U Donjim Badnjima ispod Čvrsnice pronašli smo planištaka Ivana Perku zvanog Guslar iz posuškoga Rakitna koji kaže kako je ovaj posao sanjao i dosanjao ga. A može se raditi samo iz ljubavi
Jedan od gospodarskih stupova Hercegovine stoljećima je bilo sezonsko stočarstvo. Taj posao podrazumijeva izgon ovaca i krupne stoke iz tzv. niske Hercegovine na planine sjevera Hercegovine i juga Bosne. Razlozi selidbi stada nedostatak su vode i paše u ljetnim mjesecima. Po svemu sudeći, taj posao datira još od vremena Ilira. Vlasnici stoke, zvani ovčari ili pobočari, u svibnju i lipnju daju svoja stada sezonskim stočarima, tzv. planištacima, kako ih zovu u zapadnoj, odnosno planištarima u istočnoj Hercegovini, na ljetnu ispašu. U Donjim Badnjima ispod Čvrsnice pronašli smo planištaka Ivana Perku zvanog Guslar, inače iz posuškoga Rakitna, te smo razgovor počeli upitom o nadimku, piše vecernji.ba
– Nadimak je došao otuda što uvijek pjevam, inače ne guslim, ali rado slušam gusle – kaže nam Ivan.
U ovom trenutku na hercegovačkom području planina najmlađi ste planištak?
– Da, na ovom našem terenu, koliko nas ima ovdje osam – devet koji gonimo ovce.
Otkud vi u ovom poslu, obično mlađi bježe od njega?
– Ja sam ovaj posao sanjao, kad sam tu bio s djedom i bakom 90-ih, bilo mi je tada pet godina, uvijek sam sanjao biti tu. Imali smo slabu malu kuću, uvijek sam govorio djedu: Da mi je imati dobru kuću. Sada sam došao do nekog svog cilja, imam svojih 200 ovaca, osam krava, novu kuću… Što sam sanjao, sad to živim i ovo mi nitko ne može platiti…
Dakle, vi ste planištak, odnosno, stočar iz ljubavi?
– Da, no, ima i zarade. Sad smo staju staru nekih 100 – 150 godina obnavljali, i to na moj rođendan, a kad smo završili, meni nije mogao doći bolji dar za rođendan nego kad smo taj posao završili.
Mnogi vas neće razumjeti, premda se vremena mijenjaju, sve više ljudi cijeni tradicijske poslove. Kako vas ljudi gledaju, kako vas primaju kada vraćate ovce ili kada dolazite po njih?
– Što se tiče vraćanja ovaca, to je također posao koji se ne može opisati. To kako te ljudi dočekaju, kako te vrednuju, ne može se nikome opisati. Kod nas su, primjerice, sve ovce iz Ljubuškog, gdje smo uvijek dobrodošli.
Ivana smo zatekli kako luči ovce, što je uvod za njihovo vraćanje vlasnicima. Ono što nas je iznenadilo – razaznaje ovce po izgledu.
– Ja znam svačiju ovcu “u glavu”, njih 400, plus moje, ne trebaju biti zabilježene, za svačiju ću reći čija je. To je urođeno, ljubav, to ne može svatko. Kaže meni netko – sve su ovce iste. Kako su iste kad nisu, kao ni ljudi.
Kazali ste da se ovaj posao isplati, ali on podrazumijeva cjelodnevni rad 365 dana.
– To je tako, ali mi ne radimo toliko, radimo od 1. svibnja do 10. listopada, 24 sata svaki dan, a sad se odmaramo, do svibnja nema toliko posla, ne muzu se ovce. Kad razvezem tuđe, sa svojim se ovcama spustim kući u Rakitno i odmaram se.
Što vam kažu mlađi ljudi, vaša generacija?
– Za svaki posao netko ti kaže da si lud. Pa tako i za ovaj – da sam lud što čuvam ovce kad mogu ići raditi u tvrtku. Mi ujutro ustanemo, namirimo i pomuzemo krave, uđemo u kuću, pijemo kavu, jedemo kolač, slatko doručkujemo do devet – deset sati, nitko nam neće reći dokle smo sjedili, a kad dođete u poduzeće u sedam, ne možete sjediti dokle hoće. Meni ovce neće reći kad sam ih pustio – u osam, devet, deset sati ili danas ih neću puštati, bacit ću 50 bala sijena…
Čuli smo i jednu zanimljivost, navodno ovca, nakon što se pomuze jednom, uvijek ide istom muzaru?
– Da, uvijek, malo kada pogriješi. Ovce su jako pametne. Evo, sad ću ih pustiti i sve će za mnom doći u Hercegovinu, sve će za mnom sići, a ljudi…