viđamo često – prisjetio je Granić.

U početku je bilo malo i bojazni, priznaje nam. Kako se uklopiti, što i kako raditi. Ali život je čudo. Kada zagaziš neki korak, onda se i drugi koračići polako poslože i priča kreće dalje, otkriva nam.

Kakvi su Kinezi bili kao poslodavci?

– Odlični. Zbilja moram pohvaliti međuljudske odnose, na koje se uvijek pazi. Imaju jednu dodatnu crtu druželjubivosti i korektnosti. Kada sam na godišnjem odmoru, oni se zbilja trude da me ne zovu. Respektiraju različitosti i strpljivi su, što je jako dobro. Ako se ponekad pojave i neke tenzije kroz posao, oni odmah to žele izbalansirati i riješiti. Radna atmosfera na mostu bila je iznimno dobra. Sve se rješavalo dogovorno. Tako je bilo od početka pa do samoga kraja.

I nije bio samo poslovni odnos na gradilištu. Stvorila su se tu i osobna prijateljstva koja će se nastaviti i nakon završetka projekta Pelješkog mosta.

– Naravno. Moj kineski šef i ja skupa smo od 2018. godine. Kazao sam mu da mi nije više šef, sada mi je postao prijatelj. Imamo korektnu suradnju u svemu i nadam se da će tako ostati i u godinama koje dolaze.

Šefovi su znali engleski jezik i tu je komunikacija štimala, ali kako ste se sporazumijevali s ostalima?

– Bilo je problema s jezikom. Kinezi baš ne uče engleski jezik. Uski krug kolega je s nama komunicirao na engleskom jeziku oko svih tema, kako tehničkih, tako i svakodnevnih životnih.

Most je spojio dvije obale, Komarnu i Brijestu, ali spojio je i Hrvatsku i Kinu.

– Da, tako je. Ovaj most dug je oko desetak tisuća kilometara. Povezao je različite kulture i različito poimanje svijeta i posla. Kroz sve to prođete puno ugodnih i manje ugodnih situacija i tehničkih izazova.

Pelješki most je bez sumnje milenijska investicija; 2,4 kilometra dug, 55 metara visok. Istina, Kinezi su gradili i veće mostove, tako da ovaj spada, po njihovim mjerilima, u srednju kategoriju. Kad su konkretni radovi počeli negdje početkom 2019. godine, ljudi su bili dosta sumnjičavi jer se mjesecima nešto radilo ispod mora. Nije se vidjelo na površini.

PROBLEM S VALOVIMA

– U početku su to bili ne manje važni istražni radovi. Pobijali su se testni piloti kako bi se dokazala tehnologija izgradnje. Pobijao se pilot od 130 metara, gdje je izvođač na dva pilota trebao dokazati svoju opremu. Takvi testni piloti rezali su se na dnu mora, da bi nakon toga projekt uzeo maha i svih 146 pilota je zabijeno u jednom relativno kratkom vremenu. Svaki stup mosta bio je zahtjevno gradilište za sebe.

Kada je most izvirio iznad razine mora, promatračima sa strane izgledalo je da ga više ništa ne može zaustaviti. Je li bilo kakvih tehničkih problema?

– Bilo je. Imali smo situaciju kada nam je jako jugo srušilo oplatu na jednom stupnom mjestu. Nismo se baš ugodno osjećali u takvim okolnostima. Problemi su bili veliki valovi jer naši kineski kolege nisu baš dobri plivači pa smo morali dodatno paziti. Tu su imali zastoj od mjesec, dva dana. To su te neke incidentne situacije koje se događaju na ovakvim gradilištima.

I pilot je bio zapeo na morskom dnu na stupnom mjestu S12, ali taj problem je, na svu sreću, uspješno riješen.

Za vozače koji će voziti Pelješkim mostom vrlo je važno da asfalt na čeličnoj konstrukciji bude ravan. Upravo je inženjer Granić s kolegama postigao tu ravnost nanošenjem lijevanog asfalta.

– Ravnost asfalta na mostu je kao na autocesti. Znači, prilikom vožnje automobili neće “skakati” i to je ono na što sam ponosan.

Na gradilištima u Komarni i Brijesti ponekad je znalo biti i do tisuću radnika. Uglavnom Kineza. Radilo se u gotovo nemogućim uvjetima, na visokim temperaturama ljeti, po buri zimi, ali, na svu sreću, nije bilo značajnijih ozljeda na radu.

Pa ni pandemija koronavirusa nije značajnije okrznula gradilište, koje nikada nije bilo službeno zatvoreno.

BEZ POSLJEDICA

– Zanimljivo je da na gradilištu nije bilo nikakvih šokova. Sve je bilo mirno. To je i meni misterij. Sve se rješavalo timski uz podršku ekipe na terenu, ali i iz Kine. Najteže mi je bilo prihvatiti odgovornost za zaštitu na radu. Nama inženjerima to je uvijek teško. Koliko god posložili sustav, ovo je izrazito opasan posao, izazovan i zanimljiv. Svaki dan se stvara nešto novo, do tada nepoznato i neviđeno, i jedna pogreška može imati fatalne posljedice. Ali uspjeli smo proći bez ikakvih ozbiljnih posljedica za bilo koga.

Kako je bilo tijekom pandemije korone?

– I to je jedna ozbiljna situacija. Kinezi su zbog epidemioloških razloga odlučili poslati kući sve radnike Hrvate, njih sedamdeset. Ostala su samo nas četiri inženjera u radnoj izolaciji. Imali smo sobu u Komarni gdje smo spavali. Kući nikako nismo išli. Radovi su se morali nastaviti. Korona nam je bila veliki izazov u dnevnim aktivnostima na gradilištu.

Projekt svih projekata, kako se u javnosti tepa Pelješkom mostu, spojio je na neki način čitav svijet. Sloveniju, jer je projektant Marijan Pipenbaher Slovenac, Kinu, jer su ga gradili kineski radnici, te Hrvatsku kao domaćina, koja ih je sve toplo primila.

– Posebno sam emotivno vezan uz ovaj Pelješki most, koji ima domoljubnu i građevinsku dimenziju. U šali smo znali reći “pa nagrada nam je što radimo na projektu”, plaća nam i ne treba. Ovo je projekt koji ćemo pamtiti, a najsretniji sam kad vidim oduševljenje na licima ljudi koji su sretni što više neće morati prelaziti granice za otići do Dubrovnika ili Pelješca.

Naš projektant Pipenbaher je Pelješki most uklopio s okolišem, morem i brdima u okolici. Često je znao reći da su kose zatege kao balerine koje su raspoređene po mostu.

ANĐELI I KRUNICA

Pelješki most čuvaju dva Stepinčeva anđela, ali i domovinska krunica koju ste ugradili u jedan od stupova mosta.

– Tako je. Anđeli su mi posebno dragi. Domovinsku krunicu doživio sam zbilja kao nešto osobno, nije mi bio cilj nikakva promocija, ali sve je završilo u javnosti. Odgojen sam u duhu vjere i u svemu onome što živimo i radimo vidim Božji prst.

Pred sam kraj gradnje Pelješkog mosta, inženjer Granić je skupa s kolegama inženjerima za svoj rad dobio prestižnu nagradu Hrvatske komore građevinskih inženjera. Kolos, nagrada za iznimna postignuća u građevinskoj struci, otišao je u prave ruke, a njemu je to bila kruna za angažman na mostu. Njegovo zadovoljstvo je to veće što su ga za ovu nagradu predložili kolege od kojih većinu ni ne poznaje.

– Htjeli smo promovirati na taj način hrvatske inženjere, ne samo nas na Pelješkom mostu već i na pristupnim cestama, koji su manje eksponirani u javnosti, ali čiji posao nije nimalo lakši.

Već od utorka navečer svi koji žele mogu automobilima preko Pelješkog mosta, bez čekanja na granicama. Što biste im poručili?

– Pelješki most i pristupne ceste su sigurni za vožnju. Ali vozači moraju voziti po prometnim propisima. Bez divljanja i jurnjave.